Dr. sc. Alen Kalajdžija naučni je savjetnik Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu,

u kojem je obavljao i funkciju direktora u dvama mandatima. Njegova područja zanimanja jesu lingvistika i historija jezika. Do sada je ukupno objavio 72 rada, uključujući izvorne naučne članke, stručne radove i prikaze, a istovremeno je učestvovao na 54 domaće i međunarodne naučne i stručne konferencije, simpozija i okrugla stola, od čega su 25 učestvovanja od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika. Učestvovao je na više od 60 stručnih tribina i promocija izdanja iz oblasti bosnistike. Urednik je više od 20 izdanja Instituta za jezik, od čega je u 14 izdanja bilo od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika, te je bio recenzent niza različitih naučnih i stručnih djela iz oblasti bosnistike.  

Šta je nama Isus – Jezus – Isa?

Jedan od najvećih reformatora u historiji ljudske civilizacije bio je on. Sljedbenici različitih religija vjeruju ga na različite načine: od onih koji ga negiraju, preko onih koji ga obožavaju, do onih koji ga drže vjerovjesnikom. Ne ulazeći u teološka tumačenja njegova eshatološkog postojanja, ovdje nas zanima kako se njegovo ime piše i šta znači. Ime Isus povezano je s aramejskim jezikom, što je bio njegov maternji jezik, koji inače pripada semitsko-hamitskoj skupini, u kojoj su npr. arapski, fenički i hebrejski. Ime koje mi izgovaramo Isus predstavlja varijantni izgovor grčkog izraza Iesous, što inače znači „Spašava Bog“. Drugi varijantni izraz jeste latinski: Jesus, što je kod nas u starijoj jezičkoj zabilježeno kao Jezus, npr. u epici se navodi: „Vlasi viču Jezus i Marija, / Turci viču hazreti Alija...“ U arapskom jeziku i u tzv. islamskoj terminologiji njegovo se ime navodi kao Isā, tj. Isa, pa se u zavisnim padežima u bosanskom jeziku standardizira oblik Isaa, Isau, Isaom itd. Dodatak uz Isusovo ime koje se daje u kršćanskom poimanju ovog pojma jeste Krist – koji je raširen zapadnije, u hrvatskoj jezičkoj tradiciji i katoličkoj crkvi, te Hrist – koji je prisutan istočnije, u srpskoj jezičkoj praksi i pravoslavnoj crkvi, a njezino je porijeklo iz grčkog Khristos odnosno latinskog Christus – što znači pomazanik, tj. grčkom izrazu prilagođeno Mesija, što je inače došlo iz hebrejske tradicije, odnosno, kako se u arapskom jeziku i u islamskoj vjerskoj terminologiji navodi, Mesih, što implicira zajedničko etimološko porijeklo arapskog i hebrejskog postanja – onaj koji je potrat, i što je povezano s obrednim mazanjem ulja koje simbolizira silazak Duha svetoga, tj. arapskim jezikom kazano Ruhul-kudusa, tj. anđela Gabrijela odnosno meleka Džibrila ili Džebraila. 

Svako od upotrebnih vrijednosti imena Isaova ima svoje mjesto u bosanskoj jezičkoj praksi, pri čemu odabir od datih mogućnosti odgovara određenoj vjersko-kulturološkoj odrednici, tako da je Jezus arhaičniji bosanski oblik, Isus je dominantno determiniran kršćanskim kulturološkim ambijentom, dok je Krist ili Hrist odrednica katoličkog odnosno pravoslavnog poimanja (u balkanskom kontekstu religijskih tradicija), odnosno Mesija je „kršćanski“, a  Mesih „islamski“ izraz za Pomazanika. 

Šta je nama Muhammed, a. s.

U našoj tradiciji 12. rebiul-evvel obilježava se kao dan rođenja posljednjeg Božijeg poslanika – resula i nebijja – Muhammeda, sina Abdullahova, Hašimovića, Kurejševića. Taj dan zove se Mevlud, što na bosanskom doslovno znači rođenje, a piše se velikim slovom jer se odnosi na rođenje Muhammeda, alejhiselam. Ovaj dodatak uz ime koji se upotrebljava kada se spomene ime Pejgamberovo ustaljeni je izraz koji je inače nastao po preporuci Poslanikovoj: kada se spomene njegovo ime, treba na nj donijeti salavat i selam, jer ko ih na nj donese, na njega meleci također donose taj blagoslov. Ovaj dodatak uz Poslanikovo ime u našoj normativnoj praksi piše se na različite načine: alejhiselam, alejhi-selam, alejhis-selam i alejhi selam, a znači „mir ili spas (neka) je njega“. Ako bismo govorili o tome koji od ponuđenih oblika ima najbolje rješenje, dobili bismo različite odgovore, u zavisnosti od toga koje kriterije uključujemo pri odabiru navedene formulacije. Vjerovatno je sa stanovišta porijekla i izgovora najpravilniji izraz alejhis-selam, kako zbog čuvanja tzv. geminacije (-s-s-) iz arapskog jezika, tako i zbog akcenta, ali i načina kako se ovaj izraz piše u arapskom jeziku. Međutim, taj izraz daleko je od prosječnoga govornika bosanskog jezika, pa ako se uzme kao kriterij prilagođenost ove konstrukcije bosanskom izgovoru, najbliži način bilježenja bio bi alejhiselam, kako zbog činjenice da nema geminacije, tako i zbog izgovora ove akcenatske cjeline koja ima jedan akcent i dvije postakcenatske dužine. Osim toga, ovaj oblik može biti metonimijski upotrijebljen, npr. Rekao je Alejhiselam da je poslan ljudima kako bi im usavršio moral.

Načini bilježenja dodatka kao alejhi selam i alejhi-selam također su u upotrebi. Prema prvoj mogućnosti pisanja, proizlazi da imamo dva akcenta na dvjema riječima, ali je takav izgovor rijedak, a nešto slično vrijedi i za izraz s crticom bez dva s.

Treba još napomenuti da se ovaj dodatak obavezno odvaja zarezom, baš kao apozicija, iako to nije: Rekao je Muhamed, alejhiselam, da je poslan ljudima kako bi im upotpunio moral. Često se ovaj izraz skraćuje kao a. s. i on se isto tako odvaja zarezom. Ova skraćenica može donekle upućivati na svojevrsnu nekonzistentnost pisanja oblika alejhiselam, jer je očito da se alejhi i selam istovremeno doživljavaju kao dvije riječi, mada to može proizlaziti iz znanja arapskog jezika. Pored oblika alejhiselam i drugih sličnih, koristi se i konstrukcija-rečenica: sallalahu alejhi ve sellem, koja doslovno znači „neka je Božiji salavat i selam na njega“. I ova se konstrukcija odvaja zarezom, a isto tako piše se u kao skraćenica: s.a.v.s ., a ne *s.a.w.s, kako se nerijetko preuzima iz anglicizirane skraćenice. 

Na kraju da napomenemo da postoji prešutno pravilo o tome da se navedeni dodaci uz Pejgamberovo ime ne koriste u javnoj, bolje kazano službenoj jezičkoj upotrebi, iako naravno određeni diskursi pokazuju da ih ima i u javnom prostoru. Treba raditi na tome da se stereotipi o ovome velikom imenu ljudskog roda otklone kako bi svi oni koji u svojoj kulturi komuniciranja imaju potrebu izreći salavat i selam, govoreći ga bez stida, dostojanstveno, te da se to neće uzeti kao signal tzv. vjerskog fanatizma, već naprosto kao prirodno pravo na govor i tradiciju, pogotovo stoga što ne ulazi u domenu tuđe slobode i uvjerenja. Treba li posebno istaći da se dodatak alejhiselam odnosno a.s. u islamskoj tradiciji Bošnjaka upotrebljava i pri spominjanju svih drugih Božijih vjerovjesnika: Adema, Idrisa, Šita, Nuha, Saliha, Sulejmana, Luta, Ibrahima, Jakuba, Jusufa, Davuda, Musaa, Isaa i drugih ovdje nespomenutih poslanika – neka je na sve njih Božiji spas i mir?

Zašto i kako se klanja namaz salat

Istoimeni je naslov jedne popularne knjige. A bosanski jezik među južnoslavenskim jezicima specifičan je po terminološkoj razvijenosti leksičkog sistema u kojem se nalaze lekseme iz sfere islamskoga naukovanja, pa se slobodno može kazati da ova leksika čini poseban leksički fond po kojem se bosanski jezik ističe u odnosu na druge njemu bliske jezike. Iako je leksika sekundarna jezička pojava, ona ipak ima svoj poseban status u svakom jeziku kao cjelini. Tako u bosanskom postoji leksema namaz, koja je u ovaj jezik ušla preko turskog iz perzijskog jezika, a znači, najkraće kazano, molitva, iako to posve nije precizno jer se pod molitvom može označavati i dova, leksema koja je u bosanski ušla iz arapskog jezika, a znači i molitva i moljenje Boga Uzvišenog. Zato je namaz namaz, a dova je dova. Namaz je molitva u tačno određenoj formi (i obično u određeno vrijeme), dok dova nije ograničena navedenim odrednicama, iako i ona sadrži druge popratne formativne sadržaje. Navedene riječi, iako imaju zajedničku semantičku odrednicu „moljenja“, „molitve“, u bosanskom jeziku zauzimaju jasno određene leksičke pozicije kojima se određuje njihova terminološka vrijednost. Ako se tome doda i treća vrsta molitve, kakav je zikr ili zikir, odnosno zićir, koji doslovno podrazumijeva „sjećanje ili spominjanje (Boga Uzvišenog)“, bilo pojedinačno, bilo u grupi, formalno – na ovaj ili onaj način, onda se može primijetiti sva semantička raznolikost i značenjska tanahnost i preciznost navedenih termina, koji to doista i jesu. Pored riječi namaz, u bosanskom je prisutna i leksema salat i označava isto što i namaz, s napomenom da je ova riječ porijeklom arapska. Nije potpuno jasno zašto je namaz rasprostranjeniji u bosanskom u odnosu na salat, ali je činjenica da namaz ima mnogo širu upotrebu negoli je to slučaj sa salatom, kako u savremenom jeziku, tako i u tekstovima starije provenijencije. Tako npr. u Birgivijevu ilmihalu na bosanskom jeziku, tačnije jednom prijepisu iz 1810. godine, salat se spominje dva puta, a namaz šest puta; u rukopisnom prijepisu Bosanskog ilmihala Abdulevehaba Ilhamije s prijepisom iz 1831. godine uglavnom se navodi namaz, pa veli: „Ama kad reknemo namaz, dvadeset i dva su farza...“, dok u ilmihalu Sehletul-vusul Omera Hume iz 1865. godine preko 70 puta spominje se namaz, a riječi salat uopće nema, npr. „Pet vakata namaza vazda u vakte kljanat”. 

Postoji, također, i stara bosanska leksema kojom se označava namaz odnosno salat, a to je riječ klanjanje. Naravno, ta riječ metonimijski zauzima čitav niz radnji koje se vrše za vrijeme obavljanja namaza, među kojima jeste upravo tzv. ruku', tj. saginjanje pred veličinom Božijom, kao i padanje ničice, tj. sedžda odnosno padanje licem po tlima pred Božijom veličinom. Etimološki gledajući, riječi klanjati i klanjanje imaju semantičku vezu s riječima naklon i poklon, a to je zbog toga što se prilikom činjenja naklona gornji dio tijela savija, baš kao i za vrijeme činjenja ruku'a, a poklon se nekada davao upravo i na taj način, pružanjem dara i savijanjem gornjeg dijela tijela prema onome kome se poklon daje. Otuda ne čudi ova semantička povezanost između namaza ili salata, odnosno klanjanja, naklona i poklona. Semantička veza proširena je u obliku glagola kloniti se – što znači izbjegavati, a značenje je dodatno prošireno i u obliku skloniti se – što znači skriti se, vjerovatno savijajući se, mada je to značenje kasnije prošireno i izvan te domene. 

Poslanik, a.s., kaže: „Ko klanja namaz, taj čuva vjeru, ko ne klanja, ruši je!“    stav.ba