Sultan-i nevruz danas se na prostoru Bosne i Hercegovine obilježava u tekijama raznih derviških redova.

Oplemenjen višeslojevitom simbolikom, ovaj “bajram” arifa i ašika nastavlja živjeti kao spomen na dan u kojem je rođen Poslanikov (a. s.) amidžić, pobratim i četvrti halifa, Alija, sin Ebi Talibov. Živi ovaj blagdan među sufijama i kao podsjetnik na oproštajni hadž, ali i na druge značajne trenutke u povijesti čovječanstva. Mnogi od tih trenutaka i povijesno se mogu povezati s prvim danom proljeća, a mnogi opet ostaju povezani na simboličkoj ravni na kojoj smo i mi na ovim prostorima povezani sa simbolikom koja se rađala negdje tamo, daleko, daleko na Istoku i razvijala ovdje među nama. 

Buđenje proljeća potiče buđenje brojnih procesa u prirodi, ali i u čovjekovoj nutrini željnoj novih saznanja i spoznavanja onoga što joj je do trenutka javljanja te misaone želje ostajalo skriveno od spoznaje i od samog razumijevanja. Početak je proljeća zbog brojnih procesa koji ga opisuju od davnina privlačio pažnju i nudio prostor za razne simbolike kojim je čovjek oplemenjivao vlastitu nutrinu, pripremajući je za korak dalje ka spoznavanju sebe kao dijela prostranog svijeta stvorenog snagom volje Stvoritelja svega stvorenog. Slavljen je na razne načine, veselo obilježavan među brojnim narodima i rado prihvatan u tradicije koje su nerijetko bivale međusobno suprotstavljene i koje su susretište prepoznavale u tom prvom danu proljeća. Brojni istočni narodi taj dan obilježavaju kao Novi dan, odnosno Nevruz.

Pjesnik iranskog nacionalnog epa Šahname Hakim Abu-l Qasim Firdusi Tusi prvo javljanje Nevruza veže za Džemšida, vladara iz iranske dinastije Pišdadijana. Sudeći prema fragmentima Aveste, pahlavidskim tekstovima i djelima islamskih učenjaka, ovaj mitološki vladar živio je u doba kada je žestoka zima odlučila s lica Zemlje zbrisati život. Da bi pobijedio oštru studen i spasio čovječanstvo, sin čuvenog vladara Tahmuresa izradio je prijestolje od najskupocjenijih dragulja i zlatnih ukrasa, zasjeo na njega te potom anđelima naredio da ga dignu visoko na nebesa da blista poput Sunca. Pobjeda nad zimom označila je početak novog razdoblja, pobjedu života nad smrti, preporođenje i Novi dan, što i jeste etimološko značenje Nevruza, koji se na perzijskom govornom području obilježava kao Iranska ili Perzijska nova godina. Džamšidu će po spasenju čovječanstva biti pripisivana i brojna druga čudnovata djela koja su trebala svjedočiti njegovu bliskost sa Stvoriteljem svijeta. Pripisane su mu zasluge za prvo proizvedeno vino, čudnovati vrč koji se nikada ne prazni, a plodom njegove kreativnosti smatrani su najljepše ukrašeni ružičnjaci s jarko crvenim carskim ružama i perivoji nazivani pardisima nad čijim spomenom danas stražari riječ paradise (raj) u engleskom jeziku. Riječju, njegova palača u perzijskoj literaturi simbolizira mjesto obilja varljive ljepote koja je u stanju skupo koštati nedostojnog želje usklađene sa suštinskim potrebama vlastitoga bića.  

Možda će vam se učiniti da smo, pošavši put rasvjetljavanja etimologije i povijesti Nevruza, do Džemšida stigli tek tako ili da smo do tog mitskog lika koji je skončao posramljen, uskraćen za spoznaju Božije blizine i ubijen rukom prevrtljivog Zahaka, iz čijih ramena palucaju zmijski jezici koji simboliziraju sile nečastivog. Međutim, upravo u tome i jeste razlika između islamskih i napose sufijskih prvaka koji su obilježili stoljeća iza nas i nas koji živimo vrijeme u kojem smo u stanju materijalizirati sve čega se u mislima dotaknemo i potom se tim materijaliziranim formama toliko ograničiti da polahko gubimo moć imaginacije, bez koje ne možemo načiniti korak dalje od materijalnog i zaviriti u duhovno. Štaviše, materijalizirali smo i duhovno, i dalje odbijajući priznati samima sebi da duhovno u trenutku materijalizacije gubi dobar dio vlastitog suštinskog smisla. Veliki islamski učenjaci i sufijski prvaci u opisu su Džemšidova života, njegove borbe protiv studeni, zalaganje za preporod, novi život i mogućnost novog početka pronalazili simboliku čije se značenje objelodanjuje tek u nadtjelesnoj dimenziji. Opisi njegovog dvora, ružičnjaka i perivoja kojim je okružen podsjetili su ih na zamamne ljepote svijeta koje su u stanju zavarati onoga koji traži put do spoznaje Boga. Odjednom će se u njihovim djelima Džemšid javiti kao simbol okupljanja vesele družine oko neiscrpnih vrčeva u krčmi, odnosno derviša koji se u tekiji okupljaju kako bi iz sedmoslojnog vrča mudrosti crpili spoznaju Božije blizine i vlastite refleksije u zrcalo Njegovog presvijetlog svebivstva. Tu će metaforu vrlo vješto primijetiti i profesor Nametak, podsjećajući na riječi u kojim osmanski pjesnik Šeyhi iznosi tvrdnju da je Džemšidov vrč ključ na kapijama spoznaje.

Nevruz je s novim doživljajem na simboličkoj ravni među narode turskog genetskog koda ušao obavijen plaštima islamske spoznajnosti, a u tom procesu značajnu ulogu imao je glasoviti Nizam al-Mulk, veliki vezir seldžučkog sultana Dželaluddina Melikšaha. Upravo je on okupio vodeće astronome i matematičare tog doba i naložio im da izračunaju najprecizniji kalendar koji će vladarev spomen čuvati do Sudnjeg dana. Angažirani u opservatorijima u Isfahanu, Reju i Nišaburu, Hakim Omer Hajam, tumač Euklidovih Elemenata Abu Hatem Muzaffer Esfezari, filozofski prvak Abu-l Abbas Lukari, te Muhammed ibn Ahmed Ma'muri, Meimun ibn Nedžib Vaseti, Ibn Kušk Beyhaqi i prvi među jednakima, autor astronomskih tabli Mansur al-Khazini u martu 1079. završili su izračun kalendara koji počinje prvog dana proljeća, odnosno na dan Nevruza. Tako je Nevruz zvanično postao praznik, odnosno “bajram” slavljen ne samo među Perzijancima nego i među drugim iranskim narodima kao što su Kurdi, te turkijskim i narodima koji su se s njima doticali kroz stoljeća. Nevruz je slavljen i na području seldžučkog Rumskog Sultanata, te potom i na prostorima Osmanskog Carstva, a što znači da se ovaj praznik na prostoru Bosne i Hercegovine obilježava već nekoliko stoljeća.

Nevruz je u poeziju najprije perzijskih te seldžučkih i na koncu osmanskih pjesnika ušao kao obilni izvor blagdanske metaforičnosti, prosvijetljenosti, sreće, radosti, veselja, nade, slavlja i onog trenutka u kojem arifi spoznajnici ljubuju s Voljenim u Njegovoj vječnosti u kojoj trenutak gubi svaki smisao. Nevruz simbolizira onaj jedinstveno neopisivi dah u kojem se putnik na duhovnom putovanju odmara od hladne tjeskobe uzrokovane materijalnom ograničenošću. Toliko je na osmanskom jeziku o Nevruzu spjevano kasida i gazela da su se vremenom nametnule kao posebna tematska cjelina u osmanskoj književnosti.

Nevruzije (Nevrûziyye) pronalazimo kod mnogih pjesnika, među kojim se po svome značaju ističu Şeyhî, Fuzulî, Bakî, Nef’î, Ahmet Paşa, Necâtî, Şeyhülislam Yahya i Nev’izade Atayî. Zanimljiv je, naprimjer, Šejhijev bejt u kojem bilježi istovremeno obilježavanje Bajrama i “poštovanog Nevruza”, ali i Fuzulijev u kojem se skriva dova Uzvišenom da svijetom zavladaju evlijanski dahovi koji oživljavaju nutrinu kao što Nevruz oživljava prirodu. Nedžati pak veli da je slavuj gucnuo iz Nevruzova vrča pa onako smjelo pjevuši voljenoj, a Ahmed Paša dosjetljivo hvali vladara tvrdnjom da slavuj ne pjevuši voljenoj nego da veliča sultana. Nevruz je, naravno, pronašao put i do pjesama poteklih s vrela pjesničkog dara brojnih pjesnika bosanskohercegovačkog porijekla. Adnan Kadrić u knjizi Mostarski bulbuli ne skriva iznenađenje zbog velikog broja pjesama mostarskih pjesnika koje za temu imaju opis dolaska blagdana Sultan-i nevruz – Nove godine koja dolazi u proljeće. O ovom blagdanu pjevali su Senai, Ubejdi, Derviš i brojni drugi pjesnici, a Muji Mostarac je Sultan-i nevruz opjevao u paraleli na gazel mostarskog pjesnika Adlija Čelebija. Nevruzije su pisali i fočanski pjesnik Zejnil-beg Čengić Kudsi (Kadrić, 29) te Ahmed Hatem Bjelopoljak, čija kasida nevruzija na perzijskom jeziku već počinje privlačiti pažnju na perzijskom govornom području.

Sultan-i nevruz danas se na prostoru Bosne i Hercegovine obilježava u tekijama raznih derviških redova. Oplemenjen višeslojevitom simbolikom, ovaj “bajram” arifa i ašika nastavlja živjeti kao spomen na dan u kojem je rođen Poslanikov (a. s.) amidžić, pobratim i četvrti halifa Alija, sin Ebi Talibov. Živi ovaj blagdan među sufijama i kao podsjetnik na oproštajni hadž, ali i na druge značajne trenutke u povijesti čovječanstva. Mnogi od tih trenutaka i povijesno se mogu povezati s prvim danom proljeća, a mnogi opet ostaju povezani na simboličkoj ravni na kojoj smo i mi na ovim prostorima povezani sa simbolikom koja se rađala negdje tamo, daleko, daleko na Istoku i razvijala ovdje među nama, ostajući da svjedoči jednom kontinuitetu kojeg itekako moramo biti svjesni.

NEVRUZ KAO DIPLOMATSKA PRILIKA ZA BIH

Prvi dan proljeća u mnogim se zemljama širom Azije, na Kavkazu, u Crnomorskom bazenu i na Balkanu slavi kao Novi dan, odnosno Nevruz, Novruz, Navruz, Nooruz, Nauryz ili Sultan-i Nevruz. U Iranu i Afganistanu to je Nova godina, a u Tadžikistanu, Turkmenistanu, Uzbekistanu, Kirgistanu, Pakistanu, Indiji, Bangladešu, Azerbejdžanu, Iračkom Kurdistanu i Turskoj vjerski i nacionalni praznik koji se na simboličkoj ravni razlikuje od njegova obilježavanja od prve dvije navedene zemlje. Nevruz obilježavaju muslimani, zoroastrijanci, behaije, hrišćani, ali i ateisti te je upravo to jedna od značajki tog blagdana proljetnog veselja, radosti i bliskosti među ljudima. Značaj obilježavanja ovog blagdana koji slave skoro 300 miliona ljudi prepoznala je rezolucijom 64/253, usvojenom 2010. godine, i Organizacija ujedinjenih nacija te 21. mart proglasila Svjetskim danom Nevruza.

Islamska Republika Iran, Islamska Republika Afganistan i Tadžikistan, države u kojim je perzijski jezik službeni jezik, prije trinaest godina su u prijestonici Tadžikistana, Došenbeu, prvi put proslavile Svjetski dan Nevruza. Godinu dana kasnije taj je dan u prisustvu lidera spomenute tri i još nekoliko drugih država baštinica kulture Nevruza proslavljen u afganistanskom gradu Mezari Šerifu. U Teheranu je Svjetski dan Nevruza 2011. proslavljen u prisustvu predsjednika Irana, Tadžikistana, Iraka, Afganistana, Armenije, predsjednika Parlamenta Pakistana, šefa kabineta predsjednika Pakistana, potpredsjednika Zanzibara, dopremijera Turske i Azerbejdžana, ministara vanjskih poslova Libana i Omana, ministra zdravstva Indije, ministra kulture Kirgistana, generalnog sekretara ECO-a i mnogih drugih zvaničnika. Tako je formirano Vijeće država baštinica kulture Nevruza, kojem je mogla pristupiti svaka članica UN koja može dokazati da se na njenom teritoriju, na neki način, obilježava Nevruz. Svjetski dan Nevruza u narednih je nekoliko godina na razne načine proslavljan svake godine u političkoj ili kulturnoj prijestonici neke od zemalja članica. I onda je, kako to obično biva, došlo do usporavanja dinamike obilježavanja tog dana.

Zašto pišem o svemu ovome?

Pišem zbog toga što vidim još jednu u nizu neprocjenjivih prilika za Bosnu i Hercegovinu da svijetu pokaže koliko vrijedi i koliko je u stanju doprinijeti u procesima povezivanja zapadnih i istočnih zemalja. Na iskraju, da Evropskoj uniji pokaže koliko kulturnih vrijednosti dijeli s brojnim državama koje čine jedno ogromno tržište. Da bi to pokazala, BiH, odnosno oni koji su birani da je predstavljaju, treba preuzeti inicijativu, promijeniti postojeće paradigme i istupiti s prijedlogom da se sljedeći Svjetski dan Nevruza proslavi u Mostaru, Sarajevu ili Travniku, te predsjednike država u kojim se obilježava Nevruz pozvati na tu proslavu.

Da li je ovaj prijedlog nerealan?

Možda i jeste. Međutim, pravi odgovor na to pitanje saznat ćemo samo ako izneseni prijedlog pokušamo realizirati?!   stav.ba