Abdulvehab Ilhamija Žepčevi je bio jedan od rijetkih pjesnika koji je u tom vremenu pisao na bosanskom jeziku,
a odlikovao se po svojoj iskrenoj pobožnosti i ispravnim životom. Svojim riječima i djelom bilo je uzor svog vremena, a zbog stihova pjesme “Čudan zeman nastade”, došao je u sukob sa tadašnjim vezirom Dželaludinom-pašom koji je naredio da Ilhamija iz Žepča dođe u Travnik gdje je pogubljen 1821. godine.
Tintu na papiru platio životom
Osim na bosanskom, pisao je pjesme i na arapskom i turskom jeziku uz note iskrenosti i istine. Prema legendi, Dželaludin-paša je zovnuo Ilhamiju u Travnik da se odrekne svoje protestne poezije, što je on odbio i postao još jedan od mislilaca u nizu koji su životom platili tintu na papiru. Njemu u čast, hiljade turista godišnje posjeti turbe u Travniku gdje pozdrave velikog pjesnika i udijele sadaku. Esad Baždalić, 57-godišnji turbetar iz Travnika, u razgovoru za Klix.ba je kazao kako je Ilhamija dosta cijenjen u Travniku i da njegov lik i djelo fascinira brojne posjetitelje koji posjete turbe.
“Njegov život nije poznat, o njemu se veoma malo zna, ali posjetitelje Travnika i ovog turbeta fasciniraju detalji Ilhamijnog života koji su nam svima poznati i čin da je ubijen na nepravi zbog svoje pjesme. Na mjestu Ilhamijnog pogubljena danas je izgrađena bolnica, a njegovo tijelo je 50-tih godina prebačeno na ovu lokaciju, u ovo turbe sa Redžep dedom”, kazao je Baždalić.
“Na mjestu mog smaknuća liječit će se ljudi”
Ilhamija je, prema legendi, prije smaknuća kazao kako će se na njegovom mjestu smaknuća ljudi liječiti, pa je prvi Ilhamijin mezar bio u turbetu nedaleko od bivše željeznicke stanice i bivše bolnice u Travniku, a 1959. godine je porušeno, radi regulacije tog kraja.
Njegovi posmrtni ostaci sa nišanima preneseni su u turbe u današnjoj Potur-mahali, a na uzglavnom nišanu, koji ima derviški turban, uklesani su stihovi na turskom jeziku:
“On (Bog) je vječno živ! U času kad je u vječnost preselio, ostadoše u tuzi njegovi prijatelji. Sebi je otvorio vrata Božije milosti i perivoja rajskog, a primjer mu se nije mogao naći u njegovo vrijeme. Zlonamjerno su ga obijedili mnogi lašci. Kada je njegovom nježnom životu prispjela jesen. Ispio je smrtnu čašu Kevsera i umro je mučeničkom smrću”, Sejjid hadži šejh Vehhab je ove stihove napisao nakon smrti Ilhamije 1821. godine.
Sjedeći u sobi gdje je Baždalić pričao priču o Ilhamiji, posjetioci su dolazili i selamili Ilhamiju te na kratko prekidali razgovor selameći i Baždalića koji je u Travniku poznat kao riznica informacija o Ilhamiji. U nastavku razgovora za naš portal, Baždalić je kazao da je na posljednjem ispračaju Ilhamije bilo nezapamćeno mnogo ljudi te da je kiša padala sve vrijeme.
O Ilhamijnoj iskrenoj pobožnosti govori i legenda o njegovom putu prema Travniku.
“Ilhamija je u Travnik stigao iz Žepča na svom konju, a dok je prolazio kroz Željezno Polje, Topčić Polje, Nemilu i druga mjesta, ljudi su ga pozdravljali i molili ga da čini dove za njih. Jedina dova koju je Ilhamija uputio za te mještane je da zimi bude zima, a da ljeti bude ljeto”, dodaje Baždalić koji često petkom nakon džuma-namaza u turbetu za znatiželjne održi malo predavanje o Ilhamiji i njegovom životu.
Ilhamijno turbe u Travniku obnovljeno je poslije rata, a u toku su radovi na izgradnji česme u kompleksu turbeta. Baždalić je za kraj razgovora kazao kako je Ilhamija dio historije Bosne i Hercegovine, ne samo Travnika, te izrazio nadu da će se njegove riječi još dugo prenositi sa koljena i koljena, te da će Ilahmija dugo vremena još biti uzor velikim ljudima i pjesnicima koji će pisati o istini današnjeg vremena.
Ovo je pjesma radi koje je Ilhamija platio glavom:
Čudan zeman nastade,
sve zlikovac postade,
din-dušmanin ustade;
šta se hoće, zaboga?!
Već takata nestade,
zlo nam svako postade,
dobrih ljudi nestade;
šta se hoće, zaboga?!
Ne gledaju u Ćitab
ne uzimaju hič dževab,
nit misle na hesab;
šta se hoće, zaboga?!
Ovo trpit-teška muka,
a jos više turska bruka,
munafika stoji huka;
šta se hoće, zaboga?!
Turčin nema amela,
krivda pravdu zamela,
pa se pravda umela;
šta se hoće, zaboga?!
Nasta čudna ulema,
jer ne čine amela,
od njih jadna proloma!
šta se hoće, zaboga?!
Ulemskoga sada hala,
zalud njima đekad fala,
vrat slomiše pored mala;
šta se hoće, zaboga?!
Nije kadar biti imam,
a kaže se potamam,
jordam čini ko šeh-islam;
šta se hoće, zaboga?!
Svi veziri pravo sude,
pa i paši dobro bude,
al murtati krivo gude;
teška muka, zaboga!
I kad paša ima ljudi,
ko je dobar vrlo hudi,
kad je više zlijeh ljudi;
niko ne zna do Boga!
Abdulvehab Ilhamija senzor.ba