Dr. sc. Alen Kalajdžija naučni je savjetnik Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu,

u kojem je obavljao i funkciju direktora u dva mandata. Njegova područja zanimanja jesu lingvistika i historija jezika. Do sada je ukupno objavio 72 rada, uključujući izvorne naučne članke, stručne radove i prikaze, a istovremeno je učestvovao na 54 domaće i međunarodne naučne i stručne konferencije, simpozija i okrugla stola, od čega su 25 učestvovanja od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika. Učestvovao je na više od 60 stručnih tribina i promocija izdanja iz oblasti bosnistike. Urednik je više od 20 izdanja Instituta za jezik, od čega je u 14 izdanja bilo od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika, te je bio recenzent niza različitih naučnih i stručnih djela iz oblasti bosnistike. Piše: Alen KALAJDŽIJA   

Dedo, đedo, dido, djed, did, nana, nena, nona, majka...

Na južnoslavenskom terenu postoje različiti načini imenovanja “praroditelja”, kako se to kaže u jednom starom spomeniku. Ako bismo se pitali šta je standardno, mogli bismo reći da ne postoje jasni lingvistički kriteriji prema kojima bi se propisali određeni oblici. Istina, postoje lekseme koje su rasprostranjenije, ali i one koje su u upotrebi na užem terenu. Kako je riječ o specifičnoj porodičnoj i zavičajnoj leksici, emocije su važan kriterij u definiranju statusa navedenih riječi, jer baka, baba, nena ili nana ne znače svima isto. Sjećam se, dok sam još išao u Osnovnu školu “Dositej Obradović” na Pofalićima u Sarajevu, kako smo poslije ljetnog ferija, a bio sam drugi ili treći razred, s učiteljicom razgovarali kako smo proveli raspust. Moj školski drug Aco reče kako je bio kod babe, a Dragana veli da je išla kod bake na selo. Dođe i na mene red. Kako ću reći da sam bio s đedom i nenom u Pazaljama? Zamucah i samo kratko: Na selu! Jezički kompleksi par excellence koji su usađivani od malih nogu ili noga! A da se to ne bi događalo, potrebno je raditi na jačanju svijesti o čuvanju lokalnih i zavičajnih jezičkih i lekičkih osobina. Naravno, to ne znači da se neće voditi briga i o standardnoj upotrebi jezika – sve u skladu s okolnostima u kojima se jezik upotrebljava.

Zato je bitno da svako kaže onako kako kaže, odnosno kako kaže u rodbinskom i porodičnom okruženju. Moji su praroditelji đedo i nena, i s očeve i majkine strane, nečiji će to biti dedo i nana, kod nekih je djed i nana, kod drugih dido i nana, kod trećih bika i nena itd. Inače, upotreba ovih leksema pokazuje i određene divergencije na nivou narodnih govora pa se u određenim prilikama može uzeti kao leksička izoglosa u okviru dijalektoloških istraživanja, mada u tom kontekstu nije daleko ni etnolingvistička i sociolingvistička raslojenost ove leksike. Elementarno jezičko pravo jeste da ispoljimo svoje pravo kroz jezičku slobodu, među drugim slobodama, svakako. Prema podacima do kojih se može doći, u Bosni (i Hercegovini, ali i šire) bilježe se oblici: djed, dedo, djedo, did, dido, deda, đedo, đed te baka, baba, nana, nena, nona, majka, staromajka, ebejka i dr. Ima tu i oblika koji su svojstveni našim okolnim susjedima, pa ih ne navodim. Koliko cijenimo svoje praroditelje, toliko će i nas cijeniti.

Inače, treba razlikovati i upotrebu gore navedenih primjera za oznaku starije osobe ženskog ili muškog spola u odnosu na praroditelja (npr. govori se jedan izraz za praroditelja, a za osobe inače starije životne dobi bira se druga mogućnost), što govori u prilog tome da emotivna konotacija može imati utjecaja u odabiru leksema, npr. “Dolazili su neki dedo i nana, a tu nije bilo mog đeda i (moje) nene.”

Otac, babo, tata, aba, ćaća...

Indoevropski jezici uglavnom imaju zajednički korijen za riječ kojom se imenuje muški roditelj. Tako je manje-više poznato da je u engl. father, njem. Vater, grč. papas, lat. papa, ital. padre, šp. padre, fr. pere, hin. pita, perz. Peder itd. U bosanskom jeziku postoji čitav niz sinonima za ovaj pojam, pri čemu svako ima neku svoju značenjsku nijansu: tata – koji je nastao reduplikacijom početnih slogova ta-ta, što odgovara onomatopejskom porijeklu u počecima usvajanja govora kod male djece (odatle hip. tajo i tajko); ćaća – otprilike odgovara porijeklu kao tata, s tim da je u datom slučaju riječ o prejotiranom t-ja-t-ja, što daje ćaća (odatle i žarg. ćale, usm. poet. ćajko); babo – što je došlo posredstvom osm. tur. jezika iz perz. bābā; baba – u nekim narodnim govorima, naslijeđeno kao i babo; aba – u nekim govorima srednje Bosne, što je vjerovatno uzeto iz arap. 'abun – 'abaun, iako je vjerovatno da je gramatički nastavak -a došao kontaminacijom iz oblika baba. Navedeni primjeri pokazuju uglavnom lekseme koje su stilski, emotivno i dijalekatski markirane, ali je općeupotrebna leksema otac. Ova riječ pokazuje, prema nekim izvorima, vezu prasl. s avarskim porijeklom, kako se npr. pojavljuje u mađ. apa, iako je to pitanje sporno s obzirom na to da je njezin korijen zabilježen i u drugim izumrlim jezicima: got. atta, lat. atta, het. atta, a oblički je prilagođena riječ prisutna u gotovo svim slavenskim jezicima: rus., slovač., češ. otec, slov. oče, polj. ojciec, dok je u bosanskom otac. Pretpostavljeni oblik glasio je *atikos > *otikos, odakle je u kasnijoj fazi razvoja formiran oblik otьkъ, da bi nakon pojavljivanja ove riječi u nekim kosim padežima došlo do formiranja oblika otьca usljed djelovanja treće palatalizacije, koji će se analogijom prenijeti i u nominativ otьcь. Isto tako, u toj fazi u obliku vokativa formiran je oblik otьk-e > otьče, što je nastalo djelovanjem prve palatalizacije. Kasnije je u savremenom jeziku nominativ dao otac, nakon što je poluglas u slaboj poziciji ispao, a u jakoj se vokalizirao u a. U kosim padežima oblik oca nastao je od oblika otьca, koji je, nakon gubljenja poluglasa, izgubio t ispred c zbog zakona ispadanja suglasnika, a slično se desilo i s oblikom oče. Zanimljivo, za navedeni oblik postoji uporednica u turskom jeziku: ata u složenici Atatürk, što se prevodi kao “otac Turaka”), a također u ovom jeziku postoji izraz atik, što znači “staro”. Otuda, ne treba čuditi da se osnova starog pretpostavljenog oblika *atikos donekle poklapa s ostacima moguće uporednice u značenju “stari”, što i u današnjem žargonu postoji kao izraz za oca. Nije šala, nije lahko doći do oca.

Kako smo dobili mater?

Indoevropski jezici uglavnom imaju zajednički korijen za riječ kojom se imenuje ženski roditelj. Tako je manje-više poznato da je u engl. mother, njem. Mutter, grč. mitera, lat. mater, ital. madre, šp. madre, fr. mere, hin. maan, perz. mader itd. Situacija u slavenskim jezicima u vezi s ovom riječi jeste sljedeća: slov. mati, slovač., polj. i češ. matka, rus. matь, ukr. mati, bjrus. maci, bug. maika, mak. majka. U bosanskom jeziku postoji čitav niz sinonima za ovaj pojam, pri čemu svako ima neku svoju značenjsku nijansu, imajući u vidu i druge moguće lokalne varijacije:

mama – oblik koji se prvenstveno po porijeklu veže za onomatopejsko redupliciranje slogova prilikom usvajanja dječijega govora; zanimljivo je da ovo početno m- ima veze s onomatopejskim glagolom mumljati, odakle se vidi npr. etimološka veza s engl. imenicom mammal, što znači sisar, a što je povezano s dojenjem, kojom se prilikom stvara mumljanje; mati – prisutno u narodnim govorima i standardu, stari je oblik koji je zabilježen još u stsl. jeziku; majka (akcent kao bajka) općeprihvaćeni je oblik koji je uglavnom i standardiziran (kao i mati, iako je mati u drukčijem statusu u odnosu na ovu riječ zbog njezina povlačenja pred ekspanzijom ove majke), a nastao je unakrštanjem dvije starije lekseme koje danas nisu u upotrebi: matka (up. oblik matka zabilježen u zapadnoslav. jezicima) i maja (up. domaći hipokoristički oblik od tata: tajo), odakle je dobijen oblik majka; majka (akcent kao Mara) – oblik  je koji je dijalekatski ograničen, uglavnom u južnijoj zoni srednjojužnosl. zajednice (s obzirom na porijeklo akcenta hipokoristika koji je dao svoj akcent, možda bi se moglo zaključiti da je ovaj akcent stariji u navedenoj izvedenici majka, ali pošto nije jasno kada je nastala ova riječ, to ostaje otvoreno pitanje, s obzirom na to da sekvenca -ajk- u drugim riječima ženskog roda ima većinom silazni akcent), a prvotnost uzlaznog akcenta potvrđuje hipokoristik maja.

Treba napomenuti da se u razgovornom stilu često griješi pa se oblik akuzativa ove riječi analoški upotrebljava u obliku nominativa, odakle dolazi npr.: *Mater ga poslala u školu, a trebalo bi: Mati ga poslala u školu. Zanimljivo, riječ mati u semantičkoj je vezi s imenicom materija i drugim izvedenim riječima – materijal, materijalan i dr. – jer je i materija naša materijalna mati. Isto tako, metaforizacijom značenja izvedene su i riječi matica i njezina brojna izvedena značenja, kao i mater(n)ica, matrica, a vjerovatno i još  neke druge.

Nije šala, nije lahko biti mati.

Kako smo dobili dijete?

Kako indoevropski jezici uglavnom imaju zajednički korijen za riječ kojom se imenuju roditelji, tako se njihovo potomče imenuje različito, iako u nekim slučajevima postoje veze. Tako je manje-više poznato da je u eng. child, njem. Kind, šved. barn, grč. paidi, lat. pueri, rum. copil, fr. Enfant itd. U navedenim primjerima može se vidjeti stara poveznica u engl. i njem. riječi s našom riječju čedo < *čęd- < *kind-. Što se tiče slavenskih jezika, u njima nalazimo: slov. otrok, mak. i bug. dete, slovač. diet'a, češ. ditě, polj. dziecko, rus. rebenok, ukr. ditina, bjrus. dziciaci. Imajući u vidu navedene slavenske oblike, može se primijetiti da postoji nekoliko korijena od kojih dominira oblik dijete, odnosno oblik iz kojega su se u većini slavenskih jezika razvili diferencirani oblici: *dětę. Ovaj oblik, međutim, ima semantičku vezu s glagolom dojiti, kojem je pretpostavljeni oblik *doiti, tako da je kasnije od diftonga -oi- nastao jat (ě), a nastavak -ę, odnosno kasnije -e apstrahiran je prema drugim oblicima imenica srednjeg roda kojima se obilježava srednji rod jednine, kao npr. tele < *telę, janje < *(j)agnę, jare < *jar-, krme < *kъrm-, pile < *pilę, ždrijebe < *žerbę itd. Prema tome, etimologija imena dijete veže se za značenje “ono koje doji”. U odnosu na oblike za majku, pa onda za oca, oblici za oznaku djeteta raspršeniji su, što je svojevrsni odraz ljudske prirode. Nije šala, nije lahko odgojiti dijete. stav.ba