Ubrzo nakon proglašenja Nezavisne države Hrvatske, 10. aprila 1941. godine,

grupe četnika iz Srbije prelaze Drinu i čine masakre nad bošnjačkim stanovništvom Podrinja. Gradove uz Drinu su uglavnom branile male grupe domobrana koje često nisu mogle, pa ni željele, da zaštite stanovništvo istočne Bosne. Ne samo da su četnici činili zulum nad Bošnjacima nego i partizani koji su se, u prvim mjesecima nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, nastojali prikazati kao jedina barijera protiv fašističkog pokreta. Kulminacija se desila 27. novembra 1941. godine u mjestu Koraj, kada su udružene četničke i partizanske formacije počinile zločin nad Bošnjacima ovog mjesta. Tragedija Koraja unijela je strah među Bošnjake kojima je bilo jasno da je ustaško – domobranski sistem slabašan da ih odbrani od partizansko – četničkih akcija. Informacije o zločinu su uskoro došle i do stanovnika Tuzle, Višegrada, Foče, Ustikoline, Čajniča, Rogatice ali i drugih mjesta u sjeveroistočnoj Bosni. Zajednički četničko – partizanski dogovor iz Drinjače od 1. oktobra 1941. godine, kojim je formirana “Zajednička operativna komanda”, pokrenuo je i pitanje bošnjačke samoodbrane.

Ubrzo nakon Koraja četnici su zapalili i mjesto Tupkoviće i time zaprijetili okolnim bošnjačkim selima. Među prvima koji su jasno uvidjeli kakva se strahota sprema je Ragib aga Čapljić koji je snažno počeo raditi na bošnjačkoj samoodbrani. Još krajem septembra 1941. godine u Puračiću je okupio narod i naglasio mu neophodnost formiranja muslimanske legije koja će zaštititi mještane. Četnici i partizani će krajem novembra zapaliti i ovo mjesto, nakon što su 12. novembra opustošili okolni Devetak. Kada se odbrana počela raspadati i kada je bilo izvjesno da će Devetak pasti, pojavio se čovjek koji će organizovati otpor. Bio je to Muhamed aga Hadžiefendić, ličnost koja će se za samo par godina afirmirati u jednu od najznačajnijih figura ovog kraja. Odbranom Puračića, Hadžiefendić počinje raditi na formiranju jedinica čiji je primarni zadatak bio zaštita sela i gradova u kojima su Bošnjaci bili većina. Dana 7. decembra 1941. godine odlazi kod Slavka Kvaternika u Zagreb gdje mu prilaže detaljan plan ustroja domobranske formacije u koju bi bili mobilisani lokalni muslimani, koji do tada nisu željeli pristupiti domobranima. Nakon što je ministarstvo izdalo odobrenje 22. decembra 1941. godine u Tuzli se formira Dobrovoljački odjel narodnog ustanka bojnika Hadžiefendića. Ipak, rukovodstvo NDH se ubrzo pokajalo što je dalo odobrenje formiranju ove jedinice, jer je Hadžiefendić iskoristio novonastalu situaciju da organizuje Bošnjake za odbranu. Time je tuzlanski kraj bio spašen od pokolja kakav se desio na prostoru istočne Bosne. Vremenom se broj pripadnika Hadžiefendićeve legije širio, tako da je odjel prerastao u Zdrug dobrovoljačke legije Hadžiefendića koji je u proljeće 1942. godine brojao 5 000 pripadnika raspoređenih u šest bojni. Rast se i dalje nastavio tako da je u julu 1942. godine prerastao u pukovniju pod nazivom Dobrovoljačka domobranska pukovnika (DOMBO). Obzirom da se u tom periodu pojavio i autonomistički pokret Bosne, Mehmed Pandža je pisao Anti Paveliću da odobri formiranje Hadžiefendićeve legija svuga po Bosni i Hercegovini gdje su živjeli muslimani.

Politička i vojna situacija u BiH se zakomplikovala formiranjem 13. SS divizije. Krajem marta 1943. godine Hadžiefendić je pozvan u Sarajevo kod SS oberleutnanta Kremplera, kada su načinjeni prvi konkretni koraci u formiranju 13. SS divizije. Po povratku u Gračanicu, Hadžiefendić prvi puta odijeva njemačku uniformu, ali sa bosanskim fesom, iskazavši time spremnost da se formira bošnjačka SS divizija. Krajem maja primio je dužnost njenoj časnika. U istom mjesecu su pozvani i ostali časnici da se pridruže SS diviziji, ali su se oni uglavnom priključili partizanima. Time su okončani dani Hadžiefendićeve legije. Zapravo ovim činom Hadžiefendić je postao žrtva ratnopolitičkih dešavanja, na čiji tok nije mogao utjecati. U to vrijeme su bile samo dvije mogućnosti – ili u diviziju ili u partizane. Kao čovjek odan svom narodu i tradiciji opredijelio se za diviziju. Prelazak Omera Gluhića u partizane dao je povoda NDH vlastima da se obračunaju sa Hadžiefendićem kao zapovjednikom legije. Nakon što je napustio legiju, među Bošnjacima tuzlanskog kraja nastupila je pometnja koju su vješto koristili partizani za infiltraciju u regiji. Padom Tuzle u partizanske ruke 2. oktobra 1943. godine, Hadžiefendić se nije namjeravao kriti niti napuštati svoj dom. Štaviše bio je ubijeđen da ga partizani nemaju za bilo šta optužiti jer je branio Bošnjake svoga kraja od fizičkog nestanka. Ipak, partizani su ga optužili “da je glavni krivac što Tuzla nije ranije pala u partizanske ruke”, nakon čega je po kratkom postupku optužen na smrt. Strijeljan je 7. oktobra 1943. godine, a nakon što nije dopustio da mu vežu oči, rekao je: “Ja sam časnik i ne bojim se gledati smrti u oči”. Tijelo Hadžiefendića ostalo je u pijesku skoro godinu dana. Tek u ljeto 1944. godine Topčićevi zelenokadrovci prenijeli su ga u Tuzlu i sahranili u haremu Jalske džamije.

Danas ostaju brojna svjedočenja o Hadžiefendiću i njegovoj legiji. Prenijet ćemo zapažanje Hazima Čavalića, rođenog 1929. godine u Čeliću: “Za vrijeme ramazana 1941. godine prilikom klanjanja teravije, mještani su pred džamijom organizovali straže, bez oružja. Jedno veče u toku ramazana partizani i četnici napali su skupa Čelić. Stražari su upozorili klanjače koji su pobjegli svojim kućama. Žandarmerijski narednik Mujo organizovao je odbranu tako što je podijelio mještanima desetak pušaka. U isto vrijeme naredio je bubnjarima i sviračima, koji su u vrijeme ramazana budili mještane na sehur, da kroz Čelić bubnjaju i sviraju. Kada su mještani i žandari zapucali, a ovi zasvirali i bubnjali, četnici i partizani pobjegli su misleći da je Čelić pun vojske. To je bio prvi napad partizana i četnika na Čelić, ali i prva značajna odbrana mjesta. Da bi spriječili pokolj i pljačku, žandarmerijska stanica formirala je od mještana Čelića žandarmerijsku legiju i naoružala je skromnim oružjem. Kasnije, pred samu zimu iste godine, rezervni oficir stare jugoslavenske vojske i trgovac Muhamed aga Hadžiefendić formira u svim mjestima sjeveroistočne Bosne muslimansku legiju, koju je narod zvao Hadžiefendićeva legija. Nedaleko od centra Čelića, na njivi zvanoj Požarnik, bila je smotra te legije, a govor je održao Muhamed aga. U govoru je, između ostalog, istaknuo da je legija formirana i naoružana u cilju odbrane ovog mjesta i mještana i da neće napadati srpska sela. Veliki broj građana Čelića posmatrao je s oduševljenjem smotru muslimanske legije, a njenog osnivača Hadžiefendića su u uzvicima i aplauzima pozdravljali kao heroja”.  bosnae.info