Eventualna presuda Ganiću i ostalima Dodiku bi bila pravni argument za odcjepljenje Republike Srpske 

U međunarodnim standardima o implementaciji prava na secesiju je i praksa ustanovljena presudom Vrhovnog suda Kanade u predmetu Quebec. Prema tom standardu jedna grupa ne može steći pravo na otcjepljenje ukoliko je činila zločine protiv čovječnosti s tim ciljem. Sigurno je to i Srbiji i Republici Srpskoj vrlo dobro poznato i objašnjava njihova žestoka negiranja genocida i drugih teških zločina počinjenih u BiH, očito se nadajući da će u jednom trenutku međunarodna zajednica, u novim okolnostima bipolarnog svijeta i novih strateških interesa Evrope, zaboraviti i na presude međunarodnih sudova u Haagu i da se taj standard odnosi i na Republiku Srpsku. Eventualna presuda u slučaju Dobrovoljačke bi bio dodatni argument.   Piše:  Dženana KARUP DRUŠKO 

Na ročištu u predmetu Dobrovoljačka, održanom u julu ove godine, svih deset optuženih izjasnili su se da nisu krivi za optužbe koje im Tužiteljstvo BiH stavlja na teret. Podsjetimo, optužnicom koju je 12. maja ove godine potvrdio Sud BiH, obuhvaćeni su bivši državni zvaničnici, visoki oficiri Armije i MUP-a Republike BiH koji se terete da su 3. maja 1992. godine u Sarajevu napali kolonu vojnika bivše Jugoslovenske narodne armije koja je bila pod pratnjom Ujedinjenih nacija.

Tužiteljstvo tereti Ejupa Ganića, bivšeg člana Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, te još devet dužnosnika policije i tadašnje Teritorijalne obrane da su planirali, poticali, naredili i izveli napad na kolonu vojnika i civila zaposlenih u JNA. Ganićev pravni tim podsjetio je da su ranije Tužiteljstvo MKSJ u Haagu, kao i sudovi u Londonu i Beču, utvrdili da nema dokaza za djela koja se Ganiću i ostalima stavljaju na teret. No, istraga o događajima u Dobrovoljačkoj obustavljena 2012. godine, 2018. ponovo je otvorena i ovaj put nađeni su “novi dokazi“.

Dobrovoljačka je tek početak…

Kada je na glavnom pretresu, 26. oktobra 2022. godine u Sudu BiH pročitana optužnica, odbrana prvooptuženog (Ejupa Ganića) ukazala je na brojne netačnosti o okolnostima i karakteru rata, te da se u optužnici izvrću historijske činjenice kao što je tvrdnja tužitelja iz optužnice da Alija Izetbegović nije bio zatočen u Lukavici nego je tamo bio “sklonjen zbog sigurnosti“. I drugi advokati su ukazali na to: “Problem s ovom optužnicom je u tome što sadrži značajan broj netačnih navoda. Optužba tvrdi da je bio oružani sukob u vrijeme kada je to djelo počinjeno. Onda to ilustrira primjerom. To su sve primjeri koji se odnose na bosansku stranu.“

Komentirajući proces za Dobrovoljačku, Milorad Kojić, direktor Centra za istraživanje ratnih zločina Vlade Republike Srpske, istakao je da otpočinjanjem ovog suđenja više “slika o multietničkom Sarajevu i gradu mučeniku, narodski rečeno, ne pije vodu“, kao i da je “postojanje 125 logora, zatvora i pritvora za Srbe posredno potvrdio i ratni lider bosanskih muslimana Alija Izetbegović“. U nastavku je Kojić objasnio: “Zašto ovo sve spominjem? Zato što na osnovu raspoložive dokumentacije s pravom mogu tvrditi da je zločin u Dobrovoljačkoj ulici tek početak onoga što će uslijediti narednih godina u ratnom Sarajevu, u kojem za Srbe nije bilo mjesta. Bez obzira na to što nas bošnjačka politika ubjeđuje da ne vjerujemo svojim očima.“

Podsjetimo da su Ejup Ganić general Armije RBiH Jovan Divjak hapšeni u Londonu i Beču po međunarodnim potjernicama koje je zbog dešavanja u Dobrovoljačkoj podigla Srbija. U oba slučaja, i Velika Britanija i Austrija, u kojima je vođen postupak, odbile su izručiti Ganića i Divjaka Srbiji jer se radilo o političkom progonu bez dokaza.

No, dokaze koje nisu našli ni Haag, ni London, ni Beč, pronašli su tužitelji Tužiteljstva BiH i to nakon što je Tužiteljstvo BiH zbog nedostatka dokaza obustavilo istragu 2012. godine. Očito je “samo“ trebalo da za razliku od prethodnih timova, u kojima su uz domaće bili i međunarodni istražitelji i tužitelji, za istragu bude zadužen jedan tužitelj – koji je u Tužiteljstvo BiH došao iz MUP-a Republike Srpske. Svaka slučajnost optužnice za Dobrovoljačku s onim što je radio Beograd, ili sumnja da se radi o nastavku postupka započetog u Srbiji – nije slučajna.

Po glavnom inspektoru MUP-a Republike Srpske za ratne zločine, Simu Tuševljaku, najvažnije je da je optužnica za Dobrovoljačku potvrđena, te da je to pokazalo šta je MUP RS-a radio u proteklom periodu.

“Novi dokazi“

U optužnici Tužiteljstvo BiH tvrdi da “Izetbegović nije bio zarobljen“ i da kolona u Dobrovoljačkoj nije bila legitimna vojna meta, kako je to ranije utvrdilo Haško tužiteljstvo nakon što su (pravilima Rimskog sporazuma) pregledani svi dokazi koje je MUP RS-a (uz pomoć Beograda) prikupio oko dešavanja u Dobrovoljačkoj i utvrdilo da u slučaju Dobrovoljačka nema dokaza ni za pokretanje istrage u Haagu.

No, postupajući tužitelj, Mladen Vukojčić, čitajući optužnicu najavio je (valjda kao “novi dokaz) nalaz Centra za vještačenje Zenit iz Banje Luke i njihove vještake (koji su i sačinili taj nalaz), a koji će govoriti o “Lukavačkom planu“, tačnije kako evakuacija nije vršena u skladu s vojnim pravilima. Ukazujući na to da je optužnica podignuta na osnovu gotovo identičnih dokaza koje su imali i međunarodni istražitelji koji su odustali od pokretanja istrage zbog nedostatka dokaza, Ganićeva odbrana je istakla da je vještačenje pomenutog “Zenita“, kao jedinog novog dokaza, u suprotnosti s materijalnim dokazima, potpuno pristrasno, te da su u njemu izneseni “nevjerovatni zaključci“. 

Vrlo je znakovito ako se optužnica za Dobrovoljačku temelji na jedinom novom dokazu, nalazu i mišljenju pomenutog centra za vještačenje iz Banja Luke koje u pravosuđu u BiH ima iznimno lošu reputaciju zbog vrlo neprofesionalnih i pristrasnih izvještaja što je razlog zašto ih u svojim predmetima ne angažira niti jedno tužiteljstvo u BiH, pa ni u Republici Srpskoj, osim Tužiteljstva BiH. 

S obzirom na brojne pokušaje Srbije da se procesuiraju pojedinci koje oni optužuju za Dobrovoljačku i pritiske koje su s tim ciljem radili, od međunarodnih potjernica do političkih pritisaka, stiče se dojam da i Srbija i Republika Srpska žele po svaku cijenu optužiti i ishoditi osuđujuću presudu u ovom predmetu. Navodi u optužnici, zasnovani na konstrukcijama iskompromitiranog centra za vještačenje iz Banja Luke, kao i reakcija direktora Centra za istraživanje ratnih zločina Vlade RS-a, uz brojne druge (političke) reakcije, (ne)svjesno otkrivaju stvarnu motivaciju za podizanje optužnice – prebacivanje krivice za početak rata u Bosni i Hercegovini na legalne republičke vlasti – političke, vojne i policijske.

Šta je motiv Beograda, da uz pomoć Banja Luke, godinama insistiraju na slučaju Dobrovoljačka?

Pravni argumenti

Svjedoci smo koliko se jako Srbija poziva na međunarodno pravo, i pravnu praksu zapadnih zemalja, kad su u pitanju njeni interesi. Paralelno s tim na sve načine pokušava da izbriše haško naslijeđe kojekakvim narativima, u čemu dobrim dijelom i uspijeva, kako bi presude i MKSJ i MSP bile potisnute i “zaboravljene“. Nesumnjivo da su im u tome od iznimne važnosti upravo procesi vođeni i presuđeni u Sarajevu, koji u Beogradu ne bi imali toliki značaj, a jedan od najvažnijih za negiranje, relativiziranje i historijski revizionizam je upravo Dobrovoljačka i zato godinama nisu odustajali. Osim toga, u slučaju presude u ovom slučaju, u njihovom strateškom planiranju i dugoročnim ciljevima (o kojima Milorad Dodik javno govori, najavljujući da će čekati koliko treba da se odnosi na međunarodnoj sceni promjene kako bi oni ostvarili sve što planiraju), potrebni su im i pravni “argumenti“ za odcjepljenje Republike Srpske.

Nema sumnje da su beogradski eksperti dobro istražili međunarodno pravo i norme, i da im je poznato da se u međunarodnim standardima o implementaciji prava na secesiju nalazi praksa ustanovljena presudom Vrhovnog suda Kanade u predmetu Quebec. Prema tom standardu jedna grupa ne može steći pravo na otcjepljenje ukoliko je činila zločine protiv čovječnosti u tu svrhu.

Sigurno je to i Srbiji i Republici Srpskoj vrlo dobro poznato i dobrim dijelom objašnjava njihova žestoka negiranja genocida i drugih teških zločina počinjenih u BiH, očito se nadajući da će u jednom trenutku međunarodna zajednica, u novim okolnostima bipolarnog svijeta i novih strateških interesa Evrope, zaboraviti i na presude međunarodnih sudova u Haagu i da se taj standard odnosi i na Republiku Srpsku. Eventualna presuda u slučaju Dobrovoljačke samo bi bio dodatni argument.

Dugoročne planove Beograda i njihovo strateško realiziranje ne treba podcjenjivati, uostalom tome svjedočimo od Miloševićeve politike i ratova koje je Srbija vodila u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu, i ostala nekažnjena, plativši sve svoje zločine izručivanjem Miloševića Haagu koje su onda debelo naplatili od Zapada, a sve što je Srbija radila sveli na njegovu, odnosno odgovornost režima koji je Milošević vodio. Tim istim politikama svjedočimo i danas, a Beograd je, iako uzrok svih kriza i haosa na Zapadnom Balkanu, najozbiljniji partner Zapada koji Srbiju tretiraju kao faktor stabilnosti.

Upravo zbog toga nije na odmet reći i drugu stranu pomenutog standarda koji kaže da centralna vlast gubi pravo da vrši svoj suverenitet nad jednom grupom, etničkom ili vjerskom ukoliko su, na primjer, nad njom počinili zločine protiv čovječnosti i ako je proglašenje nezavisnosti od centralne vlade jedini način da se to sistematsko gaženje osnovnih prava te zajednice zaustavi. U tom svjetlu predmeti “srpski svat“, “Dobrovoljačka“, “Naser Oric“ i drugi slični predmeti (koji su u međuvremenu završavali oslobađajućim presudama) dobijaju svoj pravi smisao – “dokazati“ da je Vlada Republike Bosne i Hercegovine, ne samo kriva za početak rata nego i da je sistematski činila zločine protiv srpskog stanovnistva zbog čega se srpski narod morao samoorganizirati i braniti svim raspolozivim sredstvima, te da je stoga “muslimanska vlast“ u Sarajevu, odnosno “političko Sarajevo“ izgubilo pravo da obnaša svoju vlast nad teritorijim koju većinski nastanjuju Srbi – nad Republikom Srpskom.

Naravno da je sve ovo u suprotnosti sa stvarnim stanjem i dešavanjima od 1992. do 1995. Godine, a što je decidno utvrdio Haški tribunal. Ali nekoliko osuđujućih presuda pred sudovima u BiH i u Srbiji, obezbijeđenih lažnim vještačenjima i instruiranim svjedocima mogu, dati priliku “prijateljskim“ očima nekih bitnih zemalja da ih vide kao argumente na osnovu kojih će odlučiti da podrže referendum o odcjepljenju RS od BiH, od koga Milorad Dodik nikad nije odustao, samo čeka, kako je nekoliko puta ponovio, da se na međunarodnoj sceni steknu uvjeti za njega. Do tada u BiH radi sve kako bi što više olakšao realizaciju planova o stvaranju Velike Srbije na Balkanu. I za to, kako nam je saopćio, već ima podršku nekih evropskih zemalja.  (SB)