Svake godine, kada nastupi mjesec ramazan, u prilici smo vidjeti i cuti kako se po našim džamijama pred duše umrlih 

'poklanjaju' hatme. To 'poklanjanje' ima dvije forme: Jedni su licno proucili hatmu i onda (javno) poklanjaju sevap od tog dobrog djela svojim preminulim, dok drugi, pak, s obzirom da ne znaju arapsko pismo i ne mogu sami uciti Kur'an, hatme ili jasine 'narucuju' od svojih efendija, pa onda to zajednicki, pred cijelim džematom, “poklanjaju” svojim umrlim. Kakav je stav islama o tom pitanju? Da li umrli imaju koristi od takvog ucenja? I, je li živi samo to mogu uciniti za svoje mrtve? Od cega umrli, doista, imaju koristi? Ovaj prilog daje odgovor na ta i slicna pitanja.

Sasvim je prirodno da covjek žali i tuguje, kada umre neko ko mu je drag. To je prirodni osjecaj. Po islamskom ucenju smrt nije kraj, to je samo preseljenje ili selidba (intiqal ili rehil) sa ovog prolaznog svijeta (dunjaluka) u buduci svijet (ahiret) koji je vjecan. Smrt je povratak Allahu radi polaganja racuna za ono što smo uradili za vrijeme našeg dunjaluckog života.

Smrt, dakle, nije kraj puta, ona je samo faza… Iza tjelesne smrti dolazi drugi svijet koji je vjecan. Duša ne umire, ona prelazi iz jednog stanja u drugo i mijenja svoj odnos spram tijela.
Islam, kao kompletan sistem življenja, precizno je odredio kodeks ponašanja ljudi u slucaju smrti. Prije negoli odgovorimo na pitanje naznaceno u naslovu ovog priloga (Šta živi mogu uciniti za mrtve) uputno je da, ukratko, podsjetimo na to šta su živi dužni i obavezni uciniti za svoje preminule, kao i šta nije dozvoljeno, po islamu, ciniti za umrle.

Šta živi moraju uciniti za umrle?

Postoji više propisa koji su u kategoriji obaveze (farza) koju ljudi moraju ispuniti kada umre neko njihov. Te obaveze mogu se klasificirati na sljedeci nacin:

1. Prva obaveza je opremanje (tedžhiz) umrle osobe po islamskim propisima. Preminuli se mora propisno okupati (ogasuliti), uviti u kefine, ukopati u muslimansko greblje i treba mu klanjati dženaza-namaz. Opremanje je obaveza nasljednika, a troškovi opremanja i ukopa uzimaju se iz imetka preminulog. Ukoliko preminuli nema imetka tu obavezu dužni su ispuniti nasljednici iz svojih sredstava. Opremanje (tedžhiz) i ukop po islamskim propisima stroga je obaveza (farzi-'ajn) nasljednicima umrle osobe.
Dženaza-namaz je obaveza zajednice (džemata) i u kategoriji je farzi-kifajeta, stroge vjerske dužnosti, tj. ukoliko je obavi jedna grupa vjernika, ostali nemaju tu obavezu. Ukoliko niko ne bi obavio tu dužnost, a znalo se za smrt nekog muslimana ili muslimanke – cijela muslimanska zajednica bi bila grješna i odgovorna.

2. Druga obaveza nasljednika je vracanje duga umrle osobe. Nasljednici su dužni vratiti dug prije raspodjele imetka koji je ostao kao nasljedstvo. U slucaju da umrla osoba nema imetka koji se nasljeduje, a dužna je - poželjno je da nasljednici i tom slucaju vrate dug svoga preminulog zbog odgovornosti koju on ima pred Allahom, dž.š. U sahih predajama navodi se da cak ni šehid nece uci Džennet dok njegov dug ne bude vracen.

3. Treca obaveza nasljednika umrle osobe je sprovodenje oporuke (testamenta, vesijjeta) ukoliko je validan. Validnim se smatra testament koji je u skladu sa šerijatskim propisima, tj. ne prekoracuje jednu trecinu imetka, te da je ono što je oporuceno dozvoljeno po islamskim propisima. Ukoliko ti uvjeti nisu ispoštovani, testament preminule osobe nije validan i nasljednici nisu dužni da ga sprovedu

Šta nije dozvoljeno raditi za umrle?

Za umrle nije dozvoljeno raditi ono što je, inace, zabranjeno po islamskim propisima. U našoj sredini, s obzirom da je sistemski i permanentno nekoliko desetljeca sprovodena ateizacija društva, udomacile su se brojne pojave u vezi sa smrcu, ukopom umrle osobe, uredenjem njenog mezara i onim što slijedi poslije toga. Mnogi Bošnjaci i Bošnjakinje, nažalost, prihvatili su su obicaje koji, ne samo da nisu islamski, vec su su izricito zabranjeni po islamskom ucenju.

Jedna od takvih pojava je izgradnja nadgrobnih spomenika i stavljanje slike preminule osobe na grobu. To je cak prisutno i po mezaristanima koji se nalaze uz samu džamiju. Znatan broj ljudi smatra da time cine dobrocinstvo svojim preminulim roditeljima i prijateljima. Medutim, takve radnje potpuno su u suprotnosti sa sa duhom islama i njegovim naucavanjem. Mezar treba obilježiti na nacin da se zna da je tu mezar kako se ne bi po tom mjestu gazilo, jer je to haram. Ono što se može tolerisati je postavljanje nišana kod glave i nogu umrle osobe kako bi se znalo da je tu neciji mezar. Nišani treba da budu jednostavni, ukopani u zemlju i ne previše visoki. Takoder, dozvoljeno je na nišanima napisati ime osobe koja je tu zakopana da bi se to mjesto lakše pronašlo.
Bilo kakva (iz)gradnja na mezaru nije dozvoljena. Narocito izgradnja nadgrobnih spomenika i stavljanje slike preminule osobe. Te radnje su, po islamskom ucenju, zabranjene i onaj ko to cini grješan je i odgovoran pred Allahom, dž.š. Takoder, odgovorna je cjelokupna (muslimanska) zajednica ukoliko samo posmatra te pojave i ništa ne cini na njihovom suzbijanju. Muslimani su dužni da osiguraju za ukop svojih preminulih groblja koja ce biti uredena po islamskim propisima. Oni koji žele da se njihovi preminuli ukopavaju u takva groblja, moraju poštovati islamski kodeks ponašanja.

Na našim prostorima, postoje i drugi obicaji koji su uveliko prisutni a za koje, doista, nema osnova u islamskim izvorima. Sedmine, ceterestine, polugodišnjice, godišnjice i drugi oblici sjecanja na umrle uzeli su toliko maha da su skoro poprimili formu vjerskih obreda. Ima ljudi koji ne idu u džamiju niti uopce kljanjaju namaz, ali, i pored toga, kada im neko umre obavezno prave sedmine, ceterestine i ostalo.
U relevantnoj fikhskoj i akaidskoj islamskoj literaturi, gdje se tretiraju pitanja smrti, dženaze, ukopa i sjecanja na umrle, nigdje se ne govori o tome da spomenute termine treba necim obilježavati. To nije radio ni Poslanik, s.a.v.s., niti bilo ko u prvim generacijama islama. Taj obicaj je, najvjerovatnije, preuzet iz kršcanske tradicije. Zbog toga, takvu praksu treba polahko ukidati, a ljude educirati o tome kako da se sjecaju svojih preminulih na islamski nacin.
Od cega umrli imaju koristi?

Islamski ucenjaci saglasni su da umrli ima koristi i nakon dunjalucke smrti od odredenih djela koja je inicirao za vrijeme života. Dokaz za to su hadisi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., od kojih navodimo sljedece:
* Muslim bilježi u Sahihu od Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Kada covjek umre i njegovo djelo se prekine (tj. prestaju mu teci sevapi), osim u tri slucaja: ako je za sobom ostavio neku trajnu sadaku (sadekatun džarije), znanje kojim se ljudi koriste ('ilmun juntefe'u bihi) ili dobrog potomka koji Allahu upucuje dovu za njega (veledun salih jed'u lehu).'

* U Ibn Madžeovom Sunenu zabilježen je hadis koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'covjeku i poslije njegove smrti tece nagrada od njegovih djela i dobrocinstava: od znanja koje je širio i kojem je druge poucavao, od dobrog potomka kojeg je ostavio iza sebe, od mushafa koji je predao u nasljedstvo, od džamije koju je sagradio, od konacišta za putnike namjernike koje je sagradio, od kanala za navodnjavanje koji je prokopao, od sadake koju je izdvojio iz svoje imovine dok je bio zdrav i živ - sve to stiže do njega i poslije njegove smrti.'

* U Muslimovom Sahihu zabilježen je hadis Džerira ibn 'Abdullaha, koji kaže: 'Allahov poslanik, s.a.v.s., je rekao: 'Ko u islam unese kakav lijep obicaj imat ce za to nagradu, kao i nagradu svih onih koji se tog obicaja budu držali, s tim da njihova nagrada nece biti umanjena, a ko u islam unese kakav ružan obicaj, on ce za to nositi njegov grijeh kao i grijeh svih onih koji su taj obicaj prakticirali, s tim da njihov grijeh nece biti umanjen!''
Poruka navedenih hadisa je jasna: covjeku teku sevapi od djela koja su od opcedruštvene koristi i znacaja a koja je on inicirao za svoga života. Sve dok ta djela teku, i njemu teku sevapi. 'Dobar potomak' koji se spominje u hadisima je itekako znacajan za društvo i zajednicu, jer ce on biti koristan clan te zajednice i nece joj nanosti štetu.

Islamski ucenjaci su, takoder, saglasni da umrla osoba ima koristi od sljedeceg:

1. Kada muslimani za umrloga Allahu upucuju dove moleci za oprost njegovih grijeha

2. Kada se za umrlu osobu dijeli sadaka

3. Kada se za umrlog obavi hadž, s tim što su razliciti pogledi u pogledu hadža za umrloga – tj. šta od njega stiže umrlome: da li sevap od potrošenih sredstava ili sevap za izvršeni obred? Vecina ucenjaka je na stanovištu da umrlome ide sevap izvršenog obreda, dok neki ucenjaci hanefijskog mezheba smatraju da sevap dolazi od od sredstava koja su utrošena za obavljanje hadža.
Poznati islamski ucenjak imam Ibn Kajjim el-Dževzijje u Knjizi o duši (Kitabu-r-ruh) kaže da ova tri pitanja postoji konsenzus svih ucenjaka ehli-sunneta: fakiha, muhaddisa i mufessira - svi su saglasni da od dove, sadake i hadža umrli ima koristi. Ucenjaci, medutim, imaju razlicita mišljenja kada su posrijedi tzv. tjelesni oblici ibadeta, kao što je post, namaz, ucenje Kur'ana i zikr.
 

Ucenje Kur'ana za umrle

U vjerskoj tradiciji bosanskohercegovackih muslimana duboko je ukorijenjen obicaj ucenja Kur’ana za mrtve. To narocito dolazi do izražaja u ramazanu. Tada se po našim džamijama brojne hatme “poklanjaju” pred duše umrlih. Evidentno je da je manji broj onih koji licno uce Kur’an za duše svojih preminulih, jer se vecina, s obzirom da ne poznaje arapsko pismo, opredjeljuje za “narucivanje”, odnosno “iznajmljivanje” onih koji ce to ciniti.
Pitanje ucenja Kur’ana za umrle spada u pitanja o kojima nema jednoglasnog stava islamskih ucenjaka. O takvom ucenju postoje dugacke rasprave medu ulemom: jedni kažu da sevap od tog ucenja dospijeva umrlom, a drugi tvde suprotno. Svaka strana navodi brojne argumente. No, svi su saglasni 'da se za takvo ucenje ne može uzeti nadoknada, jer ukoliko ucac uzima nadoknadu za ono što je proucio – onda nema sevapa i takav postupak je zabranjen (haram) i onome ko daje i onome ko uzima'.

Po hanefijskom mezhebu, ucenje Kur’ana za mrtve može se tolerisati jedino u slucaju da pojedinac (pro)uci Kur’an i pokloni sevape postignute od tog ucenja onome kome želi od svojih preminulih, ali - bez uzimanja bilo kakve nadoknade. Poznati ucenjak hanefijskog mezheba, šejhu-l-islam Ibn Ebi-l-’Izz (preselio na ahiret 792.h./1389. godine), u znamenitom Komentaru Tahavijine poslanice o akaidu (El-‘Akide et-Tahavijje) tvrdi kako sevapi od takvog ucenja stižu preminulom, ali istovremeno kategoricki odbija ucenje uz uzimanje bilo kakve materijalne nadoknade. U vezi s tim on iznosi brojne argumente.

U Enciklopediji fikha (El-Mevsu’atu-l-fikhijje) stoji: 'Hanefijski mezheb je kategorican kada je rijec o ucenju Kur’ana uz uzimanje nadoknade. To nije dozvoljeno (la jedžuzu) i od takvog ucenja nema sevapa! Naprotiv, i onaj ko daje i ko uzima je grješan! U principu, hanefijski mezheb ne dozvoljava cak ni uzimanje nadoknade za poducavanje ucenju Kur’ana, ali kasniji ucenjaci tog mezheba to su dozvolili na osnovu istihsana.'
To bi, dakle, ukratko bio stav hanefijskog mezheba o spomenutom pitanju. Bosanskohercegovacki muslimani sljedbenici su hanefijskog mezheba, od dolaska islama na ove prostore pa do danas. cudno je da naš mezheb ima tako jasan stav u vezi s ovim pitanjem, a da se to u stvarnosti ne poštuje.
 

Ucenje Kur'ana umrlima u Fetvama Husein-ef. Ðoze

Husein-ef. Ðozo je markantna licnost medu bošnjackom ulemom 20. vijeka. Studirao je na cuvenom Al-Azharu, prije Drugog svjetskog rata, a radio i djelovao u izuzetno teškim okolnostima Titove komunisticke Jugoslavije. Napisao je više djela od kojih je najpoznatije Fetve.
U Fetvama je rahmetli Ðozo u više navrata razmatrao pitanje ucenja Kur'ana za umrle. Ineresantni su njegovi odgovori. On zastupa stav da se Kur'an može uciti umrlima i da od toga oni imaju koristi, ali ucac ne smije uzimati nikakvu nadoknadu. Ucenje Kur'ana za pare je – smatra Ðozo - skrnavljenje Kur'ana kao Božije upute ljudima. Ta zabluda ima svoje razloge:

1. Opca orijentacija na smrt i mrtva covjeka koja je zadesila muslimane u vremenu dekadence. To je velika deformacija islama jer je islamskim propisima dat samo metafizicko-eshatološki smisao. Ovzemaljski smisao propisa potpuno je zanemaren. Kur'an se ne uci živima da bi im poslužio kao pravilo i putokaz u životu. On se sada uci mrtvima, iako je sasvim jasno da je došao živom covjeku da ga pouci kako treba da živi i da kroz život na ovom svijetu zaradi vjecnu srecu na ahiretu. Zbog takve pogrešne orijentacije došlo je do zloupotrebe Kur'ana, jer se on poceo koristiti za sve, samo ne za ono cemu je namijenjen - tvrdi Ðozo.

2. Drugi razlog je komercijaliziranje obreda. Mnoge novotarije (bid'ati), obicaji i zablude koje su dobile obilježje vjere nastale su – smatra Ðozo - iz komercijalnih razloga.
Zato u jednoj od svojih fetvi, rahmetli Ðozo porucuje: 'Krajnje je vrijeme da se okrenemo živima i da Kur'an pocnemo uciti živima. On je došao da žive uci kako treba živjeti. On koristi mrtvima samo onoliko koliko su živjeli po njemu i koliko su u svakodnevnoj praksi primjenjivali njegove principe.'
Rahmetli Ðozo se sa velikom žarom zalagao za ispravljanje pogrešnog odnosa koji znatan broj muslimana ima prema Kur'anu. U fetvi br. 358 on kaže:

'Stvar ispravljanja grešaka i zabluda koje su poprimile obilježje vjere nije baš tako lahka i jednostavna. Mi smo svjesni toga. Zato nas otpor nimalo ne uzbuduje. Ucenje Kur'ana mrtvima za pare samo je detalj jedne pogrešne orijentacije i pogrešnog odnosa prema Kur'anu. (...) Kur'an je prestao biti zakon života. Držimo ga u kuci radi bericeta. Pišemo iz njega hamajlije i zapise, ucimo ga mrtvima... Uživamo i u njegovoj muzici i dobrom mekamu. Sve je više nego ono radi cega je objavljen. Bit ce mnogo poteškoca u mijenjanju ove koncepcije. Vec je u toku proces mijenjanja ali ce on dugo trajati. Za hator istine, htjeli bismo reci da se u vjerodostojnim i priznatim fikhskim djelima i kod priznatih fakiha i autora, uopce ne posatvalja pitanje ucenja Kur'ana mrtvima za novac. Jedino se postavlja pitanje sevapa i ispravnosti ucenja Kur'ana mrtvima bez novca: da li od takvog ucenja ima koristi umrlom ili nema. Ucenje Kur'ana mrtvima dozvoljava se, iskljucivo, pod uvjetom da ucac ne naplacuje to ucenje.' (Fetve, I, 335)

Na pitanje 'da li se mogu gotove hatme prodavati kao što to neki cine', rahmetli Ðozo je odgovorio: 'Treba jedanput zauvijek znati da se sa Kur'anom ne može ni u kojem vidu trgovati. Trgovina sa kur'anskim ajetima predstavlja težak grijeh. Na mnogo mjesta u Kur'anu najoštrije se osuduje takva prljava rabota. Nesumnjivo je da prodaja «gotovih hatmi» spada u zabranjenu trgovinu. Zaista je veliko poniženje i uvreda za Kur'an da ga upletemo u naše špekulacije i pretvorimo u sredstvo za postizanje naših sebicnih materijalnih interesa.' (Fetve, I, str. 98)
Na pitanje 'da li se za ucenje Kur'ana mrtvima mogu uzimati hedije, bez pogadanja o cijeni', rahmetli Ðozo je odgovorio:

'Mi smo nebrojeno puta ponovili stav islama prema ucenju Kur'ana mrtvima za pare. Promjena naziva i pretvaranje placa u hedije je najobicnija prica i nedopustiva špekulacija. Gledali smo slicnu špekulaciju i vrlo prozirnu hilei-šer'ijju kod prodaje Kur'ana u Turskoj. Umjesto rijeci cijena, piše hedija 800 lira. Ova igra, koliko je odraz jednog naivno formalistickog i primitivnog shvacanja, ona istodobno predstavlja grubu špekulaciju. I iskati-salat (namaz koji se klanja za umrle s ciljem njihovog oslobadanja od odgovornosti za namaze koje nisu klanjali) u vidu devra pociva na istoj špekulativnoj osnovi. Mi forsiramo i preporucujemo da se umjesto hatmi i tevhida šalju prilozi medresi sa uvjetom da sevap od tih priloga ide za dušu umrloga, u cije se ime šalje, ne zahtijevajuci od medrese ucenje hatmi. Ovo je u potpunom skladu sa ucenjem islama. Od ovog priloga umrli ce zaista imati veliki sevap. Njemu ce trajno teci dio sevapa od svih dobrih djela medrese i ucenika, koja su omogucena ovim prilozima.' (Fetve, II, 83)

U fetvi br. 437, na pitanje 'da li se može mrtvima pokloniti Jasin na gramofonskoj ploci', rahmetli Ðozo kaže:
'Ne može se mrtvima uciti Kur'an na gramofonskoj ploci. Mrtvima se poklanja sevap od ucenja. Naime, taj sevap poklanja ucac, jer ga je on zaradio i jer je njegov. On ga samo može pokloniti. Ploca nema sevapa od ucenja, niti ga može drugom pokloniti. Ploca ne uci sa namjerom niti svjesno. Otuda ispravnost tvrdnje da se Kur'an ne može uciti mrtvima za pare. Rekli smo da samo ucac može pokloniti umrlome svoj sevap od ucenja. Ako on taj sevap proda ili naplati, on ga više ne može poklanjati, jer ga je prodao i on nije više njegovo vlasnik. Taj sevap nije postao vlasništvo kupca, jer se izgubio i bio poništen u jednoj nedozvoljenoj kupoprodaji. Takoder je, iz istog razloga, iznos dat kao naknada za ucenje izgubio svojstvo sadake, jer nije dat kao sadaka nego kao protuvrijednost za ucenje pa zbog toga mrtvome nema ništa ni od tog iznosa. Ucenje Kur'ana mrtvima za pare predstavlja nedozvoljeni kupoprodajni akt u kojemu se, usljed toga, poništava sevab i od ucenja i od novca.

Mrtvome od svega toga nece biti koristi.' (Fetve, I, str. 409)
U fetvi br. 557 rahmetli Ðozo pojašnjava šta je to što koristi umrlima i šta živi mogu uciniti za svoje merhume. U tom pogledu on kaže:

'O pitanju ucenja Kur'ana mrtvima za pare pisano je nebrojeno puta. Kada bi se save sakupilo na jedno mjesto izašla bi citava knjiga. U svim tim pisanjima receno je jasno i odredeno da, prema propisima islama, nije dozvoljeno uciti Kur'an za pare mrtvima. Mrtvima može svako prouciti ono što zna i pokloniti im sevap od toga. Ali je najvažnije i najsevapnije da se pijetet prema mrtvima iskazuje putem dobrih dijela, pomaganjem živih i doprinosom za opce, zajednicko dobro.' (Fetve, II, str. 69-70)
 

Na kraju, kao zakljucak, kažimo: Kur'an se može uciti pred duše umrlih na nacin da svako uci svome preminulom i za to ne uzima bilo kakvu materijalnu nadoknadu. Ucenje Kur'ana za pare nije ispravno. Pogrešno je, takoder, shvacanje da umrli imaju koristi iskljucivo od ucenja Kur'ana. Prema jednoglasnom mišljenju islamskih ucenjaka mrtvi imaju koristi od: 1. Dove koja se upucuje Allahu za oprost njihovih grijeha, 2. Sadake koja se za njih dijeli i 3. Hadža (i umre) koji se za njih obave. Ostali oblici sjecanja na umrle su diskutabilni.

Zato upucujmo dove Svevišnjem Allahu da se u ovim mubarek danima smiluje našim preminulim, oprosti im grijehe, prede preko njihovih hrdavih djela i uvede ih u Džennet. Dijelimo za njih sadaku! cinimo djela koja su od opce koristi za društvo pa onda poklanjajmo sevape od tih dijela pred duše naših merhuma. Ako smo u mogucnosti, obavimo za njih hadž i umru. Od toga, naše rahmetlije, zasigurno, imaju koristi.
Allahu, smiluj se nama i našim umrlim i podari nam Svoju milost i okrilje! Amin!  ltizam.org