Evo već smo na izmaku ramazanskih prethodnika ili učajluka kako su ih nazivale te dobre druge,
prijateljice i savremenice naših nana, pa donekle i majki. One su nas “poučile učajlucima” i po njima ih najviše i danas prepoznajemo. Učajluke nisu uvijek sva čeljad zapošćavala. Stoga su bili tihi; sehuri skromni, a iftari nečujni. Pripremala su se jednostavna jela koja nisu uzimala puno vremena i prostora, ali ipak imala dajaka, da se iznese post. Jer valjalo je ispostiti dan i pri tom obaviti sve dnevne poslove, a tada se, u pravom smislu riječi, živjelo od vlastitog truda! Poslovi su uglavnom bili teški, onakvi kakvih danas više uopće nema, odavno su prevaziđeni. Trebalo je sačuvati tu žišku vjere i imana, a s druge strane zaraditi halal nafaku za svoju porodicu. I jedno i drugo su podjednako važnim smatrali. Znali su oni da bez nafake nema života, a bez vjere bereketa. Taj cijenjeni bereket su tražili u svemu; u imovini, zdravlju, vremenu.
“Ne daj Bože mala bez hajra nit nafake bez berićeta” – bila je njihova izreka! Tih generacija je sve manje, ali ima njihove odnosno naše vjere dini-Islama, a sa njom učajluka i ramazana. Ramazani putuju vijekovima, kruže mjesecima i godišnjim dobima. Posjećuju nove generacije i pojedince poučavaju ih, nadahnjuju i nagrađuju. Bez obzira na otežavajuće okolnosti i današnje stanje čovječanstva, mubarek ramazan će i ove godine doći. Doći će sa svim svojim blagodatima i pružiti jedanku šansu za sve. A mi, mi ćemo opet ” izaći” sa svojim grijesima i tewbama, dobrim djelima i dovama, ali i nadom da ćemo pronaći utočište u njegovoom širokom okrilju. Svakako, radujemo se njegovom susretu, ali i strepimo iz bojazni da nećemo odgovoriti njegovim zahtjevima i postići blagodati s kojima je poslan. Jedno je sigurno – koliko god naši grijesi bili veliki, Allahov magfiret je veći i koliko god tražili oprosta riznice Njegova rahmeta ne možemo potrošiti. One su nepresušno vrelo koje osvježava dušu i krijepi tijelo – treba samo kleknuti i pružiti svoje ruke. „Allahumme, e’inni ‘ala zikrike, ve šukrike ve husni ‘ibadetike.“ Vjernik živi svoj vjernički život tokom cijele godine, ibadeti i čini dobra djela, a u redžebu, ša’banu to radi intenzivnije i konkretnije. Traži blagodati u svakom novom danu, dok baš ramazan želi dočekati.
“Allahu, učini nas blagoslovljenim u redžebu i šabanu i upiši nas u one koji će dočekati ramazan.” Ova dova nas tako lijepo podsjeća na važnost ovog odabranog tromjesečja. Ponavljajući ju mi pokušavamo aktivirati svaki djelić našeg imanskog potencijala kako bi odgovorili izazovu ovih mubarek mjeseci. I kada nam se učini da smo se malo udaljila, da nisam dovoljno prisutna, ova dova nas inspiriše da se ponovno vratimo u te tokove nepreglednog mora Allahove, subhanehu we, milosti i blagodati. Dakle, važno je biti u toku, biti svjestan i u potpunosti prisutan! A ibadet posta je, naravno, najbolja prisutnost. Kada smo u postu mi smo sto posto prisutni. I kada fizički mirujemo naše biće je u ibadetu i kada spavamo mi ibedetimo!Stoga se ibadet posta najviše i preporučuje odnosno naređuje u ovim mubarek mjesecima, on je njihova odlika! Kao što je cijela zemlja vjernikov mesdžid, gdje može Gospodaru učini sedždu, tako su i ovi mjeseci slobodni i otvoreni prostor za naše obavezne i dobrovoljne ibadete. U svako doba dana i noći, kad god poželimo i imamo potrebu – pa oni su pravo vrijeme! Ova tri mjeseca možemo posmatrati i kao jedno godišnje doba, naprimjer proljeće, kroz koje još putuju ovih godina. Proljeće je dovoljan period da se biljka zasadi, poraste i sazrije, ako se pravilno tretira. Redžeb, ša’ban i naposljetku ramazan su dovoljni da naša djela uspiju i urode plodom, ako se, naravno, držimo pravila i preporuka.
Ya Rabbi- pomozi da svane i procvjeta proljeće u nama, da uberemo plodove naših dobrih djela i naših učajluka i naših ramazana. Jer kad procvjeta proljeće vjere u našim srcima i dušama ne mogu nam nauditi nikakva nevremena i nepogode! Sve ljudsko, insansko s godinama i tokom vremena ide dolje, gubi na intenzitetu i kvalitetu, samo znanje i iman, i dobra djela vjernika idu naprijed, rastu i uvećavaju se. I zato je važno dočekati svaki novi ramazan, mjesec bolji od svih drugih u godini. I zato je važno doživjeti lejletul-kadr, tu jednu noć, ali bolju od hiljade mjeseci. Jer vjernik ne živi svoj život samo da bi stekao imanje i sinove pa ih ostavio prolaznom dunjaluku, vjernik živi svoj život, broji dane i godine da bi stekako dobra djela pa se okoristio njima u ovom životu, a zà budući, Ahiret, obezbijedio svoju vječnost. Za Akos.ba piše: Razija Maksumić