Jače pomorske kršćanske snage sastavljene od katolika evropskih država a koje su kroz predhodna dva do tri stoljeća postale katoličke su 1645. godine, u periodu tzv. Kandijskog rata, upale na Jadranskodalmatinsku obalu i negdje oko 70 dalmatinskih gradova od Kotora do Pule, u kojima je, prema Evliji Čelebiji, do tog perioda bilo šerijetsko-muslimansko vladanje osmanskog modela, podvrgli pod svoju katoličku vlast. Normalno, to nisu mogli uraditi a da nisu imali potporu i domaćeg katoličkog življa, koje se za milenijski period godina, dok su te gradove razvijali muslimani, i u ovom dijelu Balkana nešto više nabrojilo.
Muslimansko stanovništvo, koje je živjelo u primorskim gradovima Dalmacije, a koje je uspjelo izbjeći stradanje, povuklo se u unutrašnjost kontinenta. Izbjeglo je u Bosnu, ali i unutrašnjost Hrvatske, jer je Hrvatska u periodu Kandijskog rata bila država Osmanskog carstva, nadajući se u povratak izgubljenih djedovina. Prema pisanju Evlije Ćelebije Dubrovnik je i dalje bio u sastavu Bosanskog ejaleta, jer nije bio osvojen od katolika, ali će i on potpasti pod katoličko vladanje za kojih četrdesetak godina, tj. nakon 1687.godine, kada su katolici u potpunosti prognali muslimansko stanovništvo Hrvatske i zauzeli i neke bosanske teritorije. Teritoriju: Imota, Sinja, Klisa, Knina i druge.
Uspostavom katoličkog vladanja u osvojenim gradovima Dalmacije, prvo što su kršćani uradili u tim gradovima bilo je rušenje starih sakralnih objekata muslimana, najviše džamija, ali i ostalih i sve u cilju zatiranja tragova prisustva muslimana. Svi sakralni objekti su porušeni, a onda su na temeljima istih pravljene, od materijala porušenih muslimanskih bogomolja, crkve, što se uočava u svim gradovima Dalmacije. To je urađeno u Šibeniku, Kotoru, Zadru, Trogiru, Rijeci, Poreču, Omišu, Splitu i drugim.
Nešto kasnije, kada je i Dubrovnik potpao pod katoličko vladanje, tada je, u Dubrovniku, porušena i džamija Kosača.
Muslimani Balkana su, zajedno sa prognanim muslimanima jadranskog priobalja, organizujući vojsku, pokušali 1660. godine vratiti neke od zauzetih gradova priobalja i povratiti prognano muslimansko stanovništvo. U početku u svojim namjerama imali su i uspjeha, ali su od namjere , potpunog povratka osvojenih gradova, morali odustati iz dva razloga. Prvi razlog je taj što pravoslavni Rusi na istočnom frontu Carevine, motivisani uspjesima katolika u Evropi, vojno kidišu na muslimanske teritorije istočne Evrope kako bi ratom zauzeli što više muslimanskih teritorija i uspostavljali Pravoslavno vladanje. Drugi razlog je taj što su muslimani obavještajno saznali da će u nadolazeće vrijeme katolici evrope krenuti u progone muslimana iz Alemanije, tj iz južnih dijelovi Njemačke, Austrije, Južne Bohemije, Mađarske, Slovačke, Slovenije i Hrvatske.
Iz ovih razloga muslimani Balkana odustaju od namjere povratka dalmatinskih gradova i kreću u pomoć muslimanima Istične Evrope u cilju sprečavanja daljih napredovanja pravoslavnih Rusa, ali i priprema oko pružanja otpora evropskim katolicima u njihovim namjerama zauzimanja muslimanskih enklava Srednje Evrope.
Da napomenem da su osnovni i jedini povijesni izvori u kojima je naglašeno nastojanje muslimana Balkana, povratka Dalmatinskih gradova pod muslimansku upravu, ratni dnevnik Evlije Čelebi. Učestvujući u pokretima muslimanske vojske i pišući svoj Dnevnik Čelebija je izvanredn rasvijetlio taj segment Bošnjačke muslimanske povijesti. Osim toga iz njegove Sejahetname saznajemo da su u jednom periodu srednjih stoljeća, dok nije došlo do prekomponovanja nosioca Alexandrove krune, nosioci te krune bili i pojedinci iz porodice Zrinski. U sastavu te monoteističke, a ne kršćanske kraljevine, u kojoj je nosilac Alexandrove krune bio iz porodice Zrinskih, kao banovina, bila je i Bosna.
Period muslimanske vladavine u Dalmaciji, kao i u unutrašnjosti Hrvatske Evlija je dobro uvezao svojim pisanjem i zapažanjem kroz opise brojnih gradova na tim tamo teritorijama u kojima sada nema muslimana, jer je u svim krajevima gdje su tada obitavali muslimani, a on imao priliku posjetiti, opisao brojne sakralne objekte koje su muslimani koristili. Iz tog dnevnika saznajemo da je u Zagrebu bila džamija. Dakle, džamija koju su koristili hrvatski muslimani. Međutim, to su recezenti knjige negirali kao i sve što negiraju, a da je pripadalo muslimanima u tim enklavama iz kojih su nakon Bečkog rata prognani muslimani.Od Evlije smo saznali da je sredinom XVII. stoljeća, kada je Evlija boravio u Beogradu, bio impozantan broj džamija , koje svakako nisu pravili a niti u njima molitve obavljali Srbi pravoslavci nego Srbi muslimani.
Inače, da nije bilo tog Evlijinog putopisa sve što je na ovim prostorima Balkana napravljeno, a sakralno, prije nego je on pisao svoj dnevnik, bilo bi ili Hrvatsko- ali katoličko kada je u pitanju Zapad ili Srpsko- ali pravoslavno, kada je u pitanju Istok. Očit primjer su i naši stećci koji su materijalno-kulturni tragovi monoteista i nikako kršćana, a već su počela njihova i institucionalna svojatanja.
I ovako, i pored jasnih činjenica da je Islam, kao civilizacijska tekovina, ostavio dubok trag na ovim balkanskim prostorima, kršćani negiraju sve što je islamska civilizacija iznjedrila preferirajući isključivo kršćanski uticaj. Za njih su i Bošnjaci prevjerenici iz Kršćanstva u Islam na raznorazne načine. I dan danas, na temeljima starih monoteističkih sakralnih objekata prave se kršćanski vjerski objekti, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji.
Zanimljiv je i podatak da je Evlija u dijelu Dnevnika, sa ovih naših balkanskih krajeva, najavio pisanje novog Dnevnika, iz kako kaže Alemanije, sada Austrija i Južna Njemačka.
Evlijinog Dnevnika iz Alemanije nema. Postoje dva razloga koji bi se mogli uzeti kao obrazloženja zašto nema tog dnevnika. Prvi razlog je taj da je uništen. Kako su Turci koncem XVIII. i u XIX. stoljeću puštali zapadnoevropske orjentaliste da istražuju njihove arhive, postoji moućnost da je ovaj Dnevnik nestao i nikada se ništa ni slično nije pojavilo, a sve iz razloga što su u tom periodu, kada Evlija piše da će pisati svoj Dnevnik iz Alemanije; Južna Njemačka, Austrija, Slovačka i Južna Bohemija-Češka, kao i Slovačka bile u sastavu Osmanskog carstva, a to se nigdje ne spominje.
Drugi razlog bi mogao biti taj da Evlija nije ni išao u Alemaniju te ga nije ni pisao, a što bi moglo biti najbliže istini.   bosnjaci.net