"Da ne bi nedjelje dosadne bile, dan za spavače tužnoga lika"
u ovim predugim danima izolacije i karantina tragamo po arhivima bosanskohercegovačkih medija vraćajući iz naše historije neke od najzanimljivijih tada objavljenih tekstova. Kada je sultan Muhamed II. osvojio Bosnu godine 1463., dozvolio je franjevačkom redu, da udovoljuje vjerskim potrebama svojih novih, katoličkih, podanika. Istina, sultan nije volio katolika, jer su ovi u vjerskim stvarima neposredno potpadali papi. A kako je papa u ono vrijeme bio središte svekolike zapadno i srednjeevropske politike, to je sultan smatrao katolički elemenat papinskom vojskom protiv sultanove političke i vjerske moći.
Ne treba da se tome cudimo, kad se sjetimo, kako su pape pomagali neumrloga junaka Ðuru Kastriota Skenderbega, pa Bošnjake, Hrvate i Ugre protiv samoga sultana Muhameda II. Sultan Muhamed II. bio je jedan od najvećih vladara ne samo osmanlijske države nego i čitavog svijeta; on je bio velik kao vojskovođa, ali još veći i slavniji kao državnik. Njegovom geniju ima se ponajvećma u zaslugu upisati, da je posred kršćanskih naroda, u srcu istočnog kršćanstva sagradio inovjernu državu i narod, koji se politički i genetički održao do danas poput kakova ostrva usred raznijeh naroda. Nije naša namjera da ovdje pišemo o osvojitelju Bosne, Carigrada i gotovo cijeloga Balkana, već ćemo samo spomenuti, kako je on znao da pretvori Bosnu, koja je do godine 1463. bila ne samo sastavni dio zapadno-evropske kulture, već upravo njena predstraža i branič, u pravi bedem osmanlijskog carstva protiv Evrope. ? To se je dogodilo ovako, ali ne odmah, u jedan čas, nego s vremenom i došljednom praksom.
Kada je sultan Muhamed II. zavladao Bosnom, radio je promišljeno na tome, da mu katolički narod ne postane pogibeljan, kao što je to bilo iste one god. 1463., kad je kralja Matiju Korvina objeručke docekao i pomagao mu osvojiti zemlju sve do Jajca i Zvornika. Da se to opet ne dogodi odluči sultan, da će istrebiti narodne vođe, držeći se one: Udri pastira, razbježaće se ovce.S toga progna najprije svjetovno svećenstvo sa biskupom, a plemstvo, kao vođe naroda, u koliko nije prešlo na Islam ili se razbjeglo u susjedne hrvatske krajeve, iskorjeni mačem i ognjem. Bojeći se ipak da bi i katolički seljak mogao pobjeći, čime bi zemlja opustjela, ne htjede ga sasvim lišiti vjerskih pastira: ostavi mu fratre franjevačkog reda, ali tako da ih odsječe od Rima. Sultan je mislio, da će ovako ovaj red, odsječen od Rima, usahnuti sam od sebe kao usječena grana; a prosti narod da će se stranom poturčti zbog interesa i časti, ili da će preći na hrišćanstvo, koje je preko patrijarha bilo vezano na Carigrad, prijestonicu novo podignutog osmanlijskog carstva. Razumljivo je dakle, da je sultanima bila glavna briga, da u Bosni zavlada u prvom redu Islam, a ako se ne bi sav narod poturčio, da onda barem prede u hrišćane.
— Evo ovo je politika bosanskih paša, sultanovih namjesnika, počevši od sultana osvojitelja, pa sve nekako do polovice XVIII. vijeka. No taj je pravac najvecu zaprjeku nalazio u fratrima, koji se nijesu dali odsjeći od Rima, već su mimo svih sultanovih zabrana, da ne smiju imati biskupa, a najmanje primati ga iz Rima, ipak potajno stajali u trajnom i neprekidnom dodiru sa Rimom i odanle primali biskupe. Ovi biskupi potajno su obilazili Bosnom, zaredivali su svećenike i vršili biskupsku jurisdikciju, pa onda o tom izvještavali u Rim. Ova izvješća najbolji su nam izvori za povjest Bosne pod turskom vladom. A neka su tako plastična, da nam život naroda, osobito katoličkog, slikaju u najživljim bojama. Mi ćemo evo ovakova dva izvještaja saopćiti našim čitateljima. Takav jedan izvještaj šalje godine 1655. biskup Marijan Maravić, o kojemu nam je zabilježiti jednu karakterističnu crticu. Kada je godine 1645. umro biskup bosanski Toma Mrnjavčić, imenuje vladar Ferdinand III. provincijala Marijana Maravića biskupom bosanskim, pa zatraži 4. septembra 1646. od pape da ga potvrdi.
To imenovanje, kojim je Ferdinand III. ustoličio Marijana, obrazlaže se ovako: Bosansku biskupiju dadosmo pobožnom mužu Marijanu Maraviću, opiruć se na vlast našega patronatskoga prava, po kojem se obzirom na sve crkvene nadarbine po Ugarskoj i njojzi podvrgnutim krajevima po primjeru naših preda, nekadanjih ugarskih kraljeva, dobrim pravom služimo. Dakle Marijana je investirao za bosanskog biskupa kralj Ferdinand III. dvije sto godina iza pada Bosne pod osmanlijsko gospodstvo. A to pravo vršili su i njegovi predšasnici i njegovi našljednici, što bi se sa stotinu primjera dalo pokazati. Papa Inocent X. vec u julu naredne godine pošalje potvrdu. — Marijan bio je vrijedan pastir svoga stada. Uz najveće pogibelji putovao je po svojoj biskupiji, te o njoj marljivo sv. stolicu izvještavao. No najzanimljiviji mu je izvještaj iz godine 1655., gdje sv. stolicu upućuje o povjesti Bosne, o njenoj geografiji, o upravi, o statistici pučanstva i t. d. A o svemu on piše sa nekim ponosom i ljubavi, tako da se vidi da je sin ovoga naroda, da za nj ćuti i da za nj ima srca. Ovakih lijepih i zanimljivih izvještaja o našim zemljama malo je naći, pa ćemo ga zato doslovno saopćiti, da i šire općinstvo vidi, kakva je bila Bosna pred kojih 250 godina i kako su o njoj govorili njeni najbolji i najnaobraženiji sinovi.
— Evo kako Marijan opisuje svoju domovinu: Zemlja i kraljevina Bosna stisnuta i opkoljena je izmedu pet rijeka, koje se okreću na četiri strane svijeta. S istočne strane medom je zemlji rijeka Drina, koja ju dijeli od Srbije (dalla Servia). S podnevne strane je okružena rijekom Neretvom i Ramom, te ju ove dijele od vojvodine sv. Save, ili kako narod veli, od Hercegovine i Dalmacije. Na zapadu je zamedena rijekom Savom, koja dijeli Bosnu od Hrvatske. Sa sjevera je zatvorena rijekom Savom, koja dijeli Slavoniju od bosanskoga kraljestva. Ovo kraljestvo prostire se u dužinu od tri dana hoda, a toliko je i široko; zemlja je brdovita, ali zato ipak plodna žitom i svakim voćem. Osobito je obilna rudom: na mnogo mjesta ima željeza, zlata, srebra, bakra, olova, soli. Glavnije gore ovoga kraljestva jesu: Romanija, Ravni, Stoborje, Smolino, Rogmo, Javornik, Rajska, Ozren, Zvijezda, Zajam, Sniježenica, Zecec, Bitunja, Ramšćak, Motajica i mnoge druge.
PIŠE: F.M. (Glasnik zemaljskog muzeja, 1904. godina) stav.ba