"Da ne bi nedjelje dosadne bile, dan za spavače tužnoga lika"

u ovim predugim danima izolacije i karantina tragamo po arhivima bosanskohercegovačkih medija vraćajući iz naše historije neke od najzanimljivijih tada objavljenih tekstova.  Djedovi bosanskohercegovačkih muslimana su bili Bogumili, koji su listom svojevoljno prešli na Islam. Često se govori o uzrocima, koji su natjerali Bogumile, da svojevoljno napuste svoju vjeru, a prigrle uzvišeno islamsko vjerovanje. Bez sumnje tih uzroka imade više, ali nema sumnje ni u tome, da mnogi, prikazujući samu stvar sasvim tendenciozno, zločinstvo čine nauci i iznose i potpuno neistinite i neosnovane uzroke.

Po mome mišljenju, a sigurno se prevario nijesam, najjači uzrok tome leži u samom vjerovanju bogumilskom, koje je bilo bliže islamskom vjerovanju, nego li i katoličkom i pravoslavnom. Kao dokaz ovome navešću nešto o bogumilskom vjerovanju. Bogumilstvo je, kako je već poznato, niklo na istoku. Njihovo vjerovanje nalazi u glavnom izvor u kršćanskoj sekti Pavlovaca ili Pavlićana, koju je zasnovao antiohijski episkop Pavle Samostatski, a koji je 265. godine bio isključen iz Crkve.

Njegove se pristaše kasnije naseliše u Bugarskoj oko Piovdiva, gdje dobiše slovensko ime „Bogomili” ili „Bogumili”. Prema tome za poznavanje bogumilskog vjerovanja trebamo se upoznati sa vjerovanjem Pavlićana. Kršćani ih smatraju hereticima i o njima većinom pišu jednostrano i subjektivno. Arapski učenjaci, koji su pisali o vjerama i sektama spominju i Pavlićane. Jedan od tih učenjaka je Ibni Hazm (Ali ibni Ahmed ezZahiri) uumro 456 (1064).

On u svome djelu „Elmilelu vennihal” (Vjere i sekte) doslovce o Pavlovcima kaže: „Od kršćanskih sekti su i sljedbenici Pavla iz Samostata (Šimšata). On je bio patrijarh u Antiohiji prije nego što se raširilo kršćanstvo. Njegovo je vjerovanje bilo: čisto i pravo Božje jedinstvo i da je Isa Božji rob i Božji poslanik kao jedan od pejgambera —Alejhimusselam! — Bog ga je stvorio u utrobi Merjeme bez muškarca. On je čovjek, a u njemu nema božanstva. Pavle bi govorio: „Ja ne znam šta je „riječ” niti „sveti duh”. (Elmilelu vennihal, svezak I, str. 48 i El dževabussahih li men beddele dinelMesih, svezak II, str. 311).

Od tih učenjaka je i EbulFeth ešŠehristani (Muhamed ibni Abdulkerim) uumro 548 (1153). On u svom djelu, koje se također zove „Elmilelu vennihal” (Vjere i sekte) kaže: U „Botinus (?) i Pavle iz Samostata kažu da je Bog jedan. Mesih se začeo u Merjemi. On je dobar Božji rob i stvoren je. Samo Ga je Bog odlikovao i počastio radi Njegove pokornosti, te Ga nazvao sinom, ali ne po rođenju niti po ujedinjenju, nego po posinstvu.” (Elmilelu vennihal, svezak II str. 65 i 66).

Pa ni arapski historik, koji je stariji od obadvojice pomenutih islamskih učenjaka, Seid ibni Bitrik, iako kršćanin, ne spominje u vjerovanju Pavlićana ništa, što bi se sasvim kosilo sa islamskim vjerovanjenjem. Kod njega nema u pavlićanskom vjerovanju ni traga dualizmu, koji im drugi pripisuju i time ih možda objeduju.

On kaže, govoreći o Pavlu od Samostata, koji je izišao s novim vjerovanjem, slijedeće: „Njegovo je vjerovanje bilo: da je naš gospodin Mesih stvoren od strane Božanstva čovjekom kao što je i jedan od nas, jer se sin začeo od Merjeme; da je On izabran da spasi Ijudstvo. Pratila Ga je božja blagodat, koja je u njega stupila Ijubavlju i voljom, zato je i nazvan sinom Božjim. Bog je jedno biće i jedno lice. Ne vjerujemo u „riječ” niti u „svetog duha” — Poslije smrti Pavlove sastane se u Antiohiji trinaest biskupa i promotre njegovo vjerovanje. Zatim odluče da treba prokleti ovog Samostatca; prokunu ga i prokunu svakog kobi slijedio njegovo vjerovanje i raziđu se. (Vidi; Eldževabussahih li men beddele dinelMesih, svezak III, str. 13 i Hidajetulhajara” mineljehudi vennesara, dodatak str. 107 i 109).

Ko promotri ovo, naći će u najglavnijim tačkama vjere i veliku sličnost između islamskog i pavlićanskog, a po tom sigurno i bogumilskog vjerovanja. Ne treba tvrditi da je bogumilsko vjerovanje bilo isto što i pavlićansko, ali podsigurno se i u njemu nalazilo dosta glavnih obilježja pavlićanskog vjerovanja.

Uzmemo li još: da su Bogumili bili protiv kulta ikona, protiv crkvenog sjaja, da nijesu vjerovali u krštenje, da nijesu priznavali pričesti, da nijesu priznavali sakramenata, da nijesu štovali j krsta, nego su to čak držali grijehom, da su slavili petak, da je brak kod njih bio civilna institucija i t. d. i promotrimo li svojski sve to, naići ćemo na pravi i najjači uzrok, zašto su naši djedovi, Bogumili, svojevoljno listom prešli na Islam.

U Glasniku zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini iz I 1920 godine, str. 57 81, štampana je jedna lijepa radnja Dra Josipa Matasovića pod naslovom „Ogledi paulikijanske historiografije”. Ovaj moj člančić može poslužiti i kao mala dopuna radnji Dr-a Matasovića. PIŠE: H.MEHMED HANDŽIĆ (Narodna uzdanica, 1935)   Stav.ba