Istraživanja su također omogućila spašavanje ostataka velikog gradskog dijela s izgorjelim kućama, džamije i njezinog mihraba,
groblja s ljudskim ostacima i brojnim posuđem iz tog vremena, uključujući ključeve nekoliko kuća. Godine 1229. trupe Jaimea Aragonskog stigle su pod Madinu Mayurqu, grad koji danas poznajemo kao Palma de Mallorca. U borbama je poginulo oko 30.000 muslimana, ali njih oko 15.000 uspjelo je pobjeći i nastaviti borbu. Izdržali su još dvije godine. Oko 3.000 preživjelih utočište je pronašlo na sjevernom planinskom području otoka, gdje su živjeli skriveni još dvije godine u branjenoj tvrđavici. Arheolozi su nakon 10 godina rada uspjeli uokviriti granice naselja – više od 160.000 kvadratnih metara – kao i materijale koje su stanovnici koristili u svakodnevnom životu. U tome su imali veliku prepreku. Mjesto danas poznato kao Almallutx poplavljeno je sedamdesetih godina kako bi nastao rezervoar “Gorg Blau”. Svaki put kada nivo vode naraste, tvrđavica i njena historija nestaju.
Muslimanskog hodočasnika je 902. godine, dok je bio na putu ka Meki, vjetar okrenuo na do tada Arapima nepoznate Balearske otoke. Obavijestio je emira Cordobe o svom otkriću i odveo ih u pohod, nazvavši ih Istočnim otocima Al-Andalus. Potom su postali neovisna regija, 1114. godine osvojili su ih Almoravidi, a 1203. Almohadi, sve dok invazija aragonskog kralja nije okončala muslimansku vlast. Samo su rijetki preživjeli ostali skriveni u planinskom lancu Tramuntana. Trag onoga što se dogodilo onima koji su pobjegli se gubi, iako hronika Jaimea I i tzv. Knjiga o distribuciji, koju je napisao jedan Arap, spominju postojanje seoske kuće Almallutx (Almeruig, u srednjovjekovnom katalonskom) i njenih šest hidrauličkih mlinova. Javni bilježnički akt iz 1276. godine govori o zidinama dugačkim 300 metara. No čvrsta saznanja imamo tek iz 1595. godine, kada je neki župnik na tom području govorio o postojanju velikog grada “iz vremena Maura” i da su ostaci džamije još uvijek istaknuti.
Godine 1970, prije nego što su vode poplavile područje, lokalni arheolozi napravili su mali iskop u kojem su pronašli prve ostatke: zidove i keramiku. Katalogizirani su kao “Arapi”, no 2001. godine sve je bilo opet vidljivo zahvaljujući jakoj suši koja je pogodila otok te godine, što je omogućilo arheolozima da obave prve sistematske iskope. Od tada, kada god to vrijeme dopušta, moguće je rekonstruirati kako su izbjeglice živjele “poput životinja zbog nedostatka hrane zbog vojne opsade”, kažu arheolozi. “Pokušali su sklopiti sporazum s kršćanima, ali sve je bilo uzalud. Morali su prakticirati kanibalizam da bi preživjeli, sve dok 1232. osvajanje otoka nije završilo”, dodaju. Međutim, nekolicina njih uspjela je utočište naći u planinskim špiljama, ali su jedan po jedan ulovljeni i prodani u roblje. Oko 1240. otpor je slomljen.
Istraživanja su također omogućila spašavanje ostataka velikog gradskog dijela s izgorjelim kućama, džamije i njezinog mihraba, groblja s ljudskim ostacima i brojnim posuđem iz tog vremena, uključujući ključeve nekoliko kuća. Isto tako, spašeni su plugovi, ručni mlinovi, kravlja zvona, kružno kamenje korišteno na tkalačkim stanovima i velika tegla koja je analizirana u laboratoriju. Otkrila je pelud šafrana, limuna, masline, što ukazuje da se koristila za čuvanje hrane. Notarski akt iz 1276. godine i druge dokumentarne reference poslužile su stručnjacima da prate cjelokupni okoliš tvrđave. Tako su pronašli utočišta i odbrambene utvrde. “Sklonili su se čekajući pojačanja iz sjeverne Afrike, ali ona nikada nisu stigla, i to je bio njihov kraj”, kažu arheolozi. Od 16 hektara nalazišta, iskopano je samo manje od 1 posto zbog porasta vodostaja. “Unatoč ograničenom istraživanom prostoru, već imamo malu predodžbu o tome što se dogodilo. Ono što ostaje za otkrivanje može biti veoma uzbudljivo.”
stav.ba