Da bismo što bolje iskoristili preostale dane ramazana i zahvaljivali Allahu na blagodati upute,
ali i na blagodati države i slobode koju uživamo u našoj dragoj Bosni i Hercegovini, ovim tesktom podsjetit ćemo se na život muslimana Španije, nakon što je 1492. godine pala i posljednja muslimanska državica u Endelusu – Granada. Podsjetit ćemo se na život muslimana Španije koji su bili izloženi najsvirepijem mučenju, koji su prisilno pokrštavani, tjerani su da konzumiraju alkohol i svinjetinu te da u potpunosti odbace i ostave islam i sve islamske propise i obilježja, u suprotnom, ukoliko bi neko bio viđen da klanja, posti i sl., po kratkom postupku bio je osuđen na smrtnu kaznu viješanjem, ili spaljivanjem na lomači, ili bi bio osuđivan na doživotnu robiju uz konfiskaciju cjelokupne imovine.
Kršćani su muslimane Španije nazivali Morisci (mali Mauri), ili ”novi kršćani”, da bi ih i na taj način ponizili i ukazali na njihov prezren status u kršćanskoj sredini. Pošto su živjeli u neizdržljivim uvjetima terora, vjerovatno se pitate da li su uopće klanjali i postili, i kako su se odnosili prema mjesecu ramazanu i ibadetima u njemu? Španjolski historičari, prije svih oni koji su bili savremenici muslimana Morisca, pokušali su dočarati i prenijeti sliku njihovog tajnog vjerskog života i uglavnom su se složili da su muslimani Morisci posebno poštovanje imali prema mjesecu ramazanu i postu i pored toga što su prošla desetljeća nakon njihovog prisilnog pokrštavanja. Tako je španjolski historičar Boronat y Parrchina pokušao što vjernije predstaviti i opisati stanje muslimana u Španiji nakon pada Granade i njihov vjerski život koji su prakticirali u tajnosti, skriveni od očiju mnogobrojnih krstaških doušnika.
On je spomenuo nekoliko ključnih aspekata u životu muslimana uključujući i post, koji je ovako opisao: ”Ramazan traje trideset dana, muslimani tokom dana ništa ne jedu sve dok se ne pojave prve zvijezde na nebu. Noći ramazana provode bdijući, a pred zoru ponovo jedu i onda operu usta i obavljaju jutarnju molitvu. Ramazanski post započinje viđenjem mlađaka, a završava se također viđenjem mlađaka. Nakon trideset dana posta, muslimani slave praznik, Ramazanski bajram. Prvi dan Bajrama djeca ljube ruke očevima i mole ih za oprost, a očevi blagosiljaju svoju djecu stavljajući im ruku na glavu i izgovarajući riječi: ”Bog te učinio dobrim muslimanom, ili dobrom muslimankom!” Za Bajram svaki musliman traži halala od svog brata muslimana i moli za oprost, riječima: ”Bog oprostio i meni i tebi.” (Garcia Mercedes Arenal, Muslimani Morisci (Los Moriscos), str. 100)
Garcia Mercedes Arenal navodi također da je, nakon studioznog proučavanja inkvizitorske arhivske građe, zaključila da su: ”Obredi (ibadeti) kojima su muslimani Morisci najviše pridavali pažnje, a što se spominje u većini inkvizitorskih izvještaja, jesu: ramazanski post, čišćenje (taharet i abdest) i namaz.” (Garcia Mercedes Arenal, Inkvizicija i Morisci (na arapski preveo Džemal Abdur-Rahman), str. 66 u arapskom prevodu)
Zatim nastavlja: ”Bez ikakve sumnje, ramazanski post je bio duboko ukrijenjen u život ”novih kršćana” i to je obred koji je, uglavnom, najviše poštovan i čuvan kod većine Morisca. Može se reći da je ramazanski post bio posljednji znak islama kod Morisca.” Poznati španjolski istraživač Julio Caro Baroja, pozivajući se na knjigu Servantes i Morisci, veli: ”Na početku sedamnaestog stoljeća bilo je ljudi u Mursiji i Gionu koji su postili ramazan.” (Julio Caro Baroja, Muslimani kraljevine Granade nakon 1492. godine, str. 129) Dakle, nakon 110 godina od pada Granade, muslimani su čuvali ramazanski post u Španiji, što ukazuje na veličinu ovog mjeseca i njegov status kod muslimana, unatoč mučenjima i stradanju kojem su bili izloženi zbog toga. No, intenzitet čežnje za postom kao ibadetom bio je veći od straha od kršćana i njihovih surovih metoda mučenja. Zato su se oni penjali na uzvisine kako bi pratili pojavu mlađaka i kako bi na vrijeme mogli zapostiti.
U tom kontekstu, pozivajući se na Arhiv inkvizicije u Cuenci, historičarka Arenal napisala je: ”Post počinje pojavom mlađaka i muslimani su pratili njegovu pojavu sa velikom pozornošću i iščekivanjem. A kada bi se pojavio mlađak oni koji su ga vidjeli prenosili su to u susjedna sela i raspravljali su se međusobno oko viđenja mlađaka. Upravo je njihova briga oko pojave mlađaka bila uzrok stradanja mnogih muslimana od strane inkvizitorske vlasti. Tako je 1570. godine (78 godina nakon pada Granade) uhapšeno pola sela, jer su izašli da gledaju pojavu mlađaka, i nakon što se među njima zapodjenula rasprava da li je mlađak viđen ili nije, podijelili su se u dvije skupine i svaka skupina je glasno branila svoj stav, pa su ih zbog toga otkrili krstaški špijuni i prijavili inkvizitorskom sudu i sud je naredio da se pohapse.” (Arhiva inkizicije u Cuenci, spis 249, br. 3363) Tako su muslimani Španije živjeli u stalnom strahu od inkvizitorskih doušnika. Skrivali su svoju vjeru i tražili mjesta na kojima bi mogli obavljati islamske dužnosti i propise među kojima i ramazanaski post. Komšije kršćani su ih posebno provjeravali u toku ramazana tako što su ih često pozivali na ručak, pa su muslimani morali tražiti razna opravdanja kako ne bi pokvarili i prekinuli post. I nije čudo da je najveći broj muslimana Morisca osuđen u toku mjeseca ramazana.
Jedan od Španjolaca koji je postio ramazan bio je Francisco Kordoba ”koji je postio od zore do zalaska sunca tokom cijelog mjeseca. Nikada nije bio izložen tolikim pozivima na jelo od strane komšija kršćana kao u toku mjeseca ramazana. Međutim, on je bio oprezan i ako bi ga neko pozvao na ručak, on bi odbijao tvrdeći da je već jeo na drugom mjestu.” (Nacionalni povijesni arhiv Španije, spis 192, br. 4) U inkvizitorskim spisima i izvještajima zabilježeni su mnogi slučajevi i predmeti koji su vođeni protiv ”novih kršćana” koji su postili u toku ramazana. Tako je ostao zabilježen i sudski inkvizitorski postupak protiv porodice Ibn Amir (potomci i rođaci poznatog Mensura ibn Ebi Amira) iz Valensije u 1567. godini. Naime, sluškinja iz te porodice koja se zvala Anhela u svom je svjedočenju izjavila da je ”izvršavala islamski propis posta u toku ramazana (tada je imala 16 godina) kao sluškinja gospodina Jeronima ibn Amira u mjestu Bnagwatil nakon što je bila sluškinja u Hašimovoj kući u mjestu Sagorbi. Zajedno sa gospodinom Jeronimom postila je i njegova supruga i sinovi: Cosmi, Juan i Hernando. Svi oni su proslavljali i muslimanski praznik i oblačili najljepšu odjeću.” (Muslimani Morisci, str. 167-168.)
Allaha molimo da se smiluje našoj braći muslimanima Moriscima iz Španije, da ih nagradi vječnim Džennetom zbog njihove žrtve za islam, da nas učini istinskim muslimanima i da ukabuli i primi naš post i ostale ibadete u ramazanu i da omogući da se u Bosni i Hercegovini slobodno posti, klanja namaz i Allah veliča do Sudnjega dana. Amin!! Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić saff.ba