U bošnjačkoj narodnoj epici, među najznamenitije junačke podvige koji se i danas slave spadaju djela braće

Hrnjica iz Velike Kladuše. Uz njih je obavezno išao i Tale Ličanin, odnosno Ibrahim Tale, poznat kao Tale od Orašca, ili češće, Budalina Tale, jedinstveni i samosvjesni komični lik ne samo južnoslavenske epike, nego i šire. Braća Mujo (Mustafa aga) i Halil Hrnjica bili su klasični epski junaci, uz koje su se uvijek spominjali Murat i Omer.

Rođeni su početkom XVII stoljeća u Kninu, dok im je otac došao u Bosnu iz Azije, tačnije iz pokrajine Erzurum u današnjoj Turskoj, zajedno sa Fadil pašom i naselio se u Kninu, koji je tada pripadao Bosanskom ejaletu, gdje je oženio sestru Hurem age Kozlića, tadašnjeg ajana Udbine. Kada je prilikom borbi po Kotarima poginuo, iza sebe je ostavio tri nejaka sina Muju, Halila, Omera i kćerku Ajkunu. Prema narodnoj legendi Muju i Halila je odhranila gorska vila, prvog svojim mlijekom a drugog rosom pored rijeke Kladušnice. Mujo je od toga zadobio veliku snagu, a Halil ljepotu. Nakon smrti oca skrbništvo nad njima je preuzeo njihov daidža, Hurem aga. Kada su sazrjeli, stanovnici Like ih nisu voljeli te su se često žalili na njih. Daidža ih je zatim poveo preko planine Plješevice u Petrovo selo, a odatle preko rijeke Korane. U konačnici stigli su u današnji Cazin, u džemat zvani Peći kod naselja Vidosko. Prešavši preko rijeke odveo ih je u Veliku Kladušu i tamo ostavio, dok se on vratio nazad u Liku. Mujo Hrnjica i braća, kako nisu imali ništa, u Velikoj Kladuši, u blizini jednog izvora, napraviše kolibu od pruća i tu se naseliše zajedno sa svojom majkom. Jednog dana Muju posla majka u Banja Luku kako bi kupio kravu. U trgovinu je ušao veoma rano, ali ju je gazda spremao zatvoriti. Na pitanje zbog čega tako rano zatvara gazda reče Muji da ga veoma često posjećuje neki harambaša sa svojim hajducima i da od njega traži harač. Mujo tada zamoli gazdu da mu dopusti da, za sitnu nadoknadu, on čuva trgovinu na što je gazda pristado. Nakon izvjesnog vremena u trgovinu uđe harambaša sa svojim hajducima. Namjera im je bila da standardno uzmu harač, ali kada je Mujo uvidio da je u nevolji dokopa se oružja i ubi sve hajduke, zajedno sa harambašom. O Mujinom poduhvatu vijest se brzo raširi po Banja Luci i dopre do ušiju bosanskog beglerbega Sarhoš Ibrahim paše Memibegovića, koji ga je pozvao sebi i pitao ga odakle je i kojim poslom je došao u Banja Luku. Kada je saznao pravu istinu odluči Muju povesti zajedno sa sobom da obiđu pogranične krajeve, iz razloga što mu je upravo tada stigla naredba od sultana za to. Uz to beglerbeg mu pokloni i četiri vola. Nakon što je bio beglerbegov gost nekoliko dana, uputiše se u Veliku Kladušu, gdje su postavili šator u mjestu zvanom Pašina Luka. Beglerbeg je naredio Muji da se tu nastani zajedno sa svojom porodicom. On je tu ostao sve dok mu nije podignuta masivna kamena kula, a zauzvrat je Mujo dobio naredbu da čuva granicu na Krajini.

Od tog momenta Hrnjice su cijelog svog života bili čuvari granice Bosanskog ejaleta i suzbijali pogranične upade iz Hrvatske i Dalmacije, ali su istovremeno četovali po okolnim krajevima. O njihovim pohodima po Kordunu i Ravnom Kotaru napisane su brojne epske pjesme. Ukoliko je predaja tačna onda su Hrnjice svoj agiluk u Velikoj Kladuši dobile 1621. godine, jer je upravo tada Sarhoš Ibrahim paša sjedio u Banja Luci na položaju bosanskog beglerbega. Hrnjice su imale i posebno aktivnu ulogu u ratovanju i nemirima po Bosanskoj krajini 1637. godine. Jedne prilike Mujo se sa svojom braćom sukobi sa četom poznatog dalmatinskog junaka Kjuršina i u tom boju mu sva tri brata padoše u zarobljeništvo. Za ovo ču Mujin polubrat Husein Kakić, koji pohita u pomoć braći, zajedno sa Mustajbegom Ličkim, kojeg je Hrnjicina majka zamolila da ih izvadi iz zarobljeništva, i spasi ih.

Muju Hrnjicu je iz zasjede ubio njegov brat po mlijeku Meho Katarica, koji mu je potajno uvijek bio najveći neprijatelj. Kada ga je jednom prilikom upitao: “U čemu je tajna da ti u ovoliko bojeva nisi poginuo, niti si ikada ranjen?”, Mujo odgovori: “Meni olovo ne može ništa. Jedino, ako bi me pogodilo zrno od dva dirhema zlata, to bi me moglo usmrtiti.” Kada je to saznao, Meho je u jednom klancu, koji vodi prema tvrđavi Podzvizd kod Cazina, napravio zasjedu, napunio pušku zlatnim mecima i ubio Muju. Poslije toga Mujin brat Halil ubi Mehu, kako bi osvetio brata. Halil je, sa ostalim Krajišnicima, došao u Banja Luku da protjera bosanskog defterdara Mahmud efendiju. U borbi koja je vođena sa bosanskim beglerbegom Vučom Mehmed pašom, ubijeni su Halil i Ličanin Tale, koji su sahranjeni u Banja Luci. Treći Mujin brat Omer, idući u Liku, u šumi Plješevica, iznad Korjenice, nabasao je na harambašu Stojana, koji ga je ubio. Tako su okončala braća Hrnjice, u čiji spomen je ostala kula u Velikoj Kladuši. Zanimljiv podatak vezan za legendu o Muji je i njegov konj, koji je imao krila. Vjerovatno je bio toliko brz i spretan tokom bitki, tako da su mu Krajišnici dali naziv “Mujin leteći konj”.   bosnae.info