Ana Sekulić historičarka je i spisateljica koja predaje na Univerzitetu u Pittsburghu,

historičarka Bosne pod osmanskom vlašću i franjevaca koja već cijelo desetljeće istražuje njihovu historiju. U svom eseju za New Lines Magazine, koji Stav prenosi u neznatno skraćenoj i redigovanoj verziji, Sekulić donosi uzbudljivu priču o ahdnami, dokumentu koji je sultan Mehmed II poklonio fratru Anđelu Zvizdoviću nakon osmanskog osvajanja Bosne 1463. godine, obećavajući da će štititi franjevačke “duše, imovinu i crkve”. Fratri i šira zajednica bosanskih Hrvata smatraju ahdnamu temeljem svoje historije u zemlji, kao i glavnim sredstvom svog opstanka pod osmanskom muslimanskom vlašću. Sekulić, pak, smatra kako je ahdnama dio mnogo šire priče o susretu između kršćanstva i islama i kako se njihov odnos razvijao kroz stoljeća.   

Sarajevska Franjevačka teologija, izgrađena 1960-ih, prostran je, prozračan kompleks koji oponaša moderni samostan. U njenom unutrašnjem dvorištu nekada su bile kokoši i zečevi, a sada samo mačke i pas. Unutra stilizirana raspela i apstraktna platna nekih od najpoznatijih savremenih umjetnika iz regije vise duž dugih hodnika i zidova učionica.

Otišla sam tamo zbog umjetnosti. Ili, bolje rečeno, tražila sam tragove historije u njihovoj umjetničkoj zbirci, znatiželjna kako su naslijeđa i sjećanja osmanske prošlosti oblikovali bosansku i franjevačku sadašnjost. Već sam bila dobro upoznata s franjevačkom historijom pod osmanskom vladavinom i pisala sam o više načina na koje je Osmansko Carstvo oblikovalo ovu katoličku instituciju. Franjevci obično pričaju vrlo konkretnu priču o svojoj bosanskoj historiji, temeljenu na posebnom osmanskom dokumentu poznatom kao ahdnama. Ahdname općenito označavaju obećanje ili ugovor koji daje zaštitu i jurisdikcijska ili komercijalna prava raznim stranim zajednicama.

U ovom slučaju sultan Mehmed II poklonio je ahdnamu fratru Anđelu Zvizdoviću nakon osmanskog osvajanja Bosne 1463. godine, obećavajući da će štititi franjevačke “duše, imovinu i crkve”, što je često citiran izraz. Fratri i šira zajednica bosanskih Hrvata smatraju ahdnamu temeljem svoje historije u zemlji, kao i glavnim sredstvom svog opstanka pod osmanskom muslimanskom vlašću.

Ipak, u sjemeništu sam toga dana naišla na savremeniju i kompliciraniju verziju priče o ovom dokumentu. Nisam je pronašla u arhivi nego na impozantnom platnu koje je naslikao pokojni hrvatski umjetnik Đuro Seder 1998. godine. Nazvana jednostavno Ahdnama, slika je prikazivala dva čovjeka prikovana strogim pogledom, svitak uguran između njih. Sultan i fratar, glavni protagonisti historijskog narativa, ličili su jedan na drugoga. Da nije bilo turbana i tonzure, teško bi ih bilo razlikovati. Umjesto prikaza historijskog događaja, slika je živopisna metafora za to kako dvije zajednice moderne Bosne i Hercegovine, Bošnjaci i bosanski Hrvati, nastoje definirati značenje prošlosti zemlje i svoje vlastito mjesto u svojoj sadašnjosti. Namjerni potezi zemljanih boja prate i napetosti i intimnost u srži natjecateljskih tumačenja historijske uloge ahdname. 

Čudna i čak egzotična modernom čitatelju, ahdname su bile sastavni dio osmanskih kancelarija. Osmanlije su izdale brojne ahdname raznim pokorenim i vazalnim zajednicama kao i evropskim trgovačkim nacijama. Obično su to bile detaljne odredbe o oporezivanju, načinima pravnog zastupanja i raznim drugim pravima i obavezama komunalnog upravljanja. Nestali su iz diplomatske prakse i govora zajedno s carstvom, postajući zanimljiviji historičarima, a ne diplomatima.

Ipak, ahdnama za bosanske franjevce nešto je neobično čak i za historičare i, kao takva, nikada nije zaokupila pažnju glavnog strujanja osmanske nauke. U odnosu na druge poznate ahdname, njen je sadržaj kratak, apstraktan i pomalo nejasan. Zanimljivo je i njeno datiranje. Kopija bosanske ahdname kakvu danas poznajemo nema godinu, već samo datum, 28. maj, koji je zabilježen u gregorijanskom, a ne hidžretskom kalendaru, koji su inače koristile Osmanlije.

Zbog ovih i niza drugih zagonetki vezanih uz njegovo pismo i vokabular, autentičnost ahdname došla je pod lupu profesionalnih historičara na prijelazu u 20. stoljeće. Međutim, konsenzus je da, iako je primjerak koji je sada izložen u samostanu Svetog Duha u Fojnici vjerovatno izmišljotina iz 16. ili 17. stoljeća, ahdnama je doista izdana i njen je tekst autentičan.

Fratri nikada nisu sumnjali u autentičnost ahdname. Ipak, sigurno su zbog toga osjećali neku tjeskobu. Kada sam prvi put posjetila Fojnicu 2015. godine, istakli su da posjeduju materijalne dokaze da je to stvarno. Nisam puno pričala o tome dok nisam slučajno naišla na članak objavljen u časopisu Radiocarbon 2017. godine, u kojem je tim hrvatskih naučnika podvrgao ahdnamu izotopskom ispitivanju i sa sigurnošću od 95,4 posto utvrdio da papir na kojem je ahdnama napisana datira iz sredine 15. stoljeća. Braća su imala dokaz koji im je trebao.

Pod okriljem fratara, dokument je evoluirao u snažnu kulturnu referencu za artikuliranje načina pripadnosti živopisnoj prošlosti i izazovnoj sadašnjosti Bosne. Također je postao lahko prepoznatljiv objekt. Njegovo pismo i nezgrapni sultanovski potpis, poznat kao tugra, crvenom i crnom tintom, sada su poznati simbol bosanske katoličke historije. Kopije dokumenta mogu se vidjeti svuda, na zidu porodične kuće, kao i na koricama historijske knjige.

U katoličkim prikazima, slikovnim i tekstualnim, ahdnama se rutinski pojavljuje u tandemu sa Zvizdovićem. Spajanje dokumenta s fratrom koji je susreo sultana nosi specifičnu poruku: ahdnama ne postoji zato što je bilo uobičajeno da ih izdaju Osmanlije, već zbog Zvizdovićeve hrabrosti u pregovorima sa sultanom i njegove opredijeljenosti da ostane u Bosni unatoč njenom uključivanju u muslimanski poredak. Prema riječima Ivana Lovrenovića, Zvizdović je svojim djelovanjem osigurao “civilizacijska, politička i etnička prava” katolicima.

Jedan od posljednjih primjera tog uvjerenja jeste izgradnja Zvizdovićeve bronzane statue u Fojnici 2019. godine, gdje Zvizdović, zajedno sa skulpturama Krista i apostola na Posljednjoj večeri u prirodnoj veličini, čuva samostan koji drži ahdnamu. On se također uzdiže nad gradom i njegovim minaretima. Simbolika je slojevita i, možda, ne tako suptilna. U savremenom hrvatskom katoličkom intelektualnom miljeu ahdnama je tako vezana uz historijsko sjećanje na franjevačku žrtvu nakon osmanskog osvajanja. Umjesto da pobjegnu na zapad, oni su ostali u svojoj domovini po cijeni da postanu zaštićeni, ali u konačnici neravnopravni podanici osmanske države.

Historijski, međutim, moderna verzija značaja ahdname nije u potpunosti u skladu s njenom predmodernom funkcijom. Prije 19. stoljeća ahdnama je uglavnom bila birokratski instrument. Bio je to dokument koji je posebno regulirao status franjevačkog reda, a ne katoličke zajednice u cjelini. Fratri su koristili ahdname kako bi pregovarali o vlastitim poreznim izuzećima, između ostalog, umjesto da traže veći zajednički, a kamoli nacionalni identitet.

Isto tako, sam Zvizdović prije 19. stoljeća nije eksplicitno povezivan s ahdnamom. On se pojavljuje u predmodernim franjevačkim historijskim spisima koji govore o njegovom susretu s “Turčinom”. Ali ove pripovijesti ne pozivaju se na ahdname, nego ističu Zvizdovićevu duhovnu čistoću i čuda. One su prije svega hagiografske, s ciljem povezivanja bosanskih fratara s franjevačkom tradicijom i povlačenja paralela između Zvizdovića i svetog Franje. Tek su u 19. stoljeću franjevački autori eksplicitno artikulirali odnos između ovog osmanskog dokumenta i bogonadahnutog djelovanja fratra. To vrijeme nije iznenađujuće. Završetkom osmanske vladavine u Bosni 1878. godine ahdnama gubi svoj pravni značaj. Fratri su tako preusmjerili svoj diskurzivni potencijal od dvorova prema sve važnijoj i osporavanijoj kulturnoj areni.

Kraj stoljeća također je bio vrijeme kada su se konkurentski nacionalistički projekti slijevali u Bosnu iz susjedne Hrvatske i Srbije. S njima su došle i različite verzije pripadnosti koje su nastojale smjestiti korijene novih nacija u daleku prošlost. Ahdnama je učvrstila franjevce u važnim historijskim razdobljima. Činjenica da ih je sultan nakon osvajanja smatrao dostojnima ahdname trebala je svjedočiti o njihovoj važnosti u predosmanskom bosanskom društvu.

Dolazak 1878. Habsburgovaca, katoličke dinastije, nije automatski favorizirao franjevce. Naprotiv, doveo je u pitanje njihove akumulirane privilegije. Pod Osmanlijama su fratri radili bez nadzora biskupa i izrezali su široke džepove moći unutar katoličke zajednice, ali već 1881. godine red je stavljen pod jurisdikciju sarajevskog nadbiskupa. U strahu od gubitka autoriteta, braća su se pozvala na ahdnamu kako bi odbacili optužbe za zloupotrebu vlasti i istaknuli svoje historijske zasluge. Ahdnama je bila konkretan dokaz njihove voljne pokornosti osmanskoj tiraniji kako bi se očuvalo katoličanstvo u zemlji.

Ovaj franjevački kulturni projekt pokazao se uspješnim. Do danas su snažno povezani s bosanskim Hrvatima i smatraju se jednom od glavnih kulturnih institucija u zemlji. Kako je rekao Ivan Lovrenović, “nema drugog primjera u Evropi i u svijetu tako posebnog odnosa i takve simbioze između zemlje, njezine historije i kulture, s jedne strane, i franjevaca s druge strane, kao što je to slučaj sa franjevcima u Bosni”. Upravo je ahdnama, osmansko naslijeđe, odigrala ključnu ulogu u učvršćivanju te simbioze spajajući pojmove historije i domovine, patnje i iskušenja. 

Konsolidacija katoličkog narativa unutar bosanske historije također je povlačila za sobom širenje ahdname i Zvizdovića u vizualnom obliku, pretvarajući dokument u dio moderne hrvatske katoličke ikonografije. Davno prije Sedera Gabrijel Jurkić, jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih umjetnika 20. stoljeća, pretočio je franjevačku ideju ahdname u prepoznatljiv vizualni oblik prikazom dokumenta u Zvizdovićevim rukama. U njegovoj izvedbi aura duboke duhovnosti dominira scenom. Osim blijede tugre vidljive na ahdnami na slici, ništa ne ukazuje na osmanlijsko prisustvo. Zvizdović je sam u monaškoj ćeliji, okrenut prema raspelu, kao u molitvi. Slika koja se lako pojavljuje u Google pretraživanju prenosi franjevačko historijsko tumačenje u kojem ahdnama nije toliko proizvod otomanske kancelarije koliko poseban pakt između braće i samog Boga.

Jurkićeva slika danas se može vidjeti u samostanu u Fojnici, zajedno s uokvirenom ahdnamom i reprodukcijom portreta Mehmeda II iz 15. stoljeća koju je izradio venecijanski slikar Gentile Bellini. Kao da se ovim novim aranžmanom želi napraviti protuteža Jurkićevoj interpretaciji ponovnim uvođenjem Osmanlija u priču. Doista, ova je promjena svjedočanstvo kako su se franjevački prioriteti i njihovi samostanski prostori mijenjali u posljednjih pola stoljeća. Posebno od kraja Agresije 1990-ih, bosanski franjevci su se pozicionirali kao kulturna i vjerska snaga posvećena jedinstvenoj i multietničkoj Bosni i Hercegovini. Samostan u Fojnici ima aktivnu ulogu u tom nastojanju. Godine 2014. fratri su otvorili vrata novog muzeja, predstavljajući njegovo blago kao reprezent bosanske historije i baštine u cjelini, a ne isključivo hrvatske katoličke.

Iako ahdnama prožima kolektivnu svijest katolika i bosanskih Hrvata, njeno značenje ostaje sporno, a ta neslaganja obično slijede savremene političke rascjepe. U nekim katoličkim krugovima, posebno onima koji su vezani uz Hercegovačku franjevačku provinciju, ahdnama je simbol izdaje i kolaboracije s neprijateljem. Neprijatelj, naravno, varira. Već na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pojedini katolički krugovi tumače ahdnamu kao znak fratarskog ulaska u nesveti pakt s Osmanlijama.

Kako su neki od fratara podržavali partizanske snage Josipa Broza Tita tokom Drugog svjetskog rata, i njih su spremno uporedili sa Zvizdovićevom izdajom. Danas franjevci, njegujući dobre odnose sa svojim susjedima i zvaničnicima Bošnjacima, izazivaju asocijacije na ahdnamu kao podređenost muslimanima. Takva tumačenja često ukazuju na političku lojalnost bosanskih katolika Hrvatskoj, a ne Bosni i Hercegovini. Nasuprot tome, oni okupljeni oko franjevaca u užoj Bosni velikodušnije su skloni ahdnami i Zvizdoviću, što odražava njihovu predanost bosanskoj državnosti kao i insistiranje na zasebnom identitetu Hrvata katolika unutar te političke zajednice. Kako vrijeme prolazi, ahdnama postaje upletena u stalno promjenjive izazove o tome kako definirati katolički i hrvatski identitet u multietničkoj Bosni i, što je još važnije, šta to znači za njihove odnose s Bošnjacima.

Aščinica “Hadžibajrić” u Sarajevu poznato je mjesto gdje možete kušati neke od klasika bosanske domaće kuhinje. Iznenadila sam se kada sam, prilikom posljednje posjete, primijetila franjevačku ahdnamu izloženu visoko na zidu, okrenutu prema slici posjete španskog kralja Juana Carlosa I tokom ZOI u Sarajevu 1984. Istežući vrat da bolje vidim, na kraju sam shvatio zašto sam to prije propustila. Estetika njezine prezentacije bila je posve drugačija od one na koju sam navikla u franjevačkim krugovima. Zvizdovića više nije bilo, a njegovo mjesto preuzeo je Mehmed II i istaknuti tekst ahdname na bosanskom, turskom i engleskom jeziku.

Osoblje je izgledalo zbunjeno kad sam ih pitao o priči iza ahdname, kao da su zaboravili da postoji. Jedan od njih se na kraju prisjetio da ju je prije nekoliko godina donio “neki Turčin”. Kad sam bolje pogledala, vidjela sam poruku u kojoj piše da je to dar TIKA-e, Turske agencije za saradnju i koordinaciju.

Ahdnama u restoranu, historijskom mjestu u vlasništvu ugledne bošnjačke porodice, ukazuje na selidbu ahdname izvan krugova Hrvata katolika. U nečemu što se čini novim fenomenom u posljednjim desetljećima, bošnjačke, a ponekad i turske institucije okrenule su se ahdnami kako bi uokvirile svoje historijske narative i političke pozicije. Za TIKA-u ahdnama nudi priču o dobronamjernom i velikodušnom sultanu, koristan historijski presedan za TIKA-ina ulaganja. Agencija je do danas provela stotine razvojnih projekata, od arhitektonskih restauracija do poljoprivrednih subvencija. Ponosni su na podršku svim članovima bh. društva. TIKA je čak sudjelovala u obnovi samostanskog muzeja u Fojnici donirajući protivpožarni sistem.

Godine 2014. tokom posjete pape Franje Ankari i Istanbulu pokazalo se da je ahdnama čak i koristan diplomatski rekvizit unutar same Turske. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan poklonio mu je faksimil bosanske ahdname, što je gest pun značenja. U isto vrijeme odabir ahdname kao diplomatskog dara bio je način da se papa suoči s historijskim dokazima osmanske dobronamjernosti prema katolicima, znajući možda da Vatikan teško može smisliti ekvivalent.

Osim političkog pragmatizma, postoji i konkretna historija iza koje bi muslimanski politički i kulturni akteri mogli gledati na ahdnamu kao na način opravdanja svoje historijske uloge u očima Zapada. Od 19. stoljeća pa nadalje balkanska politika povezivala je muslimansko stanovništvo s Osmanlijama i Turcima. Štaviše, historija osmanskog osvajanja i islama općenito povezivana je gotovo isključivo s brutalnošću i zaostalošću. Ideje koje prožimaju nacionalne historije definiraju osmansko osvajanje kao nešto više od nasilnog prekida političke samoaktualizacije srednjovjekovnih balkanskih država.

Posebno su Bošnjaci, kako kaže historičar Edin Hajdarpašić, “figurirali kao problematično naslijeđe osmanske vladavine, neraskidivo povezani s 'tuđim islamskim' strukturama, a opet intimno integrirani u srpsko-hrvatski politički i društveni prostor zbog zajedničkog južnoslavenskog jezika i 'etničkog porijekla'.” Takve konceptualizacije identiteta i historije konačno su dale ideološku osnovu za bosanski Genocid, sa srpskim nacionalistima koji su ubijali Bošnjake u ime ispravljanja historijskih nepravdi.

Neki bošnjački političari i intelektualci tako su prigrlili ahdnamu kako bi okrenuli ovaj narativ naglavce. Ako zumirate plakat u aščinici, pročitat ćete da je ahdnama “najstarija deklaracija o ljudskim pravima poznata u historiji, napisana 1463., objavljena je 326 godina prije Francuske revolucije 1789. godine, 485 godina prije Međunarodne deklaracije o ljudskim pravima i 29 godina prije otkrića Amerike”. Ovo je neobična, iako anahronistička, formulacija ahdname kao zaboravljenog prethodnika modernih diskursa političkih sloboda i ljudskih prava, koji se obično pripisuju Zapadu.

Bivši reisul-ulema Mustafa Cerić predložio je da se 28. maj proglasi Danom ljudskih prava. U novije vrijeme uređen tom pod nazivom “Poruke ahdname”, koji su zajednički pripremili Institut za bošnjačku islamsku tradiciju i Institut “Yunus Emre”, proglasio je ahdnamu svjedočanstvom multikulturalnog karaktera Osmanskog Carstva u cjelini. Osim simpozija, postoje i organizacije koje su se javno zalagale za ahdnamu kao vjesnika multietničke i jedinstvene Bosne i Hercegovine. Jedno od najpredanijih jeste “Bosfor”, društvo bošnjačko-turskog prijateljstva.

Unatoč činjenici da je ahdnama postala uobičajena kulturna i politička referenca, hrvatska i bošnjačka tumačenja ahdname dosljedno se razlikuju. Bošnjačko razumijevanje ahdname teži isticanju pozitivnog nasljeđa osmanske vladavine; onaj koji je izgradio, a ne uništio mirno multikulturalno društvo. U hrvatskim narativima Zvizdović je glavni akter ahdname, a sultan je kulisa na kojoj dolazi do izražaja katoličko stradanje. Razlike u tumačenju ponekad dovode do javnih sukoba. Godine 2013, na 550. godišnjicu ahdname, franjevačko vodstvo izdalo je izjavu u kojoj kritizira neke od načina na koje su Bošnjaci slavili dokument. U priopćenju se kaže da za katolike ahdnama nije razlog za slavlje nego za žalost. Obljetnica je bila vrijeme prisjećanja na katoličku “nacionalnu tragediju”, pod kojom su mislili na pad Bosanskog kraljevstva. Zatim su implicirali da je osmansko razdoblje bilo vrijeme tame, u kojem je ahdnama možda bila “mala iskra svjetla”, ali uglavnom “mrtvo slovo na papiru” koje vlasti često zanemaruju.

Franjevačka reakcija razotkriva središnju slijepu ulicu ahdname i njene moderne uloge. Današnjim bosanskim katolicima ahdnama zahtijeva stalno prožimanje različitih ideja. Oni se oslanjaju na ahdnamu kako bi naglasili svoju ukorijenjenost u bosanskom političkom i kulturnom životu, svoju spremnost da dijele zemlju s drugima, naime s Muslimanima, ali također, a to je ono što onima izvan zajednice izgleda promiče, da traže ulogu historijski preživjelih. Oni podržavaju naizgled suprotstavljene pojmove ponosa i nade, kao i tuge i žrtve; ahdnama postaje i blagoslov i prokletstvo. Ambivalentnost historijskog značenja i sjećanja leži u srži politike identiteta bosanskih Hrvata: kako izjednačiti prošlost, ukorijenjenu u imperijalnom društvu, sa zahtjevima moderne nacionalističke politike? Ovo je dodatno otežano miješanjem u bosansku politiku od susjednih zemalja, u ovom slučaju Hrvatske.

Jedna od posljedica poriva za izgovaranjem ahdname jesu brojni pokušaji da se susret pretvori u dramu. Već 1933. godine fra Leonardo Cuturić, gvardijan samostana u Fojnici, napisao je dramu u tri čina o Mehmedovom osvajanju i Zvizdovićevu otporu. Više od pola stoljeća kasnije, 1998. godine, pojavila se još jedna predstava, ovoga puta autora Dževada Karahasana. “Iskušenja fra Anđela”, monodrama u kojoj se Zvizdović bori sa svojim unutarnjim demonima – strahom, sumnjom, bijesom i beznađem – dok razmišlja o suočavanju sa sultanom.

Ipak, sama upornost u davanju glasa povijesnim akterima koji okružuju ahdname nudi nadu. To je možda najbolje artikulirano u još jednoj drami o sultanu i fratru iz pera bosanskohercegovačkog pisca Nikole Šopa. “Bosanska trilogija” tematizira pad Bosanskog kraljevstva i osmansko osvajanje, a Zvizdović je jedan od glavnih protagonista, ali progovara tek na samom kraju predstave. U sultanovoj sviti javlja se strah da bi Zvizdović mogao svrgnuti novog vladara. Usred tjeskobnog razmišljanja, astrolog progovara i umiruje sultanove sumnje govoreći da neće biti iznenadnog udara jer sudbine sultana i fratra sada su i zauvijek čvrsto povezane jedna s drugom. To je dalekovidna vizija koja tačno pokazuje šta je historija ahdname značila za Bosnu i šta su dvije zajednice jedna za drugu. stav.ba