Tragom lijepe vijesti vezane za početak izgradnje džamije u Osijeku i inspirirano fascinantnom prošlošću ovog mjesta. 

Piše: Ismet (H) Fazlić:  Povijesni prostor Panonije naročito ravnica oko Dunava, Save i Drave još od neolita, zahvaljujući geološkoj podlozi, tj. plodnom i lahko obradivom tlu, etablirao se u jednu od najpoznatijih kolijevki ratarstva u kojoj su vremenom nastajala organizovana naselja preko kojih su od istoka ka zapadu fluktuisale razne vjerske, kulturne i etničke struje kao i ratničke kampanje i horde.

Ako tako krenemo uz Dunav počevši od Lepenskog vira, primijetit ćemo da se nižu brojna naselja poput: Vučedol kod Vukovara, Vinkovci (Neudorf), Dalj (Teutoburgium), Sarvaš (mađarski Szarvas – jelen), Korođgrad (mađ. Kolođvar) kod Čepina, Ilok (mađ. Ujlak-Wylak), Samatovci i konačno Osijek (mađ. Esek).

Ogroman kulturološki i arheološki kapacitet Osijeka i naselja u njegovoj blizini predstavljaju jedno od najznačajnijih područja srednjoevropske neolitske kulture. Obilje arheološkog materijala i starina iz neolita rezultat je pretraživanja terena u neposrednoj blizini grada Osijeka, u prvom redu od strane veletrgovca i zaljubljenika u starine Karla Franjo Nubera – Karolus Franciscus Nuber (smatra se da je on pored Franje Ladislava Sedlakovića utemeljitelj osječkog muzeja).

Ono o čemu se  nažalost vrlo malo zna i što se često prešućuje je period od njegovog pada pod Osmansko carstvo, tj. 16. travnja (aprila) 1526. godine pa sve do kršćanske rekonkviste (španj. reconquista = ponovno osvajanje) 29. rujna (septembra) 1687. godine.

Nakon sto šezdeset jedne kalendarske godine ova ugarska varoš prestaje da se opisuje kao kitnjasti orijentalni grad i prolazi kroz tzv. jednodimenzionalnu fazu razvoja kako ovu varoš bivšeg slavonskog kraljevstva opisuju znanstvenici sa zapada.

Potpuno je neuvjerljiva teza da je odlaskom Osmanlija grad procvjetao, čak se čini da je vegetirao i da su ga pored komaraca izjedali razni vanjski faktori. Do dolaska Osmanlija Osijek, tj. Esek, je bio sjedište Mačvanske banovine kojom su upravljali isključivo Mađari (zakonom je još od 11. vijeka  definisano da Slavonijom isključivo upravljaju samo mađarski gospodari). Pojednostavljeno, Slavonija izvorno nije hrvatski prostor, stoga  grad Osijek kao i najveći dio Slavonije i Baranje je teritorijalno, jezički i etnički (u dobroj mjeri) kroatiziran (pohrvaćen) u novije doba.

Kada je Slavonija 1091. godine priključena Kraljevini Ugarskoj, tad su ugarski kraljevi sagradili kod sela Mursije jedan čvrsti dvorac-grad na samoj Dravi te ga prozvali Esek (Osek) i smatrali ga ključem Slavonije.

U redovima koji slijede pokušat ćemo se referisati na podatke i stare izvore iz osmanskog perioda i dokučiti količinu turskog zuluma i dekadence u tom kraju ili baš nije bilo tako ”tamno”.

Esek je pao bez borbe

O starom Osijeku čitalačka publika na našim prostorima prvi put je više saznala u u djelu dr. Jovana Radovića ”Putovanje Evlije Čelebije po srpskim i hrvatskim zemljama” (Beograd, 1910. godine), carigradsko izdanje nosi naslov Evlija Čelebi Sajahatnamesi (Putopis Evlije Čelebi).

Znameniti Evlija Čelebija u svom putopisu, iako u zanosu i ekspanzionistički nijansiran (ipak je on carski vojnik i kroničar), na briljantan način opisuje stari Osijek. Za Osijek koristi naziv “Varoš  Esek”, tj. mađarski naziv.

On u svom putopisu kaže: ”Tu kasabu podigao je jedan od ugarskih kraljeva, kralj Matijaš. Kasnije, u ponedjeljak, četvrti dan mjeseca redžepa 932/16. aprila 1526. godine, kad je sultan Sulejman-han pošao na mohačku vojnu, onda je njegov ljubimac, kasnije ubijeni veliki vezir Ibrahim-paša išao u tu vojnu vršeći ulogu izvidnice. U svojstvu vrhovnog komandanta on je prevalio mnoge konake, prošao mnoge stanice, te iste godine osvojio Srem i gradove Varadin i Ilok sa još četrdeset malih i velikih gradova.

Zatim je opsjeo grad Osijek. Ban (po njemu Bočkaj) koji se nalazio u gradu, uvidjevši da neće imati dovoljno snage da se bori kao što je bio zadao svoju krvavu đaursku ”viru”, predao je grad na vjeru. Neprijatelji koji su se nalazili u tvrđavi napuštali su grad bez oružja, goli, gladni i potpuno skrhani, s motivacijom da će se povući prema dolini Vac. Odlazeći, međutim, oni su se raspršili na razne strane; neki su se na vjeru predali serdaru zatraživši milosti i ostali kao raja.” Čelebija svoju misao ovako završava: ”…i sada je (Osijek) vojvodstvo u požeškom vilajetu i srez sa prihodom od 150 akči.”

Sulejman Veličanstveni gradu Osijeku dao je iznimnu važnost ponajviše iz razloga što se kao vrstan strateg želio dočepati svojevrsnog komunikacijskog čvora koji mu je u svakom pogledu olakšavao put do Beča.

Prvi pohod novog sultana nakon stupanja na prijestolje bio je pohod na Beograd, a jedan incident rasplamsao je iskre rata. Mađari su ubili izaslanika poslanog iz Carigrada od strane sultana Sulejmana da traži plaćanje godišnjeg danka koji je Sulejman predložio u zamjenu za obnovu mirovnog ugovora s Ugarskom (koji je potpisan 1513. između Sulejmanovog oca, Selima i mađarskog kralja). Sultan je bio potpuno bijesan  i, u modernom žargonu, diplomatski  iskoristio incident kao idealan izgovor za početak rata.

Godine 1521. u osmanske ruke pao je Beograd. Navodi se da je prilikom osvajanja napravljen pontonski most na čamcima i povrh čamaca brvna. Velika vjerovatnoća je da Osmanlijama, i pored jake mornarice (Hajrudin Barbarosa je bio praktično nepobjediv na Mediteranu), riječna flota očito nije bila jača strana prilikom osvajanja Balkana. Moćnim napravama sličnim katapultu sistemski su razvaljivali beogradske bedeme i primorali odbrambene snage da se povuku. 

Čuveni Sulejmanov most

Opis kojim možemo pobliže razumjeti važnost mosta za grad Osijek i njegov značaj u novonastaloj imperijalnoj situaciji sačuvano je također u putopisu glasovitog Evlije Čelebije. On ovaj povijesni biser i čudo navodi da je postojao još u hrišćansko vrijeme i  opisuje ga  ovim riječima: ”Zatim je vrhovni komandant Ibrahim-paša u mjesecu zu'l-ka'di 932./ avgusta 1526. godine rasporedio cijelu muslimansku vojsku na odrede, te za šest dana podigao preko rijeke Drave čvrst drveni most upotrijebivši u radu više hiljada raje. Sva muslimanska vojska u svom pohodu protiv Ugarske prešla je preko toga mosta. Kad je zatim sultan Sulejman u svom pohodu na Mohačku bitku prešao preko toga mosta onda je most po carskom nalogu porušen i tako je cijela vojska izgubila nadu u povratak nazad, pa su se na Mohačkom polju svi borili dušom i tijelom. Bogu hvala, pobijeno je dvjesto hiljada neprijatelja, a stotinu hiljada je zasužnjeno. Sulejman-han se sretno povratio i kad je odsjeo blizu grada Osijeka, tu je sakupio sve krajiške prvake i velikaše. Oni su mu rekli:

–Sultane, ovaj grad pokraj mosta predstavlja jednu neophodnu potrebu, to je sklonište na kraju ovog mosta pa je potrebno da se on popravi obnovi.

Njihov savjet smatran je ispravnim i pravilnim mišljenjem pa je iz carske blagajne dato pet stotina kesa blaga i ostalog potrebnog materijala i određen Kasim-paša Pečujski da obnovi i popravi grad.

Čelebija detaljno opisuje most ovim riječima: ”S jednog kraja na drugi on je dug puna dva sata hoda. Na jednoj, i to jugoistočnoj, strani nalazi se grad Osijek; a na drugom kraju mosta, na zapadnoj strani, leži ovaj grad Darda. Zemljište oko toga mosta je močvarno i podvodno. Sa svih strana postavljeni su i pobodeni tako debeli hrastovi direci da ih dva čovjeka jedva mogu da obuhvate. Na sredini mosta, s desne i s lijeve strane,  nalaze se visoki kiosci za odmaranje putnika i prolaznika, a napravljeni su od drveta. Kojih deset koraka prostora na mostu, računajući od tih kioska, pokretljivo je. Tu boravi gradska posada i od trgovaca koji dolaze i prolaze naplaćuju badž (carinu) koji pripada državi. Uveče oni dižu taj pokretni dio mosta na točak i tako zatvaraju prilaz mostu. S obje strane mosta nalazi se ograda načinjena od direka. S vanjske strane te ograde nalaze se prolazi za pješake, široki dva hvata. Kada se na tom mjestu susretnu dvoja kola jedna prema drugim, onda se pješaci sklanjaju na rub, a kola komotno prolaze jedna pored drugih. Preko toga mosta prolazi neprestano more svijeta kao što teče rijeka. 

Izgled i organizacija grada Osijeka u vrijeme Osmanlija

Godine 932./1526. počela je izgradnja Osijeka iz temelja. Ovaj je grad određen za sjedište sandžaka koji je dodijeljen Kasim-paši Pečujskom, povjereniku za izgradnju toga grada. U grad je stavljena sva potrebna municija, a snabdjeven je savršeno i svim ostalim potrebnim materijalom. Određeno je tri hiljade odabranih vojnika da ga čuvaju. Time je obezbijeđen i osiguran granični pojas Srijem, Ilok i Varadin. Sulejman-han je kasnije izvršio katastarski popis toga kraja koji sada predstavlja zaseban vojvodaluk u požeškom ejaletu. To je častan kadiluk u rangu kadiluka od sto pedeset akči. Ima svog muftiju (šejhul-islam), predstavnika šerifa, gradskog zapovjednika i age posada dvanaest gradova. Tu ima sedam stotina hrabrih vojnika posade.

Osijek ima povjerenika za harač (haračaga), tržnog nadzornika (muhtesib) i baždara, a nema predstavnika Portinih spahija ni serdara kapu-kola. Ima dalje janjičarskog serdara i čauša od Egre (Erlau).Tu se nalazi građevinski nadzornik (mimar baši), mnogi timarnici i zajimi, zatim alajbeg i ceribaša. Ukratko, to je jedan dobro stojeći grad krcat islamskom vojskom.

Nadahnuto u svom Putopisu Evlija Čelebija dalje navodi: ”Taj grad leži na jednom zaklonitom mjestu u dugom, prostranom i plodnom polju. Sa tri strane okružen je rijekom koja prolazi pokraj tog grada i uliva se, jedan topovski hitac niže, u veliku rijeku Dunav. Blizu njenog ušća nalazi se trostruka zemljom nabijena utvrda. Citadela, srednji grad i grad vanjske varoši su takođe jako utvrđeni i čvrsti.”

Srednji grad

To je divan grad koji leži na pitomom terenu i oko njega nema ni jednog uzvišenja koje bi dominiralo gradom. Ima četverougaoni oblik, a građen je od crvenih cigala kojima se podziđuju obale tako tvrdo kao da ga je gradio Šeddad. Kad je vezir Ibrahim- paša rušio taj grad, utrošio je mnogo truda. Tada je ostao jedan debeo, pet ljudskih bojeva visok i šeddadovski tvrd bedem zidan od cigle. Kasnije, kad je taj grad po carskom nalogu obnavljan, na pomenute tvrde niske zidine položeni su debeli hrastovi sanduci načinjeni od hrastovih balvana. Na svaki sanduk postavljen je po jedana produžni sanduk a po tvrdim ciglama stavljeni su krovovi, takođe od hrastovih sanduka. Oni su pričvršćeni za bedeme cementom, krečom i gipsom. Tako je ova tvrđava postala viša nego što je bila. Sa svih strana podignute su kule i načinjeni prolazi, a unaokolo cijelog grada napravljeni su mazgali (otvori) za topove.

Tvrđava ima dvije kapije. Jedna je okrenuta na jugoistočnu stranu i vrlo je prostrana. Sa unutrašnje strane ove jugoistočne kapije podigao je Filibeli Mustafa-paša (op.prev. Filibeli iz Filipe, tj. Filipopolja-Plovdiva, Bugarska) jednu krasnu i veliku tabiju nabijenu zemljom; ona je tvrda kao bedem Kahkaha. On je na tom bedemu i tabiji nanizao baljemez-topove i otišao.

Unutar ovoga grada nalazi se četiri stotine kuća, prizemnih i na sprat. Građene su od tvrdog materijala i sve su pokrivene šindrom. Tu ima mahala i šest bogomolja.

Na sjevernom uglu ovog srednjeg grada na obali rijeke Drave, na jednom rtu koji se spaja sa srednjim gradom, nalazi se ovaj divni grad četverougaonog oblika sazidan od cigle tako čvrsto kao da ga je gradio Šeddad.  U četiri ugla tog grada nalaze se visoke kule poput četiri velika stuba. One su pune raznovrsne municije. Na tim visokim kulama nalaze se šiljaste kupole načinjene od daske. Na jednoj kapiji koja je okrenuta na južnu stranu svira svako veče osmanska muzika. Tu nema nikakve druge građevine osim dizdareve kuće i skladišta municije. Pred kapijom nalazi se Sulejmen-hanova džamija. Na obali rijeke Drave postoje ambari za pšenicu načinjeni od daske. Pred tim ambarima nalazi se veliko skladište topova. Tu ima jedan Sulejmen –hanov top velik četrdeset pedalja, a imo je šezdeset oka teška gvozdena tanad.

Kada je Sulejman-han pošao da osvaja grad Beč u zemlji Almaniji, onda se jedan od dva Sulejman- hanova topa, koji se nalaze u ovom mjestu, zbog žurnog prelaženja, potopio u vodi na mostu preko Drave. Kažu da taj stari top i sada stoji u vodi na vrhu mosta.

Za čudo božije Sulejman-han je sedamnaest dana tukao grad Beč topovima koji se nalaze u Osijeku. Pri tome je nastupila žestoka zima, tako da se nije moglo micati ni rukama ni nogama. Uz to je jednog dana udario tako jak snijeg i mećava da niko nije bio stanju da izađe ispod šatora.

Na to se Sulejman-han povukao iz toga hladnog mjesta ostavljajući svoju sulejmanovsku opremu, šatore i blago,  a povukavši sobom top koji se nalazi ovdje i još četiri baljemez-topa. Kada su stigli u mjesto Džankurtaran (op. prev. to je Adonj na desnoj strani Dunava ispod Budima), spasli su svoje živote. Zatim su došli oni koji su po toj ljutoj zimi dvadeset konaka daleko vukli ovaj top ispod grada Beča u zemlji Almaniji.

Osječke džamije

Ispred jugoistočne kapije ovog srednjeg grada sve do kapije panađura, idući prostranim putem u sjevernom pravcu,  prostire se varoš duga hiljadu i stotinu koraka. I ona predstavlja čvrsto utvrđenje, palanku napravljenu od debelih drvenih direka sa jednostrukim zidom. Ona ima svoje tabije i kule na kojima se nalaze uski mazgali.

U ovom mjestu ima u svemu sedam mahala.  U srednjoj tvrđavi ima pet mahala. Prvo je Kasim-pašina mahala, zatim mahala Begov saraj (dvor), mahala Mehkema (sudnica), Ambar-mahala, Agina mahala i velika Kujundžijska mahala. Tu ima u svemu šezdeset i šest mjesta za molitvu. Od svih bogomolja najpoznatija je je sultan-Sulejmenova džamija koja se nalazi pred kapijom citadele i koja je u stara vremena bila crkva. Ona nije tako lijepa, a zbog pomanjkanja posjetilaca, postala je pusta i usamljena. U Srednjem gradu nalazi se Kasim-pašina džamija. Natpis na toj džamiji glasi:

”Dobrotvor Kasim-paša, neka mu je slava trajna!

Podiže hram za slavljenje vječnoga Boga,

To je hram lijep kao staro svetište (Ćaba)

Hronostih njen jeste: ‘Vječna zadužbina’

966./1558/9. godine.”

Ta džamija je vrlo svijetla a nalazi se na desnoj strani glavne ulice kada se izađe iz Srednjeg grada. To je svijetla džamija sa kupolom pokrivenom čistim plavim olovom. Ona je duga i široka u dužini i širini tačno po stotinu koraka. Njen mimber i mahfil su jednostavni i lijepi. Sva je umjetnički vrlo lijepo izrađena.

U vanjskom predvorju dižu se na šest stubova od čistog bijelog mramora sedam kupola pokrivenih plavim olovom, tako da ovako lijepe džamije nema ni na jednoj krajini. Ona ima prostrano dvorište ograđeno čvrstim zidom od cigala. U unutrašnjosti dvorišta nalaze se četiri visoka stabla kojima je ono ukrašeno i koje stoga predstavlja hladovito odmaralište. Ta džamija ima divan i umjetnički jako lijepo izrađen visoki minaret.

U toj varoši nalazi se još i Mustafa-pašina džamija. Premda je pokrivena ćeremitom, ta džamija ima ipak mnogo posjetilaca, jer je to vrlo svijetla džamija koja se nalazi u čaršiji i bazaru na vrlo prometnom mjestu. Na vratima te džamije nalazi se ovaj natpis:

Mustafa-paša podiže ovaj hram milosti Božje

Eto, to je put vjere. Oni koji dostojno ustraju na tom putu,

Jesu askete koji stiču približenje Gospodu.

Hronostih ove džamije rekoh ovako:

”Stjecište Božje milosti, boravište pobožnih ljudi.”

Osim tih džamija, ima ovdje četrdeset mahalskih mesdžida. U svemu postoje četiri nastavna zavoda u kojima predaju naučnici: Kasim-pašina medresa i Mustafa-pašina medresa se naročito ističu. U ovim krajevima stanovništvo jako mnogo cijeni i poštuje naučnike. Tu, međutim, nema škola za izučavanje kiraeta niti škola za izučavanje svete tradicije. Ali po džamijama profesori koji drže javna predavanja predaju i svetu tradiciju.

Ovdje postoje četiri tekije i pet osnovnih škola. Najpoznatije su: Kasim-pašin i Mustafa-pašin mekteb, koji su u dobrom stanju i puni djece kao (carski) saraji. Početkom svake godine vakuf daje svoj siromašnoj dječici odjeću, obuću i druge poklone.

Tu ima dvanaest sebilja (sebilhane). Najpoznatiji je Kasim-pašin sebilj koji se nalazi na rubu opkopa s desne strane kada se kroz Čaršijsku kapiju izlazi iz Srednjeg grada vani. On ima kupolu pokrivenu daskom. Tu se u mjesecu julu svim žednim ljudima besplatno daje voda koja je kao rajsko vrelo Kevser za dušu mučenika sa Kerbele. Od sebilja koji su meni poznati ističu se još Serdarev sebilj i Čehajin sebilj.

Kad se izađe kroz kapiju Srednjeg grada, idući u čaršiju s desne strane glavne ulice nalazi se divna građevina javnog kupatila (hamam) čije su sve kupole pokrivene olovom.

Ovdje ima šest trgovačkih hanova i jedan karavan-saraj, u kome se može prenoćiti i kroz koji prolaze karavane. Izvan varoške tvrđave nalazi se jedno zdanje načinjeno od drveta (palanka) tako tvrdo kao kakva tvrđava. To zdanje nazivaju panađur (panayir). Tu odsjedaju i konače svi putnici i namjernici. U varoši nema drugog karavan-saraja od drveta osim toga. Ali ima vrlo mnogo mjesnih prvaka i velikaša koji drže odžake za primanje gostiju. Kapije njihovih domova su otvorene. Putnici i namjernici dolaze im u goste i tu ostaju nekoliko dana jer je ova varoš jako bogata. Tu ima u svemu dvije stotine dućana koji su poput bezistana ali ti dućani nisu građeni od tvrdog materijala. Ipak se u njima nalazi robe iz svih krajeva Indije, Arabije i Perzije.

Na južnoj strani grada Osijeka izvan varoši nalazi se jedna alargo-palata: ona je takva da bi, kada bi se u nju stavila municija i topovi, postala prava tvrđava. U opsegu ima četiri hiljade koraka. To je panađur, tj. mjesto gdje se godišnje jedanput održava Pazar. Unutrašnjost te građevine je poput šahovske table. Tu je arhitekt tačno geometrijski prosjekao puteve uz koje se nižu hiljade dućana. Iz koje god se ulice pogleda, vidi se središte čaršije. Na jednoj strani podignute su staje za konje, a na drugoj strani se nalazi mejdan na kome stoje kola. To je velika građevina u kojoj su podignute mnoge sobe u prizemlju i na spratu; one se nalaze na onoj strani na kojoj stoji kapija koja liči na kapiju tvrđave. Ova građevina nije napravljena od tvrdog materijala nego od drveta. Ovdje u proljeće u doba trešanja i u jesen dođe preko stotinu hiljada trgovaca uvoznom robom iz Turske, Arabije, Perzije i ostalih krajeva svijeta.

Svi stanovnici Osijeka nose krajiške kalpake i raznovrsne čohane dolame sa raznovrsnim srebrenim tokama i tako šetaju. Oni govore mađarski. Klima je prijatna. Svi ovdašnji stanovnici su zadojeni osmanskim duhom.

Na kraju ćuprije

Tokom zadnjih dvadeset godina 17. vijeka slabi uticaj Osmanskog carstva na ovim prostorima. Nakon učestalih napada na grad i paljenja Sulejmanovog mosta (naročito onog iz 1664. godine) iz Osijeka je 1687. godine povučena osmanska vojska. Grad je pripojen Habsburškoj monarhiji. Na transverzali od Istanbula preko Beograda do Budima, grad Osijek će ostati upamćen kao živopisna varoš koja je na svom vrhuncu prije pada pod Austro-ugarsku monarhiju imala: oko 15.000 hiljada stanovnika, oko 66 bogomolja (džamije, mesdžidi i dr. mjesta za molitvu), 2.300 kuća, 1.000 dućana i, za tadašnje prilike, svjetsko čudo ”Sulejmanov most” dug 6 km, a prema nekim izvorima 8 km. Pod osmanskom imperijalnom vlašću dugoj 161 godinu (ne isključujemo incidente) različiti narodi ovog podneblja nisu doživjeli teške represalije osvajača, naprotiv bolje su prošli nego drugi manjinski narodi pod vlašću tadašnjih katoličkih država.

Ako usporedimo historijske podatke vezane za brojnost osmanske vojske na ovim prostorima sa jačinom evropskih vojski vidjećemo da prisutna osmanska vojska nije bila toliko brojna. Historijski gledano u praksi i na terenu svakodnevne relacije između osvajačke vojske i domaće vlastele kazuju da se itekako surađivalo i u miru živjelo. Sa današnje tačke gledišta čini se da je prilikom povlačenja Osmanskog carstva iz Osijeka i sa prostora Slavonije nestalo svega onoga što smo naveli u ovom tekstu.

Ipak, dok postoji ljudi i života u ovom gradu pored zapadnog narativa i svjetonazora, uvijek će živjeti i ispreplitati se islamska kultura i zaostavština. Ona je historijski  fakt i svjedok jednog vremena koji se ne dâ lahko izbrisati jer je ostavila neizbrisiv trag na Osijek. saff.ba