Okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske 1878. godine izazvala je jak pokret iseljavanja muslimanskog stanovništva

u preostale krajeve Osmanskog carstva na Balkana, naročito na prostor Sandžaka i Makedonije ali i u Anadoliju, odnosno današnju Tursku. Računa se da je tokom austrougarske uprave svoje domove napustilo 140 000 Bošnjaka – muslimana. Nije to bio samo odraz neprihvatanja novog stanja, nego i duhovne povezanosti sa državom koja je 415 godina vladala nad prostorom današnje BiH. Tokom 40 godina austrougarske uprave zabilježena su tri velika vala iseljavanja: prvi nakon 1882. godine, drugi u periodu borbe za vjersku i kulturnu autonomiju, početkom XX stoljeća i treći, nakon aneksije BiH 1908. godine. Brojni su razlozi napuštanja u valovima. Prva dva velika iseljenička vala bila su motivirana, prije svega, vjerskim razlozima i strahom od mobilizacije, jer je u BiH godinu dana ranije donesen zakon o Uvođenju obaveznog vojnog roka za stanovništvo BiH, dok je posljednji bio više politički uzrokovan, iz razloga što je poslije 6. oktobra 1908. godine u potpunosti nestala i formalna uprava Osmanskog carstva nad BiH.

Okupacija BiH ne samo da predstavlja veliki zaokret u nacionalnoj historiji, jer je u potpunosti izbrisan svaki spomen osmanske vlasti nad BiH, već je ona dovela do velikog šoka među stanovništvom islamske vjere, prije svega Bošnjacima, koji su se teško pomirili sa činjenicom da su sada pod upravom jedne kršćanske zemlje. Njihovi kulturološki maniri i vjerske vrijednosti su preko noći došle pod utjecaj zapadnjačkog svijeta. Zbog toga je proces iseljavanja započeo odmah nakon okupacije. Procjene su da se tokom austrougarske uprave iz BiH iselilo preko 150 000 muslimana. Prema popisu stanovništva iz 1879. godine, prvom poslije okupacije, u BiH je živjelo 448 613 muslimana ili oko 39%. Prema posljednjem popisu kojeg je sprovela austrougarska vlast 1910. godine njih je bilo 32,25%. Iseljavanja nisu imala nikakav organizovan karakter, nego u potpunosti stihijski – bez ikakve organizacije, plana i uz velike napore i žrtve. Austrougarskoj državi, kao kršćanskoj zemlji, odgovarao je proces iseljavanja muslimana, ali su se nadali da do njega neće doći u velikoj mjeri jer im je bila potrebna određena homogena grupa muslimana koje bi koristili kao objekat za donošenje svojih političkih odluka u cilju sprječavanja jačanja srpskih elemenata, tako da su kasnije nastojali umanjiti njihovo iseljavanje.

Po dolasku na prostor koji je bio pod kontrolom Osmanske države, bosanski muslimani su smješteni u teško pristupačne predjele i neuslovne kuće i to samo ako su imali familiju u naseljenom prostoru. Od osmanskih vlasti su dobijali i jako skromnu novčanu pomoć tokom prve godine. Poslije 1878. godine u Anadoliji je formirano nekoliko naseobina Bošnjaka na prostoru između Smirne do Eskišehira, oko Burse, Jenišehira, oko Ankare i u samom Istanbulu. Predjeli koji su određeni za bosanske iseljenike bili su veoma močvarni, malarični, sa malim i vlažnim kućama, dok je zemlja bila uglavnom neplodna. Samo su rijetki, uglavnom oni koji su imali veće količine vlastitog novca, mogli ostati u Istanbulu u boljim uvjetima. Zbog teških klimatskih uvjeta i iscrpljenosti puta, gotovo svaki deseti iseljenik je podlegao bolestima. Kada uzmemo u obzir broj iseljenika, predpostavlja se da je na taj način stradalo oko 15 000 bosanskih muslimana. Zbog ovakvog stanja mnogobrojni iseljenici su poželjeli da se vrate u BiH. U periodu od 1882. do 1905. godine vratilo se 2 027 osoba, koje su imale status iseljenika, i 617 sa statusom bjegunca. Po tome je bila rekordna 1902. godina kada se vratilo 713 iseljenika i 318 bjegunaca. Da bi im obezbjedila normalne uvjete boravka, Zemaljska vlada je podigla tri nova sela kod Prnjavora. Naglo povećanje povratnika, naročito bjegunaca, uslijedilo je poslije 1900. godine. Naime, neoženjeni momci i ljudi bez familije, samci, po dolasku na prostor Anadolije nisu dobijali nikakvu kuću niti zemlju, već samo neznatnu novčanu potporu tokom prve godine, poslije čega su se morali “snalaziti za život”. Kako su uglavnom bili nepismeni, niti su znali turski jezik, teško su pronalazili posao odnosno izvor egzistencije. Onaj manji broj sretnika uspio se zaposliti kod Bošnjaka koji su već od ranije živjeli na tom prostoru. Mnogi povratnici su govorili da ih lokalno stanovništvo nije dobronamjerno gledalo. Zemaljska vlada je željela da sazna zbog čega su se iseljenici vraćali, pa je počekom 1902. godine uputila raspis svim kotarskim uredima da saslušaju povratnike, poslije čega su bili dužni da im dostave zapisnike sa tih saslušanja.

Obzirom da su povratnici morali odgovoriti na nekoliko precizno utvrđenih pitanja, zapisnici su po svom sadržaju uglavnom veoma slični. Skoro svi su izjavljivali da im klima – tamnošnja “hava” nije odgovarala, da su u Anadoliji dobili neplodnu zemlju, da su kuće koje su im dodijeljene bile male i neuslovne, da su morali raditi mnogo za bijednu dnevnicu. Mnogi su zapisničarima kazali da su se morali vraćati pješice u BiH. Niti u jednom zapisniku nije navedeno da su na prostor Osmanskog carstva pobjegli iz političkih razloga. Želju za boljim životom navodili su kao najčešći razlog za odlazak, odnosno bjegstvo. Čuli su kako “sultan svakom muhadžiru džaba daje kuću i zemlju”. U Arhivu BiH sačuvano je 296 takvih zapisani, pisanih latinicom na bosanskom jeziku. Najviše ih potiče sa prostora Bosanske krajine. Analizom zapisnika može se doći do zaključka da oko 95% povratničke populacije čine mladići koji su pobjegli bez pasoša i odobrenja austrougarskih vlasti u nadi da će tamo steći imovinu ili ostvariti dobru zaradu. Kako je Osmansko carstvo zemlju dodjeljivalo samo iseljenicima sa porodicom, neoženjenim mladićima i samcima bilo je teško snaći se, zbog čega su bili primorani da se vrate nazad. Navest ćemo primjere nekoliko zapisnika o saslušanju povratnika iz Osmanskog carstva.

Kotarski ured u Bijeljini, 27. septembra 1902. godine: Aljo Bošnjaković, nepismen, u Tursku pobjegao 1900. godine sa bratićem Huremom Bošnjakovićem. U Ankari je boravio šest mjeseci. Tu je dobijao 12 kruna dnevno i imao je besplatno noćivanje u nekoj medresi koju su koristili muhadžiri. Iz Ankare je otputovao u Adapazar, gdje je služio osam mjeseci kod nekog Čerkeza za 40 groša mjesečno. Od tog novca nije mogao ni odjeću kupiti. Bio je stalno “grozničav”, pa je otputovao u Ušćup. Tu se sastao sa Mujom Ibrićem, rodom iz Janje, koji je živio u Bijeljini. Obratili su se austrougarskom Konzulatu da im izda putovnice za povratak u Bosnu i da im da novac za putni trošak. Dobili su po 10 kruna i otputovali za Niš, gdje su od Konzulata ponovo dobili po 13 kruna. Kupio je kartu do Ristovca, a odatle je išao pješke do Beograda, jer je Mujo ostao u Nišu. Aljo je izjavio da ga je na bjegstvo nagovorio Suljo Srebrenica, koji je također pobjegao u Tursku. Obećao mu je da će tamo kupiti zemlji i uzeti ga kao sina.

Kotarski ured Donja Tuzla, 19. avgust 1902. godine: Mehmed Kibrić, 40 godina star, nepismen, iz Lukavice (Lukavac?), oženjen – žena Nura, bez djece. U Tursku ga pozvao Hamza Šabanović iz Bijeljine. Kako je bio bez imetka, nadao se da će ga tamo steći, jer je čuo da muhadžiri dobijaju “zemlju, mal i kuću”. Nakon detaljnog opisa puta u Tursku i potucanja po Maloj Aziji, Mehmed je, između ostalog, zapisničaru izjavio: “U Čaj pazaru smo dobijali po 20 para za hljeb, tako da smo morali prosjačiti da ne umremo od gladi”. Nakon povratka, živjet će u Lukavici (Lukavcu?) kod brata i pomagati mu oko zemljoradnje.

Kotarski ured u Kladnju, 11. septembar 1902. godine: Ibrahim Bajrić iz Kladnja, nepismen, pobjega je u Tursku da se uvjeri da li je tamo zaista tako dobro i jeftino živjeti. Po dolasku u Tursku brzo se razočarao jer je dobio kamenitu zemlju koja se nije mogla obrađivati. Da bi preživio, radio je na nadnicu koju je teško dobijao. Kad je potrošio i “zadnju paru” novca koji je iz Bosne donio, vratio se pješice sa ženom “gol i bos.” Na kraju svog iskaza naglašava: “U Turskoj je propast za naš narod jer svi naši iseljenici koji svoieh para nemaju i koji od nikakve pripomoći ne dobijaju, trpe tamo najveću bijedu i nevolju, pate se gladni”.

Kotarski ured Gračanica, 11. septembar 1902. godine: Hamid Aganović iz Gračanice je jedan od rijetkih koji je potpisao zapisnik o svom odlasku u Tursku i povratku u voljeni grad. Tekst zapisnika: “Godine 1900. zatražio sam tri godine inozemnu putnicu. Visoka zemaljska vlada u Sarajevu izdala mi je takvu ali samo na 1 godinu – sa tom putnicom uputio sam se iste godine odmah iza Bajrama u Carigrad. U Carigradu stupio sam u Ekmekciolu medresu Šehzade džamije, tek onda kad sam obišao Angoru, Sirrihisar, Brusu, Bajruk, Uskup… Ova sam mjesta obilazio, da skupim štogod para da mognem lakše živjeti kad se opet u Carigrad vratim. Skupio sam što kod turkuša a što kod muhadžira svega 3 lire. U Sirrihisaru sastao sam se sa hadži Mahmutom Keljićem iseljenikom iz Gračanice. Kazivao mi je da je kuću dobio od cara džabe, ali je pri svemu nezadovoljan i to kaže da bi se sada povratio. U Uskupu bio sam sa Mehagom Mulamehićem, te mi je pričao da je sultan učinio odredbu na valiju da mu dade kakav hizmet. Je li dobio, ne znam, jer sam se tamo kratko vrijeme zabavio. Ovaj Mehaga kazivao mi je također, da će nastojati da se u Gračanicu opet povrati. Kad sam ova mjesta obišao, povratio sam se u Carigrad, gdje sam u rečenoj medresi na ramazan sve do 1. Džumadel-ulla ove godine bio. Iz Carigrada sam krenuo ovamo pješice te sam išao 15 dana pješice do Uskupa. U Uskupu navratio sam se u austrougarski konzulat te sam dobio 1 forintu i tako sam mogao doputovati do Niša. U Nišu kod konzulata dobio sam 15 groša te sam tako putovao 3 dana pješice do Biograda. U Biogradu dobio sam kod konzulata podvoznu kartu do Zemuna. U Zemunu dobio sam podvoznu kartu do Bosanskog Broda, a u Brodu opet takovu do Gračanice. Mogu primjetiti da sam moj pasoš sa kojim sam odavde otputovao u Carigrad izgubio. Ispao mi je u Denjiz te umalo i ja nisam u more se stisko da me nije jedan drugi održao…”  bosnae.info