Vasif beg Biščević iz Bihaća, je rođen 1864. godine a umro je 1918. godine.

Bio je član Vakufsko – mearifskog odbora koji se borio za prava Bošnjaka i njihove vjerske zajednice u toku austrougarske uprave nad Bosnom i Hercegovinom. Uvidjevši koliko susjedna Hrvatska i Srbija rade na nacionalizaciji katolika i pravoslavaca, ali i da Bošnjaci – muslimani “lutaju” kada je u pitanju njihov identitet, 7. juna 1911. godine za “Hrvatski dnevnik” izdaje zanimljiv članak njegovog viđenja Bosne, Bošnjaka i bosanskog jezika.

“Ja svugdje, pa evo i ovdje, velim da niti sam Srbin niti Hrvat te da neću ni jednu, a niti drugu propagandu uvlačiti u našu zemlju. A niti predviđam za naše interese kakve opasnosti a niti potrebe da moramo u kojekakve veze i pakte stupati. Kad bi uistinu prijetila kakva opasnost interesima našega islamskog naroda u ovim pokrajinama, imamo ići našem vladaru, koji nam je svojom carskom riječi sva naša prava zajamčio. Zar da tražimo spas u Zagrebu odnosno u Hrvatskoj, koja ni sama sebi pomoći ne može, nego ječi pod teškim ugarskim jarmom ‘Bosna Bošnjacima, narodnost bosanska i jezik bosanski’ – moja su lozinka. Neću da se povlačim za onim neiskusnim mladićima kojima su Hrvati učitelji u Beču i Zagrebu ulili hrvatstvo, kao i za svim kojima su Srbi učitelji ulili u glavu srpstvo te ni za njihovim – uslijed toga nastalim komešanjem; tako da jedni ističu hrvatstvo, a drugi srpstvo (…)

Kad bi bili naši mladići malo pomislili da se u Hrvatskoj naziva službeni jezik hrvatski, u Srbiji srpski, u Mađarskoj mađarski, u Turskoj turski, u Bugarskoj bugarski, i tako u svim državama i slobodnim pokrajinama, pa zašto da se i u Bosni ne bi smjelo govoriti bosanski.Osim toga, kad bi naši mladići proputovali svoju domovinu i proučili osjećaje svoga naroda, e kad bi vidjeli koliko je uz srce našeg naroda prirasla istina da Bošnjak može biti samo Bošnjak i da govori samo bosanski, uvjeren sam da im ne bi nikad na um palo osjećati se kakvim tuđinom, odnosno Hrvatom ili Srbinom, tako kao ni meni.” bosnae.info