Po svemu, banjalučki džuzovi pripadaju jednoj manjoj grupi Mushafa iz perioda ilkhanidske dinastije,
a koji su rađeni u Bagdadu između 1300. i 1316. godine od učenika Yakuta al-Musta'simija. Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu predstavlja najveću riznicu orijentalnih rukopisa na Balkanu i jedna je od najvećih u Evropi kada je u pitanju deponovanje tog kulturnog blaga. U svemu tome posebno se ističe kolekcija nekoliko stotina Mushafa. Mnogi od njih predstavljaju istinska remek-djela kaligrafije i iluminacije, a neki su posebno važni s obzirom na to da su ih prepisali bošnjački majstori kalema. Također, Bošnjaci su bili i naručioci posebno umjetnički opremljenih Mushafa. Ovdje posebno treba izdvojiti nekompletirane džuzeve Kur'ana Mehmed-paše Sokolovića iz 16. stoljeća i Kur'an Fadil-paše Šerifovića iz 1849. godine. Oba primjerka predstavljaju vrhunac kaligrafije i iluminacije, a posebno su interesantni jer prvi pripada početku, a drugi kraju ove vrste umjetnosti kod Osmanlija.
Primjerak Kur'ana koji je posebno interesantan a nalazi se u ovoj biblioteci jesu džuzovi Ferhad-pašine džamije u Banjoj Luci. Oni su iz ove džamije preneseni u biblioteku 1956. godine, a sačuvana su samo dva nepotpuna džuza. Interesantno je, da iako je riječ o reprezentativnim primjercima prepisa, oni su rijetko pominjani u našoj stručnoj literaturi. Osim što su kataloški zavedeni i kratko opisani, do sada nisu bili ozbiljnije razmatrani. Razlog tome jeste njihova veoma neobična kaligrafija i ogroman format koji nije uobičajen kod prepisivanja Kur'ana. S obzirom na to da su bili zbunjeni, pojedini autori tvrdili su da su ovi džuzovi bili posebno ispisani za Ferhadiju džamiju (povodom njene gradnje) i da zbog toga pripadaju drugoj polovici 16. stoljeća. Međutim, ne postoje bilo kakvi podaci o tome da su prepisani tim povodom, niti imaju dokazi o direktnoj narudžbi od Ferhad-paše, niti bilo kakvih podataka o datiranju, ili da pripadaju vremenu za koje se tvrdi. U tom smislu, ovi džuzovi prava su enigma.
Kada je u pitanju identifikacija, ovdje se postavlja pitanje kako odrediti starost nekom umjetničkom djelu ako ne znamo ništa o porijeklu, autoru ili dataciji. Tu nam svakako pomaže analiza pisma i njeno tačno postavljanje u određen historijski period, kao i komparativna analiza ovog primjerka sa sličnim rukopisima u drugim zbirkama. Da ukratko opišemo ove džuzove. Velikog su formata 59 x 40 cm, s tim da su nekada bili i veći s obzirom na to da se usljed restauratorskih intervencija kroz vrijeme format skraćivao. Riječ je, prema tome, o tvz. „bagdadskom formatu papira“, a koji nije bio uobičajen u osmanskoj likovnoj praksi. Ispisano je samo pet redova teksta po stranici, a na početnim listovima svakog džuza samo tri. Ovaj je pristup veoma rijedak i može se vidjeti samo kod istočnjačkih primjeraka, konkretno kod ilkhanidske kaligrafije. Jedan red kaligrafskog ispisa urađen je u zlatnoj, a sljedeći u crnoj boji i taj se obrazac provlači kroz čitav rukopis. Dosad se mislilo da je riječ o thuluth-pismu, međutim, kroz ozbiljniju analizu uočava se da je riječ o muhaqqaq-pismu.
Muhaqqaq svoj vrhunac doživljava u 14. i 15. stoljeću kod Ilkhanida, Mameluka i Timurida, koji su producirali velike formate Mushafa i na kojima je to pismo moglo doći do punog izražaja. Zbog toga se ono veoma rijetko pojavljuje u osmanskoj prepisivačkoj praksi, i to samo u detaljima. Prema tome, po svemu, banjalučki džuzovi pripadaju jednoj manjoj grupi Mushafa iz perioda ilkhanidske dinastije, a koji su rađeni u Bagdadu između 1300. i 1316. godine od učenika Yakuta al-Musta'simija. Ovo posebno dolazi do izražaja ako napravimo komparativnu analizu s identičnim džuzovima koji se nalaze u zbirkama u Istanbulu, Leipzigu i Kopenhagenu. Svi oni pripadaju istom kompletu tzv. Uljaytuovog Kur'ana. Riječ je o ilkhanidskom sultanu koji je i naručio komplet od 30 džuzova. Osmanlije su došle u posjed ovog Mushafa u vrijeme sultana Sulejmana, a jedan dio džuzova bio je i u vlasništvu Rustem-paše. Vrlo vjerovatno su džuzovi došli kao poklon prilikom otvaranja Ferhad-pašine džamije.
Kod Osmanlija je bila sasvim normalna praksa da se stariji primjeri Mushafa poklanjaju za nove džamije. Tako je Mihrimah sultanija uvakufila Mushaf prepisan 1340/41. u Bagdadu za novoizgrađenu Rustem-pašinu džamiju u Istanbulu 1563. godine. Jedan memlučki prepis iz 1380. poklonjen je novoizgrađenoj Piyale-pašinoj džamiji u Istanbulu 1573. godine. Imamo primjer uvakufljenja memlučkog prepisa iz 14. st. za Koski Mehmed-pašinu džamiju u Mostaru 1618/19. godine. Prema tome, ovo se desilo i u slučaju Ferhadije džamije. Sve navedeno sugerira da džuzovi iz Banje Luke pripadaju početku 14. stoljeća i da su dio tzv. Uljaytuovog bagdadskog Kur'ana. S obzirom na datum prepisa, možemo zaključiti i da je riječ o najstarijem sačuvanom Mushafu u našim zbirkama. stav.ba