Poznato je da je širenje zla, loših vijesti, glasina i lažnih namjera mnogo brže od širenja dobrih vijesti,

dobrih namjera i bilo kakvih pozitivnih ideja u društvu. Mnogo je ušiju u društvima koje očajnički žele da čuju o nedostacima i tajnama ljudi koji su poznati po svojoj pravednosti, dobrotvornom radu i vrlinama, i te uši su uvijek spremne i željne da čuju takve tračeve i ogovaranja, a da ih uopće ne podvrgavaju ispitivanju i provjeri. Dovoljno je čovjeku zla da prihvati vijest, a da se ne pita za njen izvor i da je ne provjeri, a kamoli ako je još pokuša i širiti.

Ljudi uvijek imaju tendenciju da ostanu u svojim ”eho komorama”, umjesto da aktivno istražuju i provjeravaju prije nego što prenesu bilo kakvu informaciju, posebno ako se radi o vijestima o dobrim ljudima. Cilj ove vijesti je da obmane, iskrivi i zakamuflira druge, tačne i autentične informacije.

Društvene mreže su umnogome doprinijele da se takve vijesti mnogo brže šire nego prije, što zauzvrat mnogo brže dezintegrira psihološku i socijalnu strukturu ljudi. Čini se da postoji psihičko stanje koje opsjeda ljude čim saznaju da postoji dobra osoba koja čini loša djela, a ta situacija je predstavljena u osjećaju ljudi da to saznanje kao da skida teret sa njih o potrebi da se čini dobro i da se traga za njim, čak i ako su svi ljudi na zemlji loši.

Neki od njih umiruju svoju savjest samo zato što znaju da dobri ljudi griješe i da se može desiti da imaju nedostataka, a to nikako ne može biti dovoljan izgovor za udaljavanje od dobra i utapanje u ambijent pakosti i zla koje, u skladu s tim, može prevladati u društvu.

To je samo lažni psihološki trik njihove duše, nepravedna i pogrešna bezbrižnost, a u suštini je to psihologija koja opravdava, jača i propagira zlo tako što ga još više hrani.

Stoga, istinite ili lažne vijesti o greškama i grijesima onih koji su u društvu poznati po svojim dobrim osobinama mogu vrlo lahko pronaći kupce. To je utjeha koju ljudi nalaze u saznanju da postoji zlo u svim ljudima.

Stanje u društvu se ne može reformirati i uzdići, ako se ne potrudimo i ne pokušamo da njegujemo i afirmiramo lijepo mišljenje kao odgovor na loše vijesti koje smo čuli o dobroj osobi, jer od trenutka kada je ova vijest počela da se širi, dovoljno je zla pogodilo ljudska srca.

Nedostatak sposobnosti povjerenja je, u stvari, velika kazna i izazov za državu, medijsku mašineriju i institucije civilnog društva da uvijek budu na oprezu po ovom pitanju i da rade na tome da saopćavaju ljudima istinu na sve moguće načine.

Međutim, to također ne eliminira društvenu odgovornost ljudi koji moraju težiti širenju svijesti među sobom o potrebi provjere i istraživanja prije nego što pođu prenositi bilo koju informaciju koja se čini zanimljivom o životima ljudi, posebno onih koji su poznati po svojoj pravednosti, dobroti i moralnosti.

Gubitak povjerenja u sposobnost ljudi da čine dobro i da ga šire, te da svako dobro djelo nije ništa drugo do maska ​​koju neki ljudi nose da sakriju svoje pravo lice koje nije lišeno zla, čini da postoji snažna sklonost ka zlu kod svih.

Naprimjer, postoji činjenica koja kaže da svako ima pravo na bogatstvo koje je stekao. No, iako se to može činiti istinitim, onaj ko ustraje u štednji, ko škrtari i nikome u životu ne pomaže i ne mari ni za čije probleme, otkrit ćete da je on u stanju da spriječi i dobro drugih, kritizirajući sve vrste dobrotvornih aktivnosti, optužujući ih za laž, prevaru i krađu novca ljudi. U ovom slučaju, ne samo da ovi ljudi sâmi postaju škrti, već i drugima prenose ideju škrtosti.

”Isušivanje” dobrote, zasljepljivanje savjesti i prljanje srca nije nova metoda u politici i izgradnji jakog i kohezivnog društva, to je prastari ljudski model i svako društvo mora biti u stanju da mu se suprotstavi i eliminira ga u svakom trenutku i na svakom mjestu.

Postojanje ovog apsurdnog starog stila u političkoj areni ima tešku društvenu cijenu. To narušava povjerenje ljudi jednih u druge na način koji se može popraviti tek nakon decenija uloženog truda. U savremenom društvu na povjerenje se gleda kao na najvrjedniju ”rezervu društvenog kapitala”.

Društvo sastavljeno od ljudi koji ne vjeruju i ne poštuju jedni druge najveća je katastrofa koja se može dogoditi bilo kojoj zemlji. Zapravo, najveća katastrofa koja se svakom čovjeku može dogoditi nije da mu drugi ne vjeruju, iako je to bez sumnje dovoljno loše, već da ni on sâm ne vjeruje drugima i da nije u stanju to učiniti. Ovi ljudi nikada ne mogu živjeti normalnim životom. Čak i najveća kazna za lažove i lopove nije gubitak povjerenja drugih, već njihova nesposobnost da vjeruju drugima, jer misle da su svi kao i oni. Nemogućnost povjerenja među ljudima je zaista velika kazna.

Ostvariti povjerenje i živjeti u okruženju ljudi kojima se može vjerovati jedno je od najosnovnijih ljudskih prava, koje mu garantira mjeru ljubavi i psihičkog mira koja mu omogućava život dostojan čovjeka.

Povjerenje je prijateljski osjećaj, a zapravo mjere koje osiguravaju širenje ovog osjećaja u cijeloj zajednici povezuju zajednicu na prijateljskim osnovama. Prijateljstvo zauzima važno mjesto, jer je najvažniji cilj politike i jer je najvažnija vrlina zdravog društva.

Prijateljstvo, koje je u modernoj političkoj filozofiji pomalo zanemareno, sada ponovo kuca na naša vrata sa odlučnošću da postane jedna od važnih tema političke filozofije. Osnova političkog prijateljstva je pouzdanost, odnosno sposobnost da jedni drugima provjeravamo ono što govorimo i radimo, i da jedni drugima možemo vjerovati.

Ova pouzdanost i povjerenje čine sve povjerljive ljude prijateljima. I kada prijatelji čuju vijesti jedni o drugima, ne vjeruju im bez istraživanja i provjere. I kada prvi put čuju takve vijesti, njihov stav je da izbjegavaju nepovjerenje i odgovaraju sa lijepim mišljenjem.   Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić  saff.ba