Okolnosti oko FBI-ovog pretresa rezidencije bivšeg predsjednika SAD Donalda Trumpa,

Mar-a-Laga, u ponedeljak u Palm Beachu na Floridi nisu za sada sasvim jasne, prema izvještajima medija.

Međutim, Sekretarijat za pravosuđe aktivno je istraživao otkriće kutija koje sadrže povjerljive informacije koje su odnijete u Trumpovu rezidenciju na Floridi nakon što je napustio Bijelu kuću u januaru 2021.  Zašto su evidencije poziva, nacrti, govori, rukom pisane bilješke i drugi dokumenti iz Trumpovog mandata u posjedu Nacionalnog arhiva (NARA)?

"Predsjednička evidencija je vlasništvo Vlade Sjedinjenih Država i njome upravlja Nacionalni arhiv", rekla je Meghan Ryan Guthorn, vršiteljica dužnosti zamenika glavnog operativnog direktora agencije. "Dakle, svi predsjednički papiri, materijali i zapisi koji se nalaze u čuvanju Nacionalnog arhiva, bilo da su donirani, zaplijenjeni ili regulisani Zakonom o predsjedničkoj evidenciji, u vlasništvu su federalne vlade."

Zakon o predsjedničkoj evidenciji iz 1978. godine utvrdio je da su svi predsjednički dokumenti u vlasništvu javnosti i da se automatski prenose na čuvanje Nacionalnog arhiva čim vrhovni komandant napusti funkciju. Sve predsjedničke biblioteke i muzeji su dio Nacionalnog arhiva. Predsjednička biblioteka bivšeg predsjednika Baracka Obame biće prva koja će biti potpuno digitalna.

"Nacionalna uprava za arhive i dokumente je zvanični čuvar evidencije za vladu Sjedinjenih Država", rekla je Ryan Guthorn. "Samo oko jedan do tri posto evidencije se smatra trajnom evidencijom, a to su dokumenti koji su od suštinskog značaja za razumijevanje prava građana SAD, koji naše izabrane zvaničnike smatraju odgovornim za svoje postupke i dokumentuju našu historiju kao nacija."

Predsjednički zapisi nisu uvijek bili u vlasništvu javnosti.

"Od Georgea Washingtona preko Jimmyja Cartera, papiri predsjedničke administracije su smatrani privatnim vlasništvom predsjednika koji je mogao da radi kako im odgovara", rekla je Rhyan Guthorn.

Većina vrhovnih komandanata donirala je svoje predsjedničke papire, što je presedan (odluka koja postaje pravilo, op. nov.) koji je započeo predsjednik Franklin D. Roosevelt 1940.

To se nastavilo sve do 1970-ih kada se predsjednik Richard Nixon borio da uništi svoje zapise, uključujući tajne snimke, tokom skandala Watergate koji je na kraju doveo do njegove ostavke na funkciju.

Kongres je sumnjao da snimci sadrže dokaze koji bi mogli da inkriminišu predsjednika. Zakonodavci su usvojili Zakon o predsjedničkim snimcima i očuvanju materijala iz 1974, koji se odnosio samo na Nixonove predsjedničke materijale i naložio da NARA zadrži materijale u vezi sa Watergateom.

Tokom svog života, Nixon se borio da sačuva svoju predsjedničku evidenciju u tajnosti. NARA je dobila većinu snimaka vezanih za Watergatet, ali ne sve. Nakon Nixonove smrti, njegova porodica je donirala njegove predsjedničke papire i druge materijale.

"Zove me Julie Nixon Eisenhower, kaže da želi da se sastane sa mnom, da porodica želi da se nagodi", kaže John Carlin, koji je radio kao arhivar Sjedinjenih Država od 1995. do 2005. godine.

Nixonova kćerka se obratila Carlinu tokom njegove prve nedjelje na poslu u junu 1995, više od 20 godina nakon Watergatea.

"Morate da zapamtite da je u to vrijeme predsjednikova evidencija bila lična", rekao je Carlin. "Nixson je namjeravao da je zadrži, a zakon je bio na njegovoj strani. (...) I tako, kada je tog dana nazvala i rekla: 'Spremni smo da se nagodimo', to su bile dobre vijesti. Dok je on [Nixon] bio živ, borio se protiv toga. Mislim, ni za životu glavu, neće biti nikakvog poravnanja".

Među onima koji pristupaju zapisima Bijele kuće su predsjednički analitičari poput Shannon Bow O'Brien koji su zainteresovani za dokumentovanje istorije.

"Javnost može da počne da podnosi zahtjeve putem Zakona o slobodnom pristupu informacijama pet godina nakon što se administraciji okonča mandat, ali takođe predsjednik može da se poziva na određena ograničenja za javni pristup do 12 godina", rekla je O'Brien, profesorica u vladinom odjeljenju na Univerzitet Texasa na koledžu slobodnih umjetnosti u Austinu.

"Ako nemamo pristup ovom materijalu, nemamo pristup istini. Imamo pristup samo probranim istinama, na mnogo načina, što je ono što ljudi žele da nam kažu, ili ono što ljudi žele da vidimo, a to nije uvijek najtačnije."   (Glas Amerike)