Samo vraćanje na postavke Washingtonskog sporazuma bilo bi više koraka nazad,

a nikako dijelom političke evolucije ove zemlje. O mogućem relaksiranju odnosa Bošnjaka i Hrvata, očito je, govore samo oni zagovornici etničkih politika čiji intelekt, mentalni sklop, pa i cjelovita spoznaja političkih sistema, bude svedena samo na etničke politike u kojima treba postojati navodni dogovor etničkih zajednica.   Piše: Slaven KOVAČEVIĆ 

Iako stih iz ove popularne Azrine pjesme ima drugačiji kontekst, zapravo je pitanje iz pjesme postavljeno svima nama i odnosi se na to kuda ova zemlja treba da ide, kojim pravcem da se kreće.

Na ovako postavljeno pitanje može se odgovoriti filozofski, citirajući različite autore, sa zamisli potvrđivanja vlastitih ili tuđih stavova, ali to svakako nije dobar pristup da se ponudi odgovor na veoma konkretno pitanje o budućem putu ove zemlje, jer konkretno pitanje zahtijeva konkretan odgovor.

Naravno, to bi trebalo biti stvar određene vizije. Kako je moja vizija budućnosti ove zemlje vezana isključivo za izgradnju društva jednakih i jednakopravnih građana ili kako se to ovdje kolokvijalno naziva „građanska država“ ili „građansko uređenje“ onda bi bilo pošteno reći i šta treba učiniti da bi se to doga došlo.

No, prije nego ponudim neke od elemenata koji vode ka viziji građanske države, bilo bi korisno dotaknuti i neke od elemenata koje vidimo da cirkuliraju u javnom prostoru, koji nastoje oponirati takvoj viziji smatrajući je nerealnom, neki čak kažu preranom, a neki idu dotle da kažu da je to nemoguće.

Vraćanje Washingtonskom sporazumu

U posljednje vrijeme čujemo takvu tezu, kako se Bosna i Hercegovina treba vratiti Washingtonskom sporazumu, kako bi se navodno relaksirali odnosi Bošnjaka i Hrvata. Ovakav pristup odmah ima prvu, jako veliku grešku, koja se odnosi na to da je Washtingtonski sporazum u tadašnjem vremenskom kontekstu dao neke rezultate, ali da je potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ili Dejtonskog sporazuma, postao prevaziđen i izvan mogućnosti bilo kakve upotrebe. Problem u takvom razmišljanju, domaćih, a posebno internacionalnih zvaničnika, odnosno onih stranaca koji su radili na sačinjavanju ovoga sporazuma, nastaje kada se oni vežu za njega, radi svoga autorstva ili empatije prema svoje vlastitom radu, kao da je to „Sveto pismo“ i da je to jedino dobro rješenje, što je u samoj pretpostavci, jednostavno rečeno, netačno i neodrživo.

Politika, a posebno politički sistemi su podložni neizbježnoj evoluciji, prilagođavajući se trenutnim okolnostima oko kojih nastaje sadašnji vremenski kontekst, tako da bi vraćanje na postavke
Washingtonskog sporazuma dovelo do većeg broja problema radi njegove inkompatibilnosti sa sadašnjim vremenom.

Samo vraćanje na postavke Washingtonskog sporazuma bilo bi više koraka nazad, a nikako dijelom političke evolucije ove zemlje. O mogućem relaksiranju odnosa Bošnjaka i Hrvata, očito je, govore samo oni zagovornici etničkih politika čiji intelekt, mentalni sklop, pa i cjelovita spoznaja političkih sistema, bude svedena samo na etničke politike u kojima treba postojati navodni dogovor etničkih zajednica.

Na štetu demokracije

Takva vrsta razmišljanja, uvijek je na štetu demokracije i uvijek je na štetu suvereniteta zemlje, kojeg bi takvi zagovornici izvukli iz ruku građana, pa „milom ili silom“ prenijeli suverenitet države na etničke zajednice (da ne kažem na samoproglašene lidere etničkih zajednica), iako u ovo vrijeme ne postoji niti jedna demokratski uređena zemlja koja tako funkcionira (ne bih ulazio u različite devijacije totalitarnih i autokratskih režima), odnosno da je njen suverenitet izdvojen od građana i prenesen na etničke grupe.

Što se tiče demokracije, jasno je kako u Bosni i Hercegovini i u njenom sadašnjem političkom sistemu, ne postoji potpuna demokracija, već neki vid limitirane ili ograničene demokracije, kroz paritetnu raspodjelu političke moći između etničkih zajednica.

Takva raspodjela političke moći, govori o postojanju tri paralelna totalitarna sistema temeljena na tri etničke zajednice, kojima se nastoji vladati na autokratski način. Zapravo je takav sistem kreiran kroz uspostavu takve prakse u kojoj dominira etnicitet kao nezaobilazan element u sadašnjem sistemu, koji direktno nanosi štetu demokraciji i vladavini prava, naravno, kroz interpretacije samo onih dijelova ustava koji odgovara tim protagonistima etničkih politika.

Posljedica takvog sistema je postojanje tri elektroprivrede, tri telekom operatera, tri vodoprivrede, tri poštanska operatera i tako redom, a da to sve u svojoj konačnoj posljedici ima i udar na ekonomski sistem zemlje, koji bi trebao biti jedinstven i upravljan jedinstveno kroz jednu državnu vladu i njene institucije.

Da ne govorimo da to stvara i tri paralelna sistema korupcije, kojima se etnički koordinira, kako bi takav sistem ostao očuvan i u korist onih etničkih aktera koji ga koordiniraju i neprekidno štite. To su sve posljedice ovoga sistema temeljenog na „konstituentnim narodima“ i nizu izvedenica iz tog etničkog koncepta.

Nezaobilazni predmet evolucije

Ako su politika i politički sistemi uvijek i nezaobilazno predmetom evolucije, onda se treba malo dotaći i uloge Visokog predstavnika internacionalne zajednice u Bosni Hercegovini u odnosu na tu evoluciju. Bez obzira ko obavlja tu dužnost ili taj posao, njegov je osnovni zadatak vođenje računa ili brige za implementaciju civilnog aspekta Dejtonskog mirovnog sporazuma, kako to kaže čuveni Aneks 10. Šta to tačno podrazumijeva implementacija civilnog aspekta, koja jeste široko postavljena, opet se odgovor može pronaći u Aneksu 10, odnosno njegovom članu 1, gdje između ostalog stoji i „...održavanje slobodnih i fer izbora u skladu sa rasporedom iz Aneksa 3.“

E sad, ovdje dolazimo da toga da bi svaki izbori u Bosni i Hercegovini, bili oni opći ili lokalni, morali biti slobodni i fer. Međutim, koliko su izbori slobodni ako vam za vratom stoji etnička matrica, u kojoj svoju odluku smijete donositi samo kroz etničke filtere, jako je važno pitanje. Čim odluku smijete donositi samo kroz etničke filtere, onda to zasigurno nije vaša slobodna volja, već je ona predmetom etničke prisile proizašle iz „konstituentnosti“, što nam govori da nemamo u cijelosti slobodne izbore. Kada tome pridodamo i element „fer izbore“ onda se to može prikazati na jednom jednostavnom primjeru.

Sadašnji visoki predstavnik, iskazao je namjere da intervenira na Izborni zakon Bosne i Hercegovine, u njegovom tehničkom dijelu, kako bi izbori bili više fer i pošteni. I intervenirao je. Šta će biti, vidjećemo. Ipak, postoji i njegova namjera da intervenira na određene političke dijelove Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i to na način da uvodi neke etničke kvote za izbor delegata u  zakonodavne organe bh. entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, pod izgovorom implementacije odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu „Ljubić“.

Jako naivno i neodrživo. Zašto? Ako pođemo od toga da nekadašnji sudac Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i nesumnjivo autoritet u oblasti ustavnog prava, dr Joseph Marco tvrdi da je odluka „Ljubić“ implementirana, onda bi se trebalo, barem malo, zamisliti oko toga. Moje je mišljenje istovjetno kao i kod dr Marca, da je odluka „Ljubić“ implementirana, jer je Ustavni sud Bosne i Hercegovine stavio van snage neustavne dijelove iz Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, čime je ostatak tog istog zakona, ništa drugo do ustavan. K tome, nadležno tijelo ili Centralna izborna komisija, koristeći svoja ovlaštenja data Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine, donijela je akt kojim se popunjava Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine i na bazi toga imamo popunjen sadašnji sastav tog organa.

Vidno je, znači, odluka „Ljubić“ implementirana. Ako bi visoki predstavnik, a ja sam mišljenja da neće, krenuo u avanturu da on određuje kvote za izbor delegata, u procentima ili apsolutnim brojevima, sam bi iskočio iz svojih ovlaštenja da osigura „slobodne i fer izbore“ jer bi nakon njegove intervencije izbori bili sve samo ne fer i slobodni. Dodajmo tome i taj dio da kada jednom uspostavite određeni spektar ili opseg prava, ne možete odlukom, zakonom ili bilo kojim drugim aktom, sužavati taj isti spektar ili opseg postojećih prava, jer bi to postalo pravno neutemeljno.

Posebno ako pogledamo sam Aneks 3, gdje jasno piše da svaki građanin sa 18 godina, u skladu sa popisom iz 1991. godine ima pravo glasa (glasaju građani, a ne „konstituentni narodi“). Donositi neke odluke koje će koristiti i neke druge popise, recimo onaj iz 2013. godine, značilo bi da se za pravo glasa koristi popis iz 1991. godine, a za pravo kandidiranja popis iz 2013. godine. To bi onda, definitivno, bilo nefer. Ostaje i pitanje, zašto se visoki predstavnik nije nikada javno izjasnio o jedinoj neprovedenoj odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu „Komšić“, koja se tiče izbora rukovodstva bh. entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, u kojem se nalazi dio blokada. Zašto se bavi sam odlukom „Ljubić“?

Pored toga, ostaje i taj dio ovlaštenja visokog predstavnika koja se direktno tiču otklanjanja blokada ili kako to kaže Aneks 10. „teškoća nastalih u vezi sa civilnom implementacijom“ što
bi značilo da visoki predstavnik, tada, treba svojom odlukom suzbiti takve poteškoće i intervenirati isključivo prema izvršiocima i nalogodavcima takvih blokada, a ne stvarati neki privid balansirane politike i eventualno kažnjavati sviju pomalo. I najzad, ostaje pitanje Aneksa 7, čija je osnovna namjera da se onemogući legaliziranje rezultata etničkog čišćenja, nastalih genocidom ili ratnim zločinima, koji jasno govori o potrebi korištenja popisa iz 1991. godine. Jasno je kako se popis iz 1991. godine ne može vječno primjenjivati, ali onda onaj ko ima ovlaštenje da povratak prognanih proglasi okončanim, mora donijeti takvu odluku.

Do tada, ostaje obaveza za popisom iz 1991. godine. Dakle, ovdje imamo temeljno pitanje, da li je uloga i zadatak Visokog predstavnika u funkciji političke evolucije Bosne i Hercegovine (barem su to tako zamislili američki tvorci Dejtonskog sporazuma), odnosno omogućavanja njenog unapređenja u normalnu demokratsku zemlju ili je njegova uloga posvećena, isključivo, održavanju postojećeg stanja ili čak do vraćanja ove zemlje nekoliko koraka unatrag, kroz postizanje dodatnih etničkih podjela kroz vid oportunizma prema jednoj političkoj stranci? Na to pitanje odgovor zna samo visoki predstavnik.

Suverenitet u rukama građana

Najzad vratimo se osnovnom pitanju, kako doći do građanske države. Po mome skromnom mišljenju, za početak, potrebno je ostvariti tri stvari koje nepobitno vode ka građanskoj državi.

Prvi element jeste da se suverenitet vrati u ruke građana Bosne i Hercegovine, koji jedini mogu biti nositelji suvereniteta. Ne želim ponavljati tu floskulu da je tako „u svim normalnim zemljama“ jer se ovdje radi o temeljnim ili fabričkim postavkama demokracije. Dakle, ako je, ukratko, suverenitet sposobnost donošenja svih odluka bez vanjskih utjecaja, onda su građani bilo koje zemlje, ti koji moraju imati sposobnost donošenja svih odluka u svojoj zemlji (da, svjestan sam postojanja Visokog predstavnika i mogućnost da i on donosi neke odluke, ali on ne donosi sve odluke umjesto zakonodavnih organa vlasti, već one odluke koje se tiču deblokade procesa u implementaciji civilnog aspekta Dejtonskog sporazuma). Kako je nemoguće dovesti, na primjer, 3 miliona građana u jedinstven prostor i organizirati ih u parlament ili skupštinu, tada nam u pomoć uskače demokracija, kao drugi korak.

Ona, između ostalog, podrazumijeva da građani biraju svoje legitimne predstavnike u organe vlasti, koji su dužni da zaprime zahtjeve i ideje od tih istih građana, stave ih u proceduru u zakonodavnim i izvršnim organima vlasti, što onda država tim istim građanima treba vratiti u obliku prava ili zakona. To znači, kako su građani jedini ti, koji trebaju birati svoje legitimne predstavnike u organe vlasti.

Ti legitimni predstavnici tih istih građana kojima je dato ovlaštenje da donose odluke u njihovo ime, trebaju kroz svoj rad vratiti građanima sve ono što je interes tih građana koji su ih birali svoje predstavnike. Ne može jednostavnije. Najzad, tu dolazi treći element, koji se odnosi na jednakost u pravima svih pojedinaca, građana, u svojoj zemlji, što mora garantirati sama država. Ovdje imamo pomoć i obavezu iz pet presuda Europskog suda za ljudska prava, čija implementacija vraća dio prava onim građanima nad kojima je vršena diskriminacija u pogledu pasivnog biračkog prava ili prava na kandidiranje. Da bi ovaj krug potpuno zatvorili, podnio sam svoju apelaciju (tačan izraz je aplikacija) Europskom sudu za ljudska prava u kojoj tražim otklanjanje i diskriminacije u pogledu aktivnog prava glasa ili prava da glasate za koga hoćete i za sve organe vlasti, što ova država ne dozvoljava kroz svoja ustavna rješenja.

Zato će kroz rješavanje moje aplikacije pred Europskim sudom za ljudska prava biti zaokružena cjelina potpune demokracije, kada će, napokon, građani ove zemlje, jedini, imati mogućnost da biraju svoje legitimne političke predstavnike u organe vlasti.

Kako ćemo ovo ostvariti? Odgovor je relativno jednostavan i tiče se samo toga da ova tri elementa moramo uvrstiti u Ustav Bosne i Hercegovine, uz spoznaju da u njemu već postoji ugrađena Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te da ona ima direktnu primjenu i prednost u odnosu na sva druga prava (ne zakone – tako kaže taj dio ustava pisan terminologijom anglosaksonskog prava). Međutim, drugi dijelovi Ustava Bosne i Hercegovine sadrže elemente sistemske diskriminacije, što znači da će se i ti dijelovi ustava morati promijeniti. U sadašnjem Ustavu Bosne i Hercegovine ne stoji nigdje ko je nositelj suvereniteta, kao što to, na primjer, piše u prva dva člana Ustava Crne Gore ili Sjeverne Makedonije, te da je taj isti suverenitet neprenosiv i nedjeljiv.

Protivnici unitarnog uređenja

Isto tako, u samom Ustavu Bosne i Hercegovine trebaju biti ovi elementi kojima se garantira potpuna demokracija, odnosno da svaki građanin Bosne i Hercegovine mora imati jednako aktivno i pasivno biračko pravo. Da bi tako nešto bilo moguće, Ustav Bosne i Hercegovine ne može više sadržavati bilo koje odredbe koje uspostavljaju diskriminaciju u bilo kojem aspektu, pa tako ni u izbornom sistemu. To bi, najzad, omogućilo i temeljni princip vladavine prava, koji kaže da svi moramo biti jednaki pred zakonom bez izuzetaka. Svakako se vladavina prava mora odnositi i na
Izborni zakon Bosne i Hercegovine.

Kada sve ovo sagledamo, ostaje još samo suštinsko pitanje, ko i kada ovo može omogućiti? Moj je odgovor jednostavan – svi oni koji ovu zemlju mogu učiniti normalnom i demokratskom državom, a takvih nije malo. Protivnici potpune demokracije, to nazivaju unitarizmom ili unitarnom državom, što je netačno, jer unitarno uređenje je jedan od osnovnih oblika državnog uređenja i ne govori apsolutno ništa, niti se dotiče izbornih procedura. 

Govoriti kako unitarno uređenje predstavlja problem, jeste predstava za malu djecu koju treba plašiti nekim zlim unitarnim bićima. Protivnici unitarnog uređenja, ovdje bi uveli federalno ili savezno uređenje, vidno kroz etno-teritorijalizaciju zemlje, pa bi njima trebalo ukazati da se princip samo-opredjeljenja odnosi na teritorij na kojem živi neka populacija ili etnička grupa, koja je ugrožena u tolikoj mjeri da mora proglasiti odcjepljenje od države kako bi spasila svoje postojanje. Dakle, ako imate teritorij na kojoj dominantno živi jedna etnička grupa, federalnim uređenjem ste je formalno potpomogli u stremljenju ka samo-opredjeljenu do odcjepljenja.

Neka zagovornici federalizacije zemlje o ovome dobro razmisle, bilo da se radi o prijateljima ili neprijateljima ove zemlje. Ima i onih koji kažu da je za građansku državu prerano. Za njima imam jednostavno pitanje – da li je za demokraciju ikada prerano? Možda oni demokraciju doživljavaju kroz ovladavanje etničkom grupom kojom pripadaju, ali to svakako nije potpuna demokracija. Isto se odnosi, na one koji misle da je građanska država nemoguća, jer bi po njihovom značilo da je i demokracija u Bosni i Hercegovini nemoguća, što je netačno.

Moguća je, ali samo onda kada oni koji se bave politikom ili interpretacijama društvene stvarnosti, shvate šta je to demokracija u suštini i da se ona ne odvija na društvenim mrežama, već u stvarnom životu.  (nap.ba)