Palestinci imaju sve razloge da mrze Izrael;

to je naseljeničko-kolonijalna država aparthejda napravljena na ruševinama njihove domovine. Ali, zašto Izrael toliko mrzi Palestince? Sadistički i sistematski ih terorizira, blokira i zatvara nakon što je preuzeo kontrolu nad njihovim životima i sredstvima za život, uskraćujući im temeljna prava i slobode.  Očiti odgovor možda nije pravi odgovor. Da, Izrael se gnuša od palestinskog nasilja i terorizma koji su pogodili više od nekoliko Izraelaca, ali to je ništa u poređenju sa sveukupnim nasiljem i državnim terorom koji je Izrael izvršio nad Palestincima, pokretanjem osvetoljubivih i preventivnih ratova kao što je to uradio proteklog vikenda.

Po mom mišljenju, mržnju Izraela prema Palestincima oblikuju i pokreću tri osnovna osjećaja: strah, zavist i bijes.

Strah je veliki faktor – može biti iracionalan, ali i instrumentaliziran

Ne treba čuditi da se Izrael boji Palestinaca i nakon što je okupirao sve njihove zemlje i postao moćna regionalna i nuklearna sila. Jer taj strah od Palestinaca nije samo fizički ili materijalni, on je egzistencijalan.

U tekstu pod naslovom “Zašto su svi Izraelci kukavice”, jedan izraelski kolumnist se 2014. godine zapitao kakvo je to društvo koje proizvodi kukavičke vojnike koji sa velike udaljenosti pucaju na nenaoružanu palestinske mladiće. Otprilike, četiri godine kasnije, 2018., bilo je doista nadrealno gledati kako se izraelski vojnici kriju iza utvrđenih odbrambenih objekata dok danima pucaju po nenaoružanim demonstrantima.

Izrael je zapravo u strahu pobjegao iz Gaze još 2005. godine, nametnuvši nehumanu blokadu za dva miliona, uglavnom izbjeglica, koji tamo žive.

Izrael se boji svega što čini palestinsku upornost, palestinsko jedinstvo, palestinsku demokratiju, palestinsku poeziju, kao i svih palestinskih nacionalnih simbola, uključujući jezik, koje pokušava uniziti, te palestinske zastave koju pokušava zabraniti. Izrael se naročito boji palestinskih majki koje nose nove bebe, a naziva ih „demografskom prijetnjom“.

Jedan historičar, uz isticanje nacionalne izraelske opsesije palestinskim natalitetom, upozorio je prije 12 godina da je demografija prijetnja opstanku jevrejske države jednako kao nuklearni Iran, na primjer, jer on smatra kako bi Palestinci do 2040. ili 2050. mogli postati većina.

Strah je također ključan za državu-kasarnu poput Izraela koji je poznat kao „vojska uz koju dolazi država“. U knjizi u kojoj sumira višedecenijsko iskustvo u Izraelu, američki novinar navodi kako: „današnja vlada potiče strahove, koji su većinom izmišljeni ili barem nevjerovatno pretjerani, i predstavlja Izrael kao izoliranu, usamljenu, malu državu kojoj se prijeti, koja se stalno brani i koja stalno prati na nove znakove mržnje bilo gdje, jedva čekajući da pretjerano reagira“.

Zaključak, strah stvara mržnju jer, kako je još jedan izraelski posmatrač rekao, država koja se stalno boji ne može biti slobodna, država koja je oblikovana militantnim mesijanizmom i ružnim rasizmom prema domorodačkom narodu tog područja, ne može biti ni zaista nezavisna.

Izrael je također ljut, uvijek je ljut na Palestince koji odbijaju odustati ili popustiti, koji odbijaju otići daleko, daleko

Izrael je, kako god se pogleda, pobijedio u svakom svome ratu od 1948. godine i postao regionalna supersila, natjeravši arapske režime da mu se poniženi naklone.

A, opet, Palestinci odbijaju priznati izraelsku pobjedu, neće da se povinuju, predaju, već nastavljaju pružati otpor.

Izrael ima svjetske sile na svojoj strani, Sjedinjene Američke Države drži u džepu, Evropu iza sebe, a arapski režimi mu se ulizuju. No, izolirani, pa čak zaboravljeni, Palestinci odbijaju odustati od svojih osnovnih prava, a kamoli da priznaju poraz.

Zaista mora da je Izrael bijesan što, iako ima toliko krvi nevinih na svojim rukama, ništa ne postiže. On ubija, muči, iskorištava i pljačka Palestince od svega što im je drago, ali oni ne posustaju. Zatvorio ih je više od milion tokom godina iza nas, ali Palestinci i dalje odbijaju kapitulirati.

Oni se nastavljaju truditi i boriti za slobodu i nezavisnost, a mnogi najavljuju i propast Izraela kao kolonijalne države.

Izrael i zavidi Palestincima, na njihovoj unutrašnjoj snazi i otvorenom ponosu

Zavidi im na njihovim čvrstim uvjerenjima i spremnosti na žrtvu što vjerovatno podsjeća današnje Izraelce na rane cioniste. Današnji izraelski regruti-pretvoreni-u-robocopove suočavaju se sa razgolićenom palestinskom hrabrošću iza oklopnih vozila i kukavički osvetoljubivo pucaju.

Ono ne čemu Izrael najviše zavidi je palestinsko historijsko i kulturalno pripadanje Palestini, njihovoj vezi sa zemljom, vezi koju je cionizam morao napraviti kako bi potakao jevreje da postanu kolonijalni naseljenici. Izrael mrzi Palestince jer su neodvojivi od historije, geografije i prirode zemlje koju svojata. Izrael se dugo okretao teologiji i mitologiji da opravda svoje postojanje, a Palestincima takvo opravdanje ne treba: oni pripadaju tu bez napora, tako prirodno.

Izrael pokušava izbrisati ili zakopati sve tragove palestinskog postojanja, čak mijenja imena ulica, susjedstva i gradova. Kako reče jedan izraelski historičar, „kako bi našao prave paralele za ponovno posvećivanja mjesta molitve kako čini osvajač, čovjek se mora vratiti skroz u kasno 15. stoljeće i tadašnju Španiju ili Bizantijsko carstvo“.

Izrael mrzi Palestince jer su živući dokaz da su osnove cionizma – ljudi bez zemlje naseljavaju zemlju bez ljudi – u najmanju ruku mitske, a nasilne i kolonijalne u biti. Izrael ih mrzi jer sprječavaju ostvarenje cionističkog sna na svoj teritoriji historijske Palestine. A naročito mrzi one koji žive u Gazi jer pretvaraju san u noćnu moru.

Ipak, bilo bi pogrešno glorificirati bilo šta od rečenog. Ljubav je uvijek bolja od mržnje. Mržnja razara i stvara dodatnu mržnju. Mržnja razara i onog koji mrzi i onog koga mrze.

Izrael još uvijek može pretvoriti svu tu mržnju u toleranciju, zavist u cijenjenje, a ljutnju u empati, samo ako nađe hrabrosti da se odvoji od svoje nasilne prošlosti, izvini za zločine, kompenzira Palestince za sve patnje i počne ih tretirati kao jednake, uz poštovanje i čast koju zaslužuju, čak kao privilegirane jednake u njihovoj domovini. Izraelska mržnja neće otjerati Palestince, ali bi mogla otjerati Jevreje daleko.  Autor: Marwan Bishara / Aljazeera.com