(Lično sam se u to uvjerio godinu-dvije pred rat kada je ulazak Darka Tanaskovića u amfiteatar Islamskog

teološkog fakulteta na neki okrugli stol praćen nezaustavljivim i oduševljenim aplauzima svih nazočnih).   Piše: SENAD AVDIĆ

Darka Tanaskovića , profesora, diplomatu i moralistu, u tekstu „Pouke i poruke Dodikovog „mini-Gazimestana...“ objavljenom na portalu „Slobodna Bosna“ pomenuo sam uzgredno, tangentalno. Učinio sam to gotovo iz dekorativnih razloga, da bi uvođenjem ovog uglednika tekst dobio na tematskoj šarolikosti i osobnom volumenu. Tanasković je, dakle, sporedni lik teksta u kojem sam se bavio jednom žilavom, nepoderivom kabalom, koja je prije tridesetak godina imala tobožnju ambiciju da reformira Jugoslaviju ( Savez reformskih snaga BiH ), a danas, u nepromijenjenom sastavu, zagledana u Moskvi, diže temelje Srpskog sveta, gdje god nađe zgodno mjesto.

Milorad Dodik i njegovi predratni partijski drugovi, Emir Kusturica, Nenad Kecmanović, Dragan Kalinić i „mala raja“ okupljena oko njih ( Ljiljana Ugrica , Smajlović, Vladimir Kecmanović, Nenad Janković , pa  Muharem Bazdulj) kao prikladan supstitut za odlutaloga Abdulaha Sidrana ) su bivši ljevičari, drugovi i komunisti, ljevičari koji su, kako je davno pisao jedan kritičar tzv. demokratskog nacionalizma, (dr.Fuad Muhić), „ otišli toliko lijevo da su se zaobilaznim putem svrstali među najortodoksnije desničare“ .

O tome sam fenomenu, postojanom kao klisurina, pisao, a nisam se, kako tvrdi i misli Tanasković, „obrušio“ na potpisnike peticije „kojom je blizu dvije stotine ličnosti različitih profila zahtijevalo da se poštuje volja građana RS potvrdi izbor Milorada Dodika za njenog predsjednika“. “ . Za razliku od Tanaskovića i ostatka peticionarske družine koji izbor Dodika za predsjednika RS doživljavaju kao biti, ili ne biti, meni je savršeno svejedno ko će u naredne četiri godine biti na toj dužnosti: da li Dodik koji će se svojom politikom više usklađivati ​​s Putinovom Rusijom nego nego sa Vučićevom Srbijom ili Jelena Trivić , čiji su prioriteti obrnuto poredani.

Napisao sam nekoliko dana nakon izbora, dok su se izborni listići prebrojavali, da je opozicija u Republici Srpskoj tijekom izborne noći i dana koji su uslijedili, samodiskvalificirala kao nezrela, brzopleta. „Ako opozicija nije bila u stanju spriječiti kraj nekoliko desetaka tisuća glasačkih listića, kako im je vjerovati da će se otkriti i sankcionirati pljačka desetine i stotina milijuna maraka koji je nestao u brojnim muljažama Dodikovog režima ”. Time sam počeo i završio svoje javno bavljenje izborom predsjednika RS-a.

Za razliku od Tanaskovića i „dve stotine ličnosti javnog profila“ koji su tražili da se Dodik proglasi pobjednikom prije okončanja predviđene procedure, ja se o tome uopće nisam određivao. Pogotovo mi nije na um padalo da tražim da se izborna  utakmica proglasi završenom prije završetka „zaustavnog vremena“, iliti sudačke nadoknade. Dodik je pobijedio onog trenutka, ni sekundu ranije i ni mrvicu kasnije, kada je to saopćila Centralna izborna komisija BiH.

Bila bi zabavna ultimativna žurba čeljadi okupljene oko peticije, samo da ona, žurba, nije licemjerna, bahata i kvarna. Devedest posto potpisnika (a vjerovatno sto posto autora) peticije živi u državi Srbiji, u kojoj je parlament formiran pola godine nakon održavanja izbora, a Vlada još i kasnije. Znao se cijelo vrijeme ko je pobjednik izbora, ko sastavljati Vladu, ko će njome predsjedati, pa je opet pola duge, sušne godine trajao postizborni proces, poništavanje glasova, prebrojavanje, pa ko zna koje po redu njihovo ponavljanje u nekoj varoši...

Nikom od potpisnika peticije nije padalo na pamet da javno, ili bilo kako drugačije, iskaže nezadovoljstvo ovom beskrajnom  proceduralnom gimnastikom Republičke izborne komisije Srbije, jer, jelte, demokracija i nije ništa drugo nego stroga procedura. Svugdje osim u Bosni i Hercegovini. Darko Tanasković piše da je peticija nastala kao odraz zabrinutosti da li će se „poštovati izborna volja građana“  „potvrditi izbor Milorada Dodika za predsjednika RS-a“. On i njegove kolege su tražili (od koga tačno?!) da se „odustane od namere izazivanja atmosfere društvenog nemira i pometnje koja je neodoljivo zaudarala na obrasce „narandžastih (i kakvom drugom bojom obojenih i cvetovima ukrašenih) revolucija.“

Ovo je, smatra Tanasković, ljepši, mimikrijski uobličen način da se kaže kako su on i ostali potpisnici strahovali da će pobjednika izbora za predsjednika Republike Srpske oktroirati i nametnuti stranci.Taj njihov  strah je hranjen prizemnom propagandističkom satanizacijom Jelene Trivić koju su Dodikovi mediji, bez ikakvih dokaza osim grubih falcifikata, optuživali da je od stranaca, Engleza, uzela silne milione eura za svrgavanje Dodika sa vlasti.

Darko Tanasković vrlo dobro zna da je u istoriji postdejtonske Bosne i Hercegovine međunarodna zajednica samo jednom intevenirala u vezi sa predsjednikom Republike Srpske: bilo je to u martu 1999.godine, kada je Carlos Westendorp, tadašnji visoki predstavnik u BiH, smijenio Nikolu Poplašena, legalno i legitimno izabranog predsjednika  RS-a. Poplašen je šest mjeseci ranije na izborima osvojio skoro stotinu hiljada glasova više nego što je dobio Milorad Dodik drugog oktobra ove godine!

Niko od današnjih boraca za izborni legitimitet nije se tada sjetio pisati peticije, niti na bilo koji način negodovati  protiv ovog nasilja stranaca nad „izbornom voljom građana“.

„Pravo je visokog predstavnika da posegne za tom odlukom, koje je dobio Dejtonskim sporazumom u kojem je sadržana klauzula da je on iznad Ustava BiH i ustava entiteta. Nije Vestendorp diskvalifikovao Poplašena, već se Poplašen sam diskvalifikovao u proteklih pet mjeseci, vršeći funkciju na samo njemu svojstven način. On je ugrožavao demokratski razvoj Republike Srpske i u tom pogledu joj je nanio mnogo štete. Dobro je da je smijenjen“.

Sjećate li se, profesore Tanaskoviću, čije su ovo riječi, ko je prizivao strance da smjenjuju „kočničare demokratskih procesa“ i „antidejstonskih aktivnosti“. Da vam pomognem: ovako je direktno i ponižavajuće Milorad Dodik izjavljivao svoju bezgraničnu ljubav i lojalnost prema Carlosu Westendorpu,  nakon što je Španjolac politički likvidirao ljutog srpskog radikala Nikolu Poplašena, odnosno dezavuirao, kako ono napisaste vi u peticiji,  „izborne volje građana“.

Uklanjanjem Poplašena, Dodikov mandat na mjestu predsjednika Vlade RS produžen je na još dvije godine unatoč tome što je u Narodnoj Skupštini RS-a njegov SNSD imao zanemariva dva zastupnika. Zna sve o tome jedan od potpisnika peticije Dragan Kalinić, predsjednik Narodne Skupštine iz tog vakta. Njegovo mi je ime u prvi mah, kada sam pisao tekst, promaklo na peticiji, pa se zahvaljujem Darku Tanaskoviću što mi je ukazao na taj propust. Može biti da je greška bila podsvjesno generirana: Kalinića, naime, već tri decenije ne ubrajam među ljude. Kalinić, ministar zdravlja RS, koji je ispoljavao višak genocidnih strasti čak i za robusni ukus Ratka Mladića, možda je i prava maskota potpisnika peticije.

                                                                                         III

Darko Tanasković je tekstu prenio sopstvenu, pojedinačnu, ali i kolektivnu ozlojeđenost potpisnika peticije za spas Milorada Dodika zbog mojih tvrdnji, ponekad i razgovijetnih aluzija, da je značajan dio tih osoba u „klijentelističko-interesnoj vezi sa Miloradom Dodikom“. Za nekoliko njih uključujući i Tanaskovića (Kusturica, Kecmanović(i), Antić..,), sam naveo konkretne primjere interesno-klijentelističke povezanosti sa Dodikom i njegovim parama. Umjesto da to demantira, Tanasković me optužuje za „prostakluk“, naziva čovjekom bez „stida i srama“, autorom „prozvoljnih laži i kleveta“. Šta je kleveta, a šta laž kada sam za  Nenada Kecmanovića napisao da je bio „savjetnik komunističkih aparatčika i da je preispoljni tezgaroš“. Ne vjerujem da to kao klevetu i uvredu doživljava niti sam Kecmanović, bivši savjetnik i šef kabineta komunističkog apartčika i moćnika Tode Kurtovića, koji je tu funkciju iskoristio za konjukturnu tezgu u formi knjige „400 pitanja Todi Kurtoviću“, koja je dugo vremena bila jedini ozbiljan autorski doprinos Kecmanovića znanstvenoj i akademskoj zajednici.

Nije Tanasković opovrgao,  to je, uostalom, nemoguće, jer je riječ o javno dostupnoj stvari, da Dodikova  vlast financira aktivnosti Kusturičinog „Instituta“ u Andrićradu, književne nagrade, okrugle stolove, simpozije, da javnim novcem zatrpave duboke dubioze u poslovanju njegovog višegradskog cirkusa. Nije Tansković osporio da su projekti koje je on vodio, „istine“ o stradanju Srba u Sarajevu  nestradanju Bošnjaka u Srebrenici, također, okrugli stolovi, strani eksperti...bili financirani iz Dodikove „hazne“. U jednom televizijskom razgovoru Tanasković je otkrio kako je uoči jedne od brojnih njegovih  posjeta Turskoj savjetovao Miloradu Dodiku da serbez, hladno pozdravi domaćine sa „merhaba“. „U BiH to ne treba raditi, a u Turskoj može“, objasno je Dodiku vrsni orijentalista. Dobar savjet, zlata vrijedi...

Da Milorad Dodik funcionira kao bankomat na kojeg su navučeni brojni patriotski borci za srpsku stvar, nisam to ja izmislio niti sam pišući o tome ikoga „oklevetao“.  Govori o tome nedavna odluka Vlade Republike

(promptno usvojena nakon proglašenja njegove izborne pobjede) da se predsjedniku Republike Srpske na raspolaganje stavi 56 miliona maraka, što bi se reklo u narodu, „da ima“. Već je neko izračunao da je to pet puta više nego što je imala  njegova prethodnica Željka Cvjanović, 20 puta više od budžeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ili, više nego što je ukupni budžet 60 općina u Republici Srpskoj. Dvjesto miliona maraka će u naredne četiri godine Dodik razdijeliti vlastoručno, „od čibuka“, naći  će se tu „za svakog ponešto“. Naći će se i za Dodikove fanatične pristalice koji mu vjernost dokazuju peticijama, okruglim stolovima i sličnim pozdravima i željama. Ima jedna pjesma velikog Bulata Okudžave u prevodu ništa manje golemog Arsena Dedića naslovljena „Kabineti“ u kojoj društveno marginalizirani  pjesnik opisuje posjete kabinetima svojih utjecajnih prijatelja. U posljednjem stihu ironično zaključuje kako je to sasvim  u redu jer dok su oni u kabinetima „i ja ću lakše živjeti“...

                                                                                             IV

Konstataciju iz mojeg teksta da se u svojim kolumnama pisanim na portalu „Sve o Srpskoj“ bavi svim i svačim, „osim što nema slovceta u Republici Srpskoj o njenoj vlasti, životima  smrtima u njoj“, Darko Tanasković ne opovrgava, nego brani svoj autorski i tematski “postupak“. „Nisam obavezan da pišem o onome što Avdić, ili bilo ko drugi misli da bi trebao, valjda radi postizanja neke fiktivne simetrije, u kontinutetu za komunisitčkim vaktom i zemanom“. Niko, a poglavito ja, ništa ne nameće, pogotovo „komunističke“  nasilne simetrije,  niti propisuje recepturu kako bi i o čemu Tanasković trebao pisati.

Darko Tanasković u svojim kolumnama (ne samo onim na pomenutom portalu) i  općenito javnim  eskapadama redovno pravi inventuru, iliti kritičko propitivanje političke, medijske intelektualne scene gotovo isključivo u Sarajevu. On prilježno i akribično dijeli moralističke lekcije, izdvaja pojedince i institucije koje su ga razočarale odnosno nisu ispunila njegova očekivanja i nadanja. Tako je jednoj od kolumni  u kojoj se bez vidljivog razloga uljučuje u lokalnu polemiku o jednoj književnoj nagradi, on arbitrira u raspravi između pjesnika ovdašnjeg Mile Stojića sa jedne, i svog kolege orijentaliste Esada Durakovića, sa druge strane. Naći ćemo u njegovim kolumnama i blagu zapanjenost nekim tekstom profesora Nerzuka Ćurka, za kojeg je Tanasković  vjerovao da je „učen, uglađen, blagorodno otmen...“, ali se pokazalo da baš i nije bio u pravu i da je Nerzuk „okrenuo Ćurak naopako“. Ne prođe mnogo vremena a da se beogradski profesor, orijentalista i specijalista za Sarajevo (umalo ne napisah-specijalac!)  ne zakači sa bivšim Reis-ul-ulemom Mustafom ef. Cerićem. Ne znam zbog čega mi se svaki put kada njih dvojica urazmjene (je li bogohulne napisati ukrste?) uvrede i objede, sve više čini realnim tvrdnja jednog njihovog zajedničkog poznanika, da te polemike predstavljaju kraj jednog „divnog prijateljstva“ Cerića i Tanaskovića koje je godinama trajalo i napredovalo, u BiH, Beogradu, Chicagu i širom islamskog svijeta.

No, najveću rezignaciju koju kod  Tanaskovića proizvodi, kao je kazao u jednom intervjuu „mržnja“ koju prema njemu iz nekih njemu neobjašnjivih razloga  „njeguju“ ljudi unutar struktura Islamske zajednice BiH. A njega, nekadašnjeg dragog musafira, gostujućeg suradnika, vezuju godine plodotvorne suradnje i nježno se sjeća svojih dolazaka u grad u kojem je dočekivan sa najvećim počastima, a ni honorari nisu bili mali.

(Lično sam se u to uvjerio godinu-dvije pred rat kada je ulazak Darka Tanaskovića u amfiteatar Islamskog teološkog fakulteta na neki okrugli stol praćen nezaustavljivim i oduševljenim apluzima svih nazočnih).

Tanasković u svojim tekstovima, pa i u ovom o posljednjem na portalu „Sve o Srpskoj“, repetitivno ističe kako on ni na koj način nije doprinjeo  zahlađivanju odnosa sa svojim bivšim kolegama, islamskim učenjacima, uglednm orijentalistima...On je, tvrdi, „ne menjajući vrednosna i moralna načela kojih se u životu pridržavam, od saradnika i dragog gosta IZ-a postao potpisnik peticije kojom se traži poštovanje izborne volje građana u Republici Srpskoj“.

I još: „Kada sam se počeo izjašnjavati protiv nakaradne i opasne politizacije islama u funkciji razbijanja Jugoslavije, a ne protiv islama kao takvog, optužen sam za islamofobiju, uz vajkanje u Šeheru: „Nismo se od našeg Darke ovome nadali“.

A čemu se trebalo nadati, pita Tanasković: „Da stupim u SDA, ili redove Armije BiH? Ili, pak, da u naše dane pozivam da se glasa za Bakira Izetbegovića, ili Željka Komšića?“

Zbog čega bi isključivo neko ko je bio član SDA ili pripadnik Armije BiH imao tapiju i obavezu da osudi stravično babarstvo tokom agresije na BiH u kojem su nestale stotine džamija i drugih islamskih objekata?! Paljenje Orijentalnog Instituta u Sarajevu u kojem su nestale vjerovatno i njegove knjige i rukopisi nije bio dovoljno težak kulutorocid da Darko Tanasković zašilji olovku i osudi taj anticivilizacijski piromanski pir. Dobrica Ćosić u  dnevničkoj knjizi „Kosovo“ ( 2004.)  u danima napada NATO snaga na Srbiju ispisuje sjećanje na njemačko  bombardovanje Narodne biblioteke u Beogradu 6. aprila 1941.godine i  lamentira da se nikada „u istoriji ratovanja nije desilo da se pale biblioteke“(citiram prema sjećanju). Desilo se, naravno, kako se nije desilo: u plamenu su nestali milioni knjiga Narodne i univerzitetske biblioteke u sarajevskoj Vijećnici. Nešto se drugo prvi puta desilo sa paljenjem Vijećnice: potrefilo se to da jedna vojna struktura zapali i bogati književni opus svog neformalnog Vrhovnog komandanta-Dobrice Ćosića!! Isti hrabri artiljerci raketama su spržili i hotel „Evropa“  u njemu sobu „broj pet“ u kojoj je godinama tradicionalno odsjedao Ćosićev savjetnik Darko Tanasković.

Ni riječi zaprepaštenosti, ni traga osude, ni išareta nelagode, ne izustiše, niti zapisaše povodom (barem tih) zvjerstava predsjednik SR Jugoslavje Ćosć i njegov savjetnik Tanasković. A mogli su, nije da nisu, utjecati na raspucane artiljerce da poštede  razaranja nešto što se u svakom ratovanju smatra nedodirljivim, kulturno naslijeđe, sakralne  objekte, intelektualne baze...

Dogovarali su se pojedini okretni sarajevski poslovni ljudi sa srpskom vlašću koja je tri i po godine u okruženju držala i razarala Sarajevo, mrcvarila i kasapila njegove ljude, da ne pucaju po njihovom poslovnom carstvu i oni su to poštovali; siguran sam da su Dobrica Ćosić i Darko Tanasković imali više utjecaja na vlast sa Pala od tih biznismena te su mogli spriječiti kulturocid u Sarajevu i drugdje širom BiH.

Ili su se držali na distanci, pa čak smatrali da je to primjerena kazna Islamskoj Zajednici BiH zbog „nakaradne i opasne politizacije islama u funkciji razbijanja Jugoslavije“.

Prije desetak-dvanaest godina zavirio sam znatiželjno i neovlašteno u elektronsku prepisku Emira Kusturica i Abdulaha Sidrana povodom rukopisa knjige (Koja je u prvoj verziji imala naslov „Ja o meni“, pa kasnije na Sidranovu intervenciju i pozivanje na pravopis promijenjen u „Smrt je neprovjerena glasina“). Sidran je bivšem režiseru oprezno prigovorio da možda preuveličava ulogu i  značaj za pokolje koji su uslijedili rušenja spomenika Ivi Andriću u Višegradu od strane SDA-ovog huligana Murata Šabanovića. Kusturica je branio svoje  viđenje tog divljaštva.

„Jeste“ , napisao je pomalo već rezignirani Sidran, „sastala se tada hitno Literarna sekcija Generalštaba Jugoslovenske Narodne Armije, pa je izglasala da za osvetu i kaznu treba spaliti Vijećnicu“ !   /Kraj prvog nastavaka/    (SB)