Evo kako je Hasan Đikić, predsjednik Pedagoškog društva u Sarajevu, likovao nad ukidanjem mekteba:
"Zato sve naprijed izloženo očito govori da su mektebi kako po sadržini gradiva koje pružaju djeci da ga savladaju tako i po dobu i psihičkom razvitku djece koja treba da ga usvajaju opasni po njihovo društveno i tjelesno zdravlje, da su oni ozbiljna kočnica njihovom normalnom napredovanju i razvitku psihičkih snaga, pa jedino iz tih razloga mi i smatramo da mektebi kao preživjele i štetne ustanove treba da nestanu iz društvenog života muslimana Bosne i Hercegovine."
Kao da se komunističke vlasti nisu zadovoljile s tolikim oduzetim objektima Islamske za jednice, nego su bacili oko i na samu zgradu Vakufske direkcije kod Latinske ćuprije u Sarajevu. Stambena komisija Gradskog narodnog odbora u Sarajevu, pozivajući se na Zakon o raspolaganju stanovima i poslovnim prostorijama, u martu 1948. godine oduzela je zgradu Vakufske direkcije.
Da podsjetimo, ta zgrada je izgrađena na mjestu porušene Minetovića džamije. Kao kakvo siroče Vakufska direkcija je molila Gradski narodni odbor da joj se ostavi barem minimalan prostor u toj njezinoj zgradi, ali je prijedlog odbijen i Vakufska direkcija je otišla u podstanare!
Istini za volju, treba priznati da vakufsku imovinu nisu uvijek otimali drugi. Bilo je nesavjesnih muslimana, pa i onih kojima je vakufska imovina bila povjerena, a koji su posezali za tom imovinom. Toliko puta smo se osvjedočili da im takvi potezi nisu izdobrili, da su samo na sebe navukli Božiju srdžbu.
Što se tiče vjerske nastave i vjeronauke u školama i mektebima tu je muslimanima nanesena još veća šteta. Vremenom su ukinute sve medrese u Bosni i Hercegovini, osim Gazi Husrev-begove, a mektebi potpuno ukinuti početkom 1952. godine. Iako je bila jedina medresa u Bosni i Hercegovini, Gazi Husrev-begova medresa je morala iseliti iz zgrade Đulagina dvora nasuprot Begove džamije. Ta reprezentativna zgrada za koju je vakuf izdvojio tolika materijalna sredstva ustupljena je Filozofskom fakultetu, a učenici i nastavno osoblje prešli su u staru i trošnu zgradu internata Šeriatske gimnazije kod mosta Drvenije. Godinama je tražen povrat te zgrade ili dodjela objekta Šeriatske sudačke škole u Jahja-pašinoj mahali za potrebe Medrese, ali uzalud. Profesori medrese imali su mizerne plaće, a događalo se da neki honorarni nastavnici ne prime niti jedan dinar tokom cijele školske godine. Odliv učenika zbog uvjetovanja osmorazrednog osnovnog školovanja prije medrese gotovo je ugasio interes za upis u Medresu. U 1953. godini prijavila su se samo dva kandidata za upis u Gazi Husrev-begovu medresu, dok se za Nižu medresu u Prištini nije prijavio nijedan učenik.
Rad Gazi Husrev-begove ženske medrese obustavljen je na osnovu naređenja Narodnog odbora Prvog rejona u Sarajevu 3. januara 1947. godine, s obrazloženjem da nije dostavljeno odobrenje. Zamislite, nekakav Narodni odbor obustavlja rad jednoj ustanovi od krucijalnog značaja za bošnjački narod! Dvije godine kasnije medresa je i formalno zatvorena. Slično se desilo i sa tuzlanskom Nižom okružnom medresom. Zgradu te medrese zauzeo je Treći korpus za potrebe zarazne vojne bolnice, pa je rad medrese otpočeo u mektebu kraj Jalske džamije. Osim što im nije vraćena matična zgrada medrese, u aprilu 1948. godine srušen je mekteb u kojem se odvijala nastava za „potrebe izgradnje široke pruge kroz Tuzlu“. Nastava je nastavljena u jednoj mahalskoj džamiji da bi njen rad bio konačno zabranjen 14. januara 1949. godine. Od 1945. do 1947. godine zatvorene su medrese u: Visokom, Gračanici, Zenici, Zvorniku, Novom Pazaru, Gradačcu i u Pojskama kod Zenice.
Mektebi su u Bosni i Hercegovini ukinuti pedesetih godina prošlog stoljeća, a njihove zgrade razgrabljene za potrebe osnovnih škola, zadružnih domova, skladiša i slično. Organi vlasti u Visokom oduzeli su mektebsku zgradu, u njoj održali nekakav kurs, a potom je dodijelili građevinskom preduzeću „Romanija“. Ovakvih slučajeva bilo je mnogo. Nakon ometanja vjeronauke i stalnih opstrukcija mektebske nastave, kasnije su mektebi i zvanično ukinuti.
Evo kako je Hasan Đikić, predsjednik Pedagoškog društva u Sarajevu, likovao nad ukidanjem mekteba:
"Zato sve naprijed izloženo očito govori da su mektebi kako po sadržini gradiva koje pružaju djeci da ga savladaju tako i po dobu i psihičkom razvitku djece koja treba da ga usvajaju opasni po njihovo društveno i tjelesno zdravlje, da su oni ozbiljna kočnica njihovom normalnom napredovanju i razvitku psihičkih snaga, pa jedino iz tih razloga mi i smatramo da mektebi kao preživjele i štetne ustanove treba da nestanu iz društvenog života muslimana Bosne i Hercegovine."
Nakon ukidanja mekteba formirana je posebna komisija (u kojoj je bio i vakufski direktor Hamid Kukić) koja će razmotriti stanje i predložiti alternativu. Uz saglasnost Saborskog odbora i Ulema-medžlisa usvojena je načelna odluka da se sve vjerske aktivnosti odvijaju isključivo u džamijama, pa i vjersko poučavanje o islamskom obredoslovlju, drugim riječima neka nedefinirana vjerska pouka. „Treba izbjegavati da vjersko poučavanje ne poprimi obilježje školskog ili mektebskog karaktera“, stoji u jednom uputstvu imamima.
U martu mjesecu 1952. godine zabranjen je rad i svih aktivnih tekija u Bosni i Hercegovini. Da se „ne ugasi tarikatska svijeća“ zikr se povremeno odvijao u džamijama i privatnim kućama, ali tiho i obazrivo.
(Iz knjige: Ahmed Mehmedović, Upravljanje vakufima u BiH 1847-2017.”, Vakufska direkcija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini) stav