Ponešto ironično, histerična, ali dobro organizovana medijska haranga, nastala nakon izjave Bakira Izetbegovića da autentični bošnjački predstavnici i narod koji predvode imaju snage i kapaciteta da odgovore na najgore scenarije i svakodnevne prijetnje koje im se upućuju, upravo je potvrdila ono što su njeni inspiratori željeli da sakriju svojom kakofonijom – da je opasnost po Bošnjake itekako stvarna te da Izetbegovićeve poruke nisu nikakvo “predizborno dizanje tenzija” već ozbiljno upozorenje koja je itekako pronašlo pravu metu.

Jer zašto bi ikome dobronamjernom smetali Bošnjaci koji su se prebrojali i zbili redove, spremni da se odbrane od bilo kakvog nasrtaja na svoja prava i slobode? Jak i snažan bošnjački narod, predvođen predstavnicima koji imaju odgovor na najgore scenarije, može biti smetnja samo onim koji imaju zadnje namjere, ne samo spram Bošnjaka već i Bosne i Hercegovine, te im stoga odgovara slab i nespreman bošnjački narod predvođen potkapacitiranim i kukavnim marionetama koje se boje da brane interese vlastitog naroda.

Stoga malignost medijskog ataka na Bakira Izetbegovića ima više dimenzija. Neki očito žele vidjeti Bošnjake koji su slabi, obezglavljeni te suviše uplašeni da misle, a kamoli javno govore, o odbrani vlastitih prava i sloboda. I to sve dok se im s više strana sasvim otvoreno prijeti!

(NE)NAUČENE LEKCIJE 

Naravno, sve ovo nije ništa novo. Srpska i hrvatska politika su od svojih samih početaka svaki pokušaj Bošnjaka da se bilo kako, a naročito organizovano ili oružano, zaštite od nasrtaja do kraja demonizirali te su bošnjačke defanzivne reakcije redovno predstavljali kao retroaktivno opravdanje za svoje ofanzivne akcije. To isto rade i danas odlično svjesni da jedino autentični bošnjački predstavnici mogu organizirati i mobilizirati bošnjački narod u cilju odbrane Bosne i Hercegovine. Oni dobro pamte 1992. godinu.

Slično je i s dobrim dijelom onoga što se zove međunarodnom zajednicom u Bosni i Hercegovini. To su redom predstavnici država s kolonijalnom prošlošću koji male države poput Bosne i Hercegovine i narode poput Bošnjaka uglavnom posmatraju kao geopolitički kusur, monetu kojom se plaćaju vlastiti interesi. Zadnje što takvi globalni mešetari žele jeste da im sitniš u ruci progovori, poviče da ima svoja prava i vlastite interese koje će da brani te da odbije preći u neke druge masne ili krvave ruke. Takav odnos velikih i malih jednostavno je životna činjenice i takvu vrstu latentnog imperijalizma ne mogu sakriti nikakve floskule o demokratiji i vrlom novom posthladnoratovskom svijetu. Čak ispada da je prava sreća za Bosnu i Hercegovinu, ali i Bošnjake što 1992. godine nismo u Sarajevu imali tolike silne “prijateljske” ambasade, te s njima vezanu klijentelističku mrežu lokalnih poltrona, jer se čini da bi i 1992. godine bili “šokirani i zgroženi” zagovaranjem i organizovanjem otpora agresorskoj nemani.

Pored svega, mimo bilo kakvog ideološkog, kulturološkog ili političkog odijuma spram Bošnjaka, a koji je svakako prisutan, činjenica je da značajnom dijelu MZ u BiH jednostavno ne odgovara snažan bošnjački faktor jer predstavlja još jednu, i to najznačajniju, varijablu s kojom se mora računati kada je u pitanju budućnost Bosne i Hercegovine, ali i Zapadnog Balkana. I oni također pamte lekcije 1992. godine te ko je bio onaj koji je pomrsio konce “bolnoj, ali realističnoj obnovi kršćanske Evrope” kako se već u zapadnoevropskim krugovima MZ nazivala i tumačila Agresija na Bosnu i Hercegovinu i Genocid nad Bošnjacima.

Daleko je teže shvatiti ponašanje maloumnika iz reda bošnjačkog naroda koji pristaju na maliciozne narative i medijske hajke jer od fatamorgane fotelja ne vide sasvim stvarnu šumu neprijateljskih oštrica. A te oštrice su namijenjene i njima samima ma koliko se oni samozavaravali u svojoj raskošnoj gluposti korisnih idiota. Ti poltroni koji izigravaju unproforsku neutralnost na vlastitu štetu, ali daleko više štetu naroda koji navodno predstavljaju i države koju navodno brane, ponajviše sliče brodolomnicima koji bacaju svoje saputnike ajkulama u nadi da će biti zadnji pojedeni, umjesto da se udruže te zajedno zatuku krvoločnu neman. Oni više mrze SDA nego što vole Bosnu i Hercegovinu te pride sve tekovine borbe za opstanak i slobodu vide kao baštinu njima mrske SDA pa su stoga spremni da sabotiranje nacionalnih interesa predstavljaju kao legitimnu političku borbu.

Karakterno neizgrađeni, pogrešno usmjereni i nepristojno ambiciozni, oni bi radije bili sluganski kapo u nekom bošnjačkom getu budućnosti nego slobodan Bošnjak koji se bori za svoje i prava naroda kojem pripada te stoga prima i trpi udarce. Upravo zbog toga, za njih nema mrže osobe i većeg neprijatelja od autentičnog bošnjačkog političara koji se ne boji glasno i jasno braniti interese naroda kojeg zastupa. Takav pojedinac je ne samo sve ono što oni nisu već i samo njegovo postojanje svjedoči da je moguće ostati uspravan dok se bori za vlastiti narod. Istinski bošnjački lider za njih je neshvatljiva i neprihvatljiva pojava, oni ne mogu da vide unutar njega niti kroz njega, jedino što vide jeste vlastit odraz koji im pokazuje svu nakaznost njihove niskosti i kukavičluka. Stoga oni krive ogledalo za stvarnu ružnoću svoje politike, ono im je za sve krivo i njega oni mrze. Oni, nažalost, ništa nisu naučili iz 1992. godine. Slomiti ogledalo koje pokazuje istinu jeste njihov sveti gral i spremni su da služe svakome ko ima isti cilj.

REĆI ISTINU MA KAKVA BILA I NE BOJATI SE NIKOGA

A trenutno nema veće političke istine od toga da se Bošnjaci moraju prebrojati i zbiti redove. Bošnjaci moraju svesti račun, proračunati korelaciju snaga i sredstava, analizirati opasnosti i procijeniti situaciju. Moraju odrediti cilj, razmotriti sve faktore, izvući zaključke, odabrati varijante djelovanja, napraviti planove te djelovati. Oni koji negiraju ovu potrebu kao i samo pravo Bošnjaka da razmišljaju i pričaju u takvim stvarima, oni koji pokušavaju ušutkati ljude poput Izetbegovića su ili krajnje zlobni ili krajnje glupi ljudi. Nije u suštini ni bitno šta su tačno od navedenoga jer priželjkivani rezultat njihovog djelovanja je isti – slabi i nemoćni Bošnjaci koji moraju pristajati na svačije diktate jer se nisu u stanju odbraniti na bilo kakav način.

Tu opet dolazimo do simbolike 1992. godine. Mnogi ne razumiju da je 1992. godina, ma kako tragična bila po naš narod i državu, ipak predstavljala historijski pozitivan presedan. To je prvi put nakon dva i po stoljeća, još od Banjalučkog boja, da su se Bošnjaci uspjeli odbraniti te imati stvarnog i presudnog udjela u određivanju vlastite sudbine. Pritom su to učinili ratujući u zaista svojoj Armiji i pritom osvajajući nezavisnost, a zatim braneći cjelovitost vlastite države nanoseći neprijatelju dovoljno teške gubitke da ga zaustave i natjeraju na prihvatanje mira. To je ogromna razlika od ranijih historijskih prekretnica iz 1878, 1918, 1941, kada su Bošnjaci također masovno stradali, ali se pri tome nisu uspijevali uspješno odbraniti, izvojevati za sebe neki pozitivan historijski rezultat, pa čak na kraju ni odlučivati o vlastitoj sudbini.

Naravno, ključna razlika jeste što su Bošnjaci 1992. godine, za razliku od ranijih historijskih perioda, prvi put bili adekvatno politički organizovani, što su prvi put imali političku organizaciju koja je htjela artikulirati želje bošnjačkog naroda i znala organizirati i voditi oružani otpor te osnovati Armiju, što su imali političke predstavnike, poput rahmetli Alije Izetbegovića, koji su uspješno predvodili borbu za opstanak i slobodu. Svakako, bilo je grešaka, bilo je poraza, ali ostvareni historijski rezultati u izuzetno teškim i gotovo nemogućim okolnostima govore za sebe. To je bila generacija Bošnjaka kojoj je pošlo za rukom ono što nije tolikim generacijama prije njih.

POLITIČKI IMPERATIV OPSTANKA

I upravo su toga svjesni mnogi koji ne vole Bošnjake, daleko svjesniji nego značajan broj samih Bošnjaka. Oni više ne namjeravaju napraviti takvu grešku i dozvoliti da Bošnjaci neku novu krizu dočekaju dobro organizovani i dobro predvođeni, na vrijeme prebrojani, postrojeni i predvođeni ljudima koji razumiju i politički trenutak i geopolitičko okruženje. Umjesto u neku novu 1992. godinu, oni nas žele vratiti u 1941, 1918. ili 1878. godinu. Oni su naučili iz svojih grešaka, analizirali su događaje, proučavali su naše mane i vrline, otkrili su gdje su izvori naše snage, a gdje leže naše slabosti.

Bošnjake se želi neutralizirati politički, kulturno, identitetarno. Od bošnjačkog naroda se namjerava napraviti gomila bespomoćnih individua koja ne može djelovati kao kolektiv, masa pojedinaca koji nemaju pravo, pa čak ni instinkt ili želju, da se okupljaju, organiziraju i promišljaju vlastite interese. Od većinski bošnjačkih dijelova Bosne i Hercegovine se želi napraviti svojevrsna interzona, kao što je to nekada bio marokanski Tangier, gdje su “urođenici” samo mizanscen, njihova kulturna baština dekor, a domovi kulise za egzotične avanture istinskih Evropejaca. Bošnjake se želi natjerati da imaju sporedne uloge u vlastitoj državi i društvu, da postanu obični statisti čiji odlazak sa scene niko neće ni primijetiti, a kamoli žaliti.

Stoga je imperativ da se Bošnjaci prebroje, prestroje i ustroje, da poravnaju safove i zbiju redove jer je to jedini način da se sačuvaju od toga da ih opet neki drugi prvo razdvajaju i odvajaju na ovu ili onu stranu, a zatim neki treći i prebrojavaju i razvrstavaju u nekim budućim masovnim grobnicama. Jer o tome se ovdje radi. stav