Milanović je Ukrajincima prigovorio i to što „slave heroje iz Drugog svjetskog rata koji su masovne ubojice Poljaka i Židova“.

Piše: SENAD AVDIĆ:   Hrvatski predsjednik Zoran Milanović prošle je nedjelje nakon kraće pauze tijekom kojega nije bilo u javnosti, vratio se u velikom, prepoznatljivom stilu potpalivši još jednu živahnu polemiku čiji su plamenovi raširili i izvan granica susjedne države.

Govoreći prilikom obilaska tvornice slatkiša o odnosu Hrvatske prema opasnostima koji priječe od napada Rusije na Ukrajinu od kojeg strepi cijeli svijet, Milanović je rekao da Hrvatska neće slati svoje vojnike u eventualni rat u Ukajini nego da će, njegovom intervencijom, povući one svoje vojnike koji se nalaze u vojnim misijama diljem svijeta. Nije se Milanović na tome zaustavio, već je nastavio problematizirajući ulogu, položaj i držanje Ukrajine za koju je kazao da njoj nikako nije mjesto u NATO savezu. Usput je pripomenuo i da je Ukrajina najkorumpiranija država u Europi, korumpiranija čak i od Hrvatske.

Milanović je Ukrajincima prigovorio i to što „slavni heroji iz Drugog svjetskog rata koji su masovne ubojice Poljaka i Židova“ i prepopručio njihovim liderima da „trebaju razgovarati, a ne ići konstantno na put konfrontacije sa nuklearnom i hipersoničnom silom, Rusijom“.

ZORANOV HRVATSKI KREMLJOPIS

Očito je da je hrvatski predsjednik na vrlo podao i ignorantski način tešku, ozbiljnu, otvorenu prijetnju Putinove Rusije susjednoj suverenoj državi sveo na vickastu zamjenu tezu, posluživši se anegdotalnim doskočicama umjesto državničke razboritosti.

Iz njegovih „opservacija“ moglo bi se zaključiti kako i nema nečega naročito suspektnoga, uznemirujućeg i nedopustivog u tome da jedna korumpirana država, koja nije članica NATO Saveza, a voljela bi da jeste, u kojoj se slave nacistički zločini, bude malkice, pdeagoški napadnuta i okupirana od brojnijeg i vojnički superiornijeg susjeda.

Vratimo se na devedesete godine prošlog vijeka i pogledamo kako je to izgledalo kada je jedna mala balkanska država, temeljito korumpirana, koja slavi članove fašiste i naciste iz Drugog svjetskog rata, ubice Srba i Jevreja, koja pritom nije bila NATO Saveza, Hrvatska, dakle, napadnuta od susjedne, velike, balkanske države, Srbije. Zašto tada njen poglavar, nakon što je trećina države bila okupirana, kao što je danas slučaj sa Ukrajinom nije išao pregovarati nego je, parafrazirajmo Milanovića, išao „putem konfrontacije sa četvrtom vojnom silom u Europi“.

Je li bilo ikoga u slobodnom i demokratskom svijetu, Europi, Sjedinjenim Američkim Državama koje je na tako činičan i besćutan način kritizirao Hrvatsku i njeno rukovodstvo u sudbonosnim 90-im godinama kao što Milanović danas čini sa
Ukrajincima?

Nije pozicija Zorana Milanovića sporna i besprizorna samo sa moralnog stanovišta, ne čini je odvratnim samo njegov oholi odnos prema potencijalnoj žrtvi, Ukrajini.

Njega barem u istoj mjeri politički i državnički duboko diskreditira udvorničko strahopoštovanje i poniznost prema Rusiji.

KAKO SE KALIO PUTINOV TEKLIĆ

Ovakvo Milanovićevo otvaranje garde po mnogo čemu je dobrodošlo i korisno jer je rastvorilo bazičnu poziciju ii gepolitičku agendu predsjednika Hrvatske koja je eminenento i nedvojbeno proruska, odnosno filoputinska. Do sada se o tome govorkalo u pola glasa, ili nikako, a današnji i hrvatski premijer Andrej Plenković, reagirajući na Milanovićevu izjavu kaže da je „Mislio da su to riječi nekog visokog rukog dužnosnika“. I bio je djelomično u pravu Plenkovića, s tim da Milanović nije visoki ruski dužnosnik, nego je visoki hrvatski dužnosnik sa otvorenim simpatijama za visoke ruske dužnosnike i njihovu agresivnu, autokratsku poltiku.

Milanovićev prezriv i nadmen stav prema Ukrajini, odnosno visok stupanj razumijevanja za ruske aspiracije prema
njoj, suštinski su izraz iste one (vanjsko) političke volje koja je hrvatskog predsjendika gurnula u zagrljaj Milorada Dodika. (Ima jedan zajedljivi kolumnista koji tvrdi da Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću ne svane dok Milanović(u) ne šmrkne!) I jedno i drugo, Ukrajina i Dodik su dio istog paketa njegovih obaveza i dugovanja prema Kremlju. Proglasiti izdajicom hrvatskih interesa svakog ko su usudi išta prigovoriti bahatom, militantnom siladžiji iz Lakataša može samo neko ko je i sam prethodno umjesto hrvatskih preuzeo obavezu štiti interese neke druge, veće i moćnije države.

Milanović se prema Kremlju odnosi po inerciji onoga reklamnog slogana: „Ako odmah naručite odbranu Dodika, dobivate gratis vrijeđanje Ukrajine. I to nije sve: možete po nabavnoj cijeni dobiti i izjave protiv Evropake Unije“. Komentator zagrebačkog portala „Index“ u najnovijem članku posvećenom Milanovićevim vezama sa Rusijom, podsjeća da je Milorad Dodik tokom
posjete Rusiji u decembru prošle godine „zaključio da samo Vladimir Putin i Zoran Milanović razumiju što se događa u Bosni i Hercegovini, dok su svi drugi neprijatelji Srba“.

Zoran Milanović braneći se od optužbi da predstavlja dio maligne ruske agenture u Hrvatskoj i Europskoj Uniji kazao je da nikad u životu nije „sreo ruskog ambasadora“. To, naravno, nije točno, jer nije bilo baš toliko davno kada smo gledali da predsjednik Hrvatske odlikuje (sada već bivšeg) ambasadora Rusije Anvara Azimova. Ne, čak i da je Milanović govorio
istinu, to bi malo, ili ništa mijenjalo na stvari: moderna je diplomatska komunikacija u toj mjeri diversificirana, da
nije nužno kontaktirati i feštati sa službenom diplomatsko-konzularnom operativom: dovoljno za ruski utjecaj i podršku u Milanovičevom slučaju je bilo njegovih nekoliko javnih i ko zna koliko je manje javnih očijukanja sa predstavnicima ruskog energetskog sektora kao najvažnijeg kanala i instrumenta ruske vanjske politike.

Pišući prije izvjesnog vremena o Zoranu Milanoviću i jezičko-stilskom bogatstvu kojim se on koristi u obračunu sa svojim političkim protivnicima, pisac Miljenko Jergović ispoljio je ozbiljan respekt za govorničke vještine Milanovićeve.

„Iz njega ne progovara ulica, kao što bi to željeli reći njegovi protivnici, oni koji bi ga psihijatrizirali i oni drugi koji bi o Milanovića proizveli u huligana. Huligan je taman onoliko koliko je huligan bio Krleža. Pritom, takvim ga vidi isti tip ljudi kao i Krležu. Tu prestaju njihove sličnosti“, napisao je Jergović.

Sličnosti Milanovića i Krleže, piše Jergović, koji je, doduše na tako nekritičan, apologetski način ranije komplimnetirao i Ivi Sanaderu, dakle nisu goleme, skromne su, ali, malo li je i to na ovu skupoću! Hrvatski predsjednik je u više navrata javno govorio o Miroslavu Krleži kao jednom od četvorica najznačajnijih Hrvata dvadesetog stoljeća; Uz Stjepana Radića, Josipa Broza Tita i Franju Tuđmana. Miroslav Krleža je uz zadivljujući značaj i veličinu svog književnog opusa, bio
važan sudionik u višedecenijskoj borbi za oslobađanje i emancipiranje hrvatske i eksjugoslovenske kulture, umjetnosti i
društva općenito, od kobnog i fatalnog, današnjim jezikom kazano „malignog utjecaja“ rusko-boljševičkog imperijalnog dogmatizma.

Od tridestih godina prošlog stoljeća kada je svojim epohalnim antistaljinisitčkim pamfletom „Dijalektički
antibarbarus“ ušao u rat sa rusko-boljševičkim frakcijama u Komunisitčkoj partiji, pa sve do prevratničkog govora na Kongresu književnika u Ljubljanu 1950., veliki je Krleža protiv dizao, kulturni moćni glas. i političke kolonijalističke ovisnosti ovih prostora od šape Velikog brata iz Moskve.

DRUŽE TITO, TI SE NE BOJ RUSA...

U memoarskoj knjizi „Kobne godine“, pisanoj tijekom opsade Sarajeva koju je najvećim dijelom proživio u ovom gradu, veliki bosanskohercegovački političar Branko Mikulić bilježi detalje razgovora kojega je vodio 1977. godine sa Miroslavom Krležom u njegovom zagrebačkom domu.

Sa sadržajem tog razgovora i Krležinim razmišljanjem o (vječito!) aktuelnim društvenim i političkim prilikama Mikulić je ubrzo informirao Josipa Brozu Tita, pa se stječe dojam, mada to nigdje eksplicitno ne navodi, da je on Krležu posjetio po Titovom nalogu.

„Jedno od prvih (Krležinih) pitanja bilo je koliko su Rusi prisutni u Jugoslaviji i koje su njihove šanse u današnjoj situaciji“,prenosi Krležine riječ Mikulić.

Veliki pisac dalje nastavlja: „To je potkrijepljeno historijskim naslijeđem na ovim prostorima, o svijesti našeg čovjeka o
velikoj zemlji io razmišljanju pojedinaca koji misle da se u određenoj situaciji moramo vezati za nekoga, da ne možemo ostati sami“.

Mikulić je Krležu informirao da su Rusi u Jugoslaviji prisutni na više načina iu mnogim oblastima. „U aktivnostima svojih obavještajnih službi, aiu velikim poduzećima, u vojno-industrijskom kompleksu, u vojnim krugovima, aparatu državne uprave i političkih organizacija, uključivo i CK i SKJ. Mnogo naših ljudi je korumpirano“, rekao je tadašnji prvi čovjek Bosne i Hercegovine.

Književni klasik mu je odgovorio: „To je i moje mišljenje“ . Nije baš nužno biti pisac, intelektualac i vizionar Krležinih gabarita i anticipacija da se ruski rukopis vrlo lako detektira u manje-više svemu bitnom što u vanjsko-političkom diskursu emitira predsjednik Hrvatske. I da su neznatne, više stilske, nego suštinske, razlike između Milanovića drugih neliberalnih mu kolega-marionetskih predsjednika ovisnih o Kremlju, tipa Aleksandra Lukašenka.

Jedan je ovdašnji kolumnista ovih dana primijetio da imajući u vidu glasine da je predsjednik Hrvatske navodno sklon „b(i)jelom“, a da mu ni Rusija nije mrska, Milanović bi, ako propadne posao u Hrvatskoj, bio idealan predsjednik . (SB)