Akyolov svijet “etičkog objektivizma”, nekih “društvu poznatih” zdravorazumskih moralnih normi, a koje su van Božije upute,

nekog “prirodnog morala” koji postoji van Boga, a koji je eto istovremeno urođen čovjeku i ljudskom rodu, ali nekako i redovno ovisi o kontekstu, jeste ustvari nešto što bi bilo najpribližnije opisati kao “pakao na zemlji”. Pri svemu ovome sama činjenica da se čovjeka, a ne Boga uzima kao mjeru stvari dovodi do svojevrsne “divinizacije” čovjeka i njegovog razuma kojem se, i to u svakome vremenu različito, trebaju prilagođavati Božije naredbe, umjesto čovjek njima. 

Kao što smo naveli u tekstu iz prošloga broja Stava, autoru krajnje skandalozne knjige Ponovno otvaranje muslimanskih umova (Buybook, 2001, prijevod s engleskog: Mirnes Kovač) Mustafi Akyolu je od životne važnosti da legitimitet svom “prosvjetiteljstvu” nađe u muslimanskim izvorima. No, ma koliko se trudio i ma koliko pokušavao uvrstiti islamske izvore kao temelje svog “reformizma”, iz Akyola i dalje izbija evrocentričnost. To se ponajviše otkriva kada donosi kriterije za ocjenu nekih pojava i djela koje kao pozitivne vidi tek kada dolaze od evropskih autoriteta.

Naprimjer, Akyol zloupotrebljava Ibn Tufaila, andaluzijskog polimata iz dvanaestog stoljeća, tačnije njegovo djelo Živi, sin Budnoga. U potpuno subjektivnom tumačenju Akyol tvrdi da je ovo djelo spomenik “racionalnoj individui oslobođenoj stega društva, jezika i tradicije”, pri čemu se opet poziva na mišljenja i reinterpretacije modernih zapadnih prevoditelja. Za Akyola je vrijednost ovog djela povećana time što je bilo hvaljeno od zapadnjaka, naročito pripadnika protestantske kvekerske sekte, koju Akyol opet hvali radi unverzalizma i traganja za “unutrašnjim svjetlom”. To su za Akyola pokazatelji klicanja prosvjetljenja koje je rezultiralo ultimativnim vrijednostima “ljudskih prava i jednakosti ljudi”.

Kvekeri su dali jednog Benjamina Franklina i američku povelju o pravima (prvih deset amandmana na Ustav SAD-a), oduševljeno iznosi Akyol, a naspram toga stoje, prema njemu, muslimanska društva koja su bila toliko moralno zaostala da su ukinula robovlasništvo tek nakon pritisaka zapadnih država. Naravno, Akyol opet zaboravlja spomenuti da su i idejni pokretač ali i većina potpisnika američke povelje o pravima bili robovlasnici te da sama povelja nije priznavala crnce kao slobodna ljudska bića. Tek je 1865. godine, nakon američkog građanskog rata i više od pola miliona poginulih, došlo do usvajanja trinaestog amandmana kojim su crnci oslobođeni ropstva. No ovakav “cherry picking” jedno je od temeljnih obilježja čitave Akyolove knjige.

“AKJOLIZAM”, MUTEZELIZAM ZA 21. STOLJEĆE

Akyol zatim pokreće rasprave oko pitanja sudbine i odredbe, tačnije da li ljudi imaju slobodnu volju ili je sve već predodređeno. Piše da su sve umejevićke halife bile mufevvidi, kao i da su zastupali predodređenje kao oficijelnu državnu vjersku doktrinu te nasiljem disciplinirali one koji su odstupali od ove doktrine. Za Akyola se “neobično” zanimanje umejevićkih halifa za ovaj “čisto teološko” problem krije u njegovim političkim implikacijama na pitanje načina dolaska na vlast rodonačelnika dinastije. Akyol u suštini tvrdi da su Umejevići zastupanjem doktrine predodređenja gradili vlastiti legitimitet tvrdnjom da su oni na vlasti “zato što je tako Bog odredio”. Za Akyola je to isti postupak kojim su se u moderna vremena služili Sadam Husein i Gamal Abdel Naser kako bi branili svoju vladavinu. Ovakvo povlačenje hronološke linije od prve dinastije pa do diktatora 20. stoljeća Aykolu služi kako bi ustvrdio da islamska teologija nije nastala u vakuumu već se razvijala pod “patronažom despotizma koji je dominirao islamom od njegovog prvog stoljeća te mu odredio ovosvjetske ciljeve i ambicije”!

Nekoliko stranica Akyol posvećuje opisu mutezilija i njihove doktrine, opisujući njihove stavove kao partikularnu teologiju te pri tome izvodi čitav lanac rezoniranja: Mutezilije su vjerovale u Božiju pravdu kojom On ograničava i Sebe, iz čega proizilazi princip mutezilijskog vjerovanja u čovjekovu slobodnu volju i autonomnost jer će se za loša djela biti kažnjeno, a za dobra nagrađeno (ljudi su stvoritelji svojih djela), a Bog ne bi kažnjavao čovjeka bez slobodne volje. Iz postojanja slobodne volje i autonomije čovjeka izlazi mutezilijsko vjerovanje, prema Akyolu, u razum kao Božiji dar čovjeku da nađe istinu čak i kada nema Upute (Objave), a iz prihvatanja autonomnosti razuma potiče potreba za alegorijskom interpretacijom Objave. Naravno, sve je ovo, prema Akyolu, koji dalje tvrdi da je mutezilijska teologija osnaživala ljudska bića, za razliku od doktrine predodređenja koja ih je namjenski oslabljivala. Za Akyola su mutezilije “misionari islamske granice”, oni koji su shvatili da jaka vjera mora imati razumskog smisla, tj. biti racionalna.

S druge strane, Akyol tvrdi da su se za vrijeme smjene dinastija Umejevića i Abasovića konzervativci tiho pregrupirali da bi promjenom vladarskih dinastija te opadanjem utjecaja mutezilija, a u cilju da “minimiziraju značaj i opseg razuma”, napunili nastalu doktrinarnu prazninu hadisima kao “zamjenom za razum”. Akyol pri tome iznosi skandalozne optužbe na račun Ahmeda ibn Hanbela. Tako tvrdi da je Ahmed ibn Hanbel objavio prvu knjigu hadisa (Musnad), u koju je skupio 27.000 hadisa odabranih iz Akyolu “nevjerovatnih 700.000 izreka”, ali je većina tih odabranih hadisa reflektirala ibn Hanbelove lične teološke stavove koji su po svakom pitanju bili suprotni stavovima mutezilija. Ahmed ibn Hanbel je odbacio kelam kao bidat i ibn Hanbel je začetnik “ultradesnog” krila sunizma, koje će kasnije proizvesti salafizam i vehabizam, tvrdi Akyol.

No pravi izazov mutezilizma došao je od “rafinirane verzije hanbalizma”, kaže Akyol, tvrdeći da je to postala “kičma sunijskog islama”. Za njega su ustvari ešarije “rafinirane habelije”, pa stoga tvrdi kako nije tačno da su ešarije sredina između mutezilija i hanbelija, već da su ešarije tek koristile mutezilsku metodu racionalne argumentacije kako bi odbranili hanbelijske doktrine. Akyol se poziva na različita moderna mišljenje kako bi napravio čitavu reklasifikaciju te ustvrdio da su mutezilije oni koji su zastupali “teistički racionalizam koji traži harmoniju između vjere i razuma kao nezavisnim izvorima znanja”, dok su hanbelizam i ešarizam ustvari ništa drugo već strožija i blaža verzija “fideizma”. Termin “fideizam” Akyol tumači kao “vjera kojoj ne treba racionalno opravdanje (utemeljenje)”, tačnije doktrinu gdje je “vjera arbitar razumu i svim njegovim pretenzijama”. On tvrdi i da konzervativni učenjaci zagovaraju “vojničku poslušnost” vjernika koja funkcionira na principu “čujemo i pokoravamo se, razumjeli ili ne” bez pitanja “kako i zašto” te da je to već dugo “muslimanski mainstream”. Za Akyola je sve izneseno dokaz kako postoji i postojala je “alternativna bogobojaznost” u islamu, ona bogobojaznost koju valjda on propovijeda, a koja je cijenila razum ne samo kao način da se ljudi dovedu u islam već i kao mehanizam kojim bi muslimani “razmišljali kritički”.

AKJOLIJSKI MEZHEB

Akyol nadalje tvrdi da je teologija, ili kelam, kod sunija toliko marginalizirana da je praktično zamrla te da je došlo do potpune dominacije fikha. Današnja islamska kultura jeste kultura legalizma, tvrdi Akyol, kultura koja se fokusira isključivo na ispravno ponašanje umjesto ispravno vjerovanje. Ovakve optužbe za potenciranje “forme nad suštinom” nisu ništa novo i uobičajene su za one koji bi da se postižu deredže, otkrivaju perde i duhovno se uzdižu van okvira šerijata, ali je sasvim nova jedna zamjerka koju upućuje Akyol. On naime smatra da je osnovni problem islamskog prava to što postoji jaz između islamskih pravnih nauka i zapadnog koncepta ljudskih prava. Svi napori da se taj jaz premosti reformom zaustavljeni su nailaskom nepremostivog zida u obliku odbranaškog pozivanja tradicionalnih muslimana na Kur'an i hadis.

Svjestan ove prepreke, Aykol bi da nanovo tumači zašto se u Kur'anu i hadisu nešto dozvoljava i zabranjuje, on bi da traži kontekst, pozadinu, namjeru, neka nova značenja i shvatanja. Ponajviše od svega Akyol tvrdi da je kontekst vremena Objave drugačiji od današnjeg konteksta pa nam stoga trebaju i drugačija, osavremenjena tumačenja. Kako bi razlikovali dobro od zla, Akyol poziva da se muslimani, pored vjerskih tekstova, koriste i vlastitim “razumskim kapacitetima”. Time Akyol još jednom pokušava argumentirati svoju tezu o zatvorenim muslimanskim umovima koji tradicionalne muslimane čine bukvalističkim licemjerima koji ne razumiju suštinu moralnih odredbi vlastite vjere te su stoga sklone onome što se kod nas kolokvijalno naziva “malograđanskim moralom”.

Akyol se služi anegdotama iz odgoja vlastite djece kako bi ustvrdio da su današnji muslimani infantilni jer vjeruju po principu “uradite tako i tako jer vam se kaže”, bez istinskog shvatanja o dobru i zlu. Akyol to naziva “komandnom teorijom” te misli da bi se, umjesto toga, muslimani trebali vjerski odgajati po onome što on naziva teorijom “etičkog objektivizma”. U suštini, to je ponovna optužba za slijepo slijeđenje bez razumijevanja, a što je opet samo uvod u Akyolovo otvaranje dileme antičke filozofije koja se bavila time da li je neka stvar, pojava, radnja, fenomen itd. dobar ili loš isključivo zato što tako Bog kaže ili je i samo po sebi takvo, tačnije da li postoji “objektivni” moral i moralni standardi mimo Boga i Božijih naredbi.

Akyol se koristi i tumačenjem kur'anskog termina ma'ruf, zastupajući mišljenje da on označava “znanje”, a ne “dobro”, pozivajući se na Kevina Reinharta kako se “u Kur'anu podrazumijeva da postoji i ono dobro koje nije navedeno u objavama, ali je svima znano”. Krajnje skandalozno, Akyol se upušta i u tumačenje “moralnih lekcija” poznatog događaja s poslanikom Ibrahimom i njegovim sinom. U namjeri da reinterpretira ovaj događaj u skladu sa školom “etičkog objektivizma”, Akyol, pozivajući se ovaj put na Abda al-Jabbara i Ibn Arebija, navodi kako poslušnost Ibrahima i njegovog sina Bogu nije iskušana naredbom da žrtvuje vlastitog sina (jer to bi po ljudskom shvatanju bilo nepravedno, a Bog nije nepravedan), već je ustvari Ibrahim pogrešno protumačio san.

Ovakva reinterpretacija služi Akyolu da napadne na ešarijsku doktrinu, optužujući je da je prihvatila “nasumičnog Boga”, onog Boga čija je pravda često neshvatljiva ljudskom razumu i rezonu, Boga čija se odredba ne samo može učiniti nepravednom ljudima već je ljudskom rezonu “objektivno nepravedna”. Naravno, Akyol takvom “fatalizmu”, koji je za njega ništa drugo već ešarijsko bježanje od bavljenja “problemom postojanja zla” pretpostavlja “etički objektivizam” mutezelija, a čime se još jednom postavlja pitanje izuzetne problematičnosti promoviranja ove knjige od osoba školovanih u sistemu islamskih institucija u BiH, a koja, koliko nam je poznato, slijedi maturidijsko-ešarijski akaid. Akyol se ne libi problematizirati ni velikane poput Gazalije, kojeg smješta u “kasne ešarije”, one koji su bili nešto “skloniji razumu”, te stoga “malo rafiniraniji”. Stoga, Akyol ima ponešto bolje mišljenje o maturidijskoj doktrini smještajući je na skali između ešarija i mutezelija.

Akyolu je izuzetno problematično što ankete pokazuju da 90 posto do 99 posto muslimana na svijetu smatra kako je potrebno vjerovati u Boga da bi se bilo moralno, za razliku od recimo 10 posto Šveđana, 39 posto Nijemaca ili 57 posto Amerikanaca. “Ogromna većina u muslimanskim društvima ne može zamisliti drugi izvor morala osim religije”, kuka Akyol, “naročito ne čovjekovu intuiciju i razum”. Interesantno je kako Akyol prilikom navođenja ovih procenata nije primijetio, ili se barem pravi da ne primjećuje, i vrlo sličnu razliku u religioznosti između većinskih muslimanskih i većinskih kršćanskih (uglavnom protestantskih) društava i država. Očito je da se tamo gdje ljudi prihvataju “ljudsku intuiciju i rezon” kao izvor moralnih normi ravan ili nadređen Božijim naredbama istovremeno i mnogo više ljudi izjašnjava kao ateisti ili nereligiozni. Znakovito je da o takvoj uzročno-posljedičnoj vezi Akyol nema šta da kaže.

AKJOHOLIZAM – OPIJENOST VLASTITIM RAZUMOM

Jedan od fundamentalnih problema ne samo Akyolove knjige već čitave škole mišljenja kojoj pripada Akyol i njegovi istomišljenici jeste odbijanje prihvatanja svevremenosti Objave te da se u baš i u toj vječnosti nalazi suština Upute. Bez postojanja Allahove, dž. š., upute, čovjekov odgovor na pitanja da li je nešto dobro ili zlo ovisio bi isključivo od vremena, prostora, društva i kulture u kojima čovjek živi, Akyolovog “konteksta”, te bi bio posve relativan, a samim tim i nerelevantan.

Recimo, gotovo sva primitivna društva su, po našim standardima, bila i ostala nevjerovatno surova. Pri tome njihova surovost često nije posljedica nekih mračnih vjerovanja već po pravilu počiva na “etičkom objektivizmu”, nekom objektivnom moralu i racionalizmu koji i Akyol zagovara.

Tako su mnoga plemena američkih Indijanaca bila notorna po tome što su periodično kidnapovala ženske osobe, kako iz drugih plemena, tako i bijelih naseljenika, pri čemu su redovno ubijala njihovu djecu. Ni kidnapovanje ni ubistva nisu bili posljedica nekih rituala ili perverzne pohote već činjenice da je ekonomija plemena koja su lovila bizone bila zasnovana na bizonskim kožama. Muškarci su lovili, a žene su štavile kože, što je više žena imao muškarac, to je više koža bivalo uštavljeno te je time bilo veće bogatstvo, ali i status muškarca u plemenu. Ubijanje djece otetih žena bio je logični nastavak takvog rezona jer bi zarobljenicama mala djeca samo oduzimala vrijeme i energiju koje su im potrebne za težak fizički rad kakvo je štavljenje kože. Da li je potrebno i spominjati da je takvo, nama danas krajnje zločinačko postupanje bilo potpuno u skladu s plemenskim tumačenjem dobra i zla te da bi svaki od urođenika ovakve postupke branio kao sasvim moralne i racionalne?!

Slično je i s inuitskim plemenima, koja su stare i nemoćne osobe ostavljala da se smrznu nasmrt jednom kada postanu nesposobni da na bilo koji način doprinesu zajednici. I oni bi rekli da u izuzetno surovim uvjetima života, gdje je bitna svaka unesena kalorija, a svaki dodatni napor može značiti smrt, jednostavno nema mjesta za višak gladnih usta jer najslabija karika može dovesti do propasti čitave zajednice. Po njihovom rezonu, njihovi postupci su sasvim etički, objektivni i racionalni.

No to nije samo slučaj s primitivnim zajednicama već i s čitavim civilizacijama. Drevni Rimljani nisu vidjeli ništa loše u robovlasništvu i gladijatorskim igrama kojima su često prethodili spektakli prilikom kojih su “kriminalci, često djece i žena poraženih neprijatelja, bacani divljim životinjama kako bi ih one rastrgale”. Za prosječnog Rimljanina je ono što je nama danas nezamisliva monstruozna surovost bila prilika za zabavan porodični izlet. Šta je sa Spartancima i njihovom antičkom običajnom eugenikom zbog koje su ubijana ne samo novorođenčad rođena i s najmanjom fizičkom manom već i ritualno poput divljači lovljeni i ubijani najzdraviji, najjači i najpametniji robovi (kriptija)? Za Spartance su to bili sasvim moralni, čak i prijeko potrebni običaji i postupci bez kojih njihovo krajnje militarizirano društvo i kultura ne bi mogli ni postojati.

I tako dalje i tako dalje, mogu se nabrojati stotine ovakvih primjera iz svih epoha ljudske historije. Stoga Akyolov svijet “etičkog objektivizma”, nekih “društvu poznatih” zdravorazumskih moralnih normi, a koje su van Božije upute, nekog “prirodnog morala” koji postoji van Boga, a koji je eto istovremeno urođen čovjeku i ljudskom rodu, ali nekako i redovno ovisi o kontekstu, jeste ustvari nešto što bi bilo najpribližnije opisati kao “pakao na zemlji”. Pri svemu ovome sama činjenica da se čovjeka, a ne Boga uzima kao mjeru stvari dovodi do svojevrsne “divinizacije” čovjeka i njegovog razuma kojem se, i to u svakome vremenu različito, trebaju prilagođavati Božije naredbe, umjesto čovjek njima.

U svom modernističkom pozitivizmu Akyolova razmišljanja nevjerovatno podsjećaju na marksističke teorije i vizije uređenja društvenih odnosa koje su svoju krilaticu “od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama” gradile na iluziji o čovjeku koji racionalno, moralno i društveno odgovorno upotrebljava svoje sposobnosti i zadovoljava svoje potrebe. Pored takvih zabluda o racionalnoj upotrebi resursa, spomenimo i to da većina ljudi ima krajnje iskrivljeno i subjektivno tumačenje i procjenu vlastitih sposobnosti i potreba. Da nas dragi Bog dragi sačuva od takvog akjoholiziranog svijeta u kojem bi ljudima bila jednaka vlastita pamet i osjećaj za dobro i zlo s Allahovom, dž. š., Objavom i Njegovom Uputom. stav.ba