Dakle, u vrijeme po mnogo čemu sudbinsko i povijesno i za Bosnu i Hercegovinu i Muslimane u njoj i cijeloj SFRJ,

kada se uz rješavanje pitanje njihovog nacionalnog imena vode rasprave o ustavnim promjenama koje će biti okončane donošenjem Ustava iz 1974. godine kojim se federalnim jedinicama daju atributi suverenosti i nezavisnosti, vjerska inteligencija, pod utjecajem panislamističkih misionara Muslimanskog bratstva i njihovih pridruženih lokalnih pristalica diskutiraju o razdvajanju muškaraca i žena u javnom prostoru i institucijama kulture, zabave, duhovnosti!?  

Piše: SENAD AVDIĆ

Hasan Čengić se iz rodne Ustikoline u Sarajevo gdje je upisao Medresu doselio početkom 70-ih godina prošlog vijeka. Otac Halid, pobožan i ugledan čovjek bio je zaposlen kao upravitelj silosa u Ustikolini. Silos u malom mjestu u blizini Foče bilo je vojna imovina, u njemu su se skladištile žitarice za potrebe Jugoslavenske narodne armije. To iskustvo, suradnja sa vojnim prehrambenim kompleksom biće mu od koristi tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu kada je nakon bijega pred lokalnim četnicima i pripadnicima JNA našao utočište u Visokom gdje je na početku rata instaliran Glavni logistički centar Armije BiH kojim je Halid, poznatiji kao Hadžija Čengić, suvereno rukovodio.

Sin Hasan je nakon završene Medrese upisao Fakultet islamskih nauka. Tokom cijelog školovanja stanovao je zajedno sa svojim kolegom i najboljim prijateljem Džemaludinom Latićem. Kolege i profesori koji su se prisjećali Čengića iz tog vremena nisu u prvi plan isticali njegove studentske uspjehe, znanje, marljivost  i erudiciju, bilo je u njegovoj generaciji boljih i uspješnijih studenata, tvrde oni. Ono što je njega izdvajalo bila je njegova pragmatičnost, sugestibilnost, samouvjernost, sposobnost nametanja vlastitih stavova, dakle neka vrsta harizmatičnog mladalačkog liderstva koje će u poznijim godinama izbrusiti i dovesti bezmalo do savršenstva. 

UTJECAJ HUSEINA EF. ĐOZE

Jačanju autoriteta Hasana Čengića među studentima, ali i profesorima, te vjerskim establišmentom pomogla je zaštitnička naklonost koju je pronašao u Heseinu ef. Đozi, vjerovatno najvećem autoritetu i najutjecajnijem alimu unutar islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u vremenskom rasponu od pola stoljeća. Husein Đozo (1912-1982) rođen je u okolini Goražda pa se vjeruje da je imao zavičajno-komšijske sentimente prema mladićima iz Ustikoline. Čuveni kairski univerzitet Al-Azhar Đozo je završio krajem 30-ih godina prošlog stoljeća, specijalizirajući se za šerijatsko pravo. Tokom studija u Egiptu upoznao je brojne značajne islamske mislioce toga vremena, posebno je bilo značajno njegovo prijateljstvo sa jerusalemskim muftijom Muhamedom Aminom al-Huseinijem koji će se početkom Drugog svjetskog rata staviti na raspolaganje vlastima nacističke Njemačke. U martu 1943. godine al-Huseini po nalogu vrha fašističke Njemačke, Glavnog ureda za državnu sigurnost stiže u posjetu Nezavisnoj državi Hrvatskoj, boravi u Banjoj Luci i Sarajevu, a ta posjeta se u istoriografiji tretirala kao politička, a ne vjerska. Pored Sarajeva on je tada posjetio i Goražde, što se smatralo činom osobitog prijateljstva i poštovanja prema Huseinu Đozi. Ali Huseini je pored ostalog pledirao za formiranje posebne muslimanske SS jedinice koja će se boriti u sastavu Trećeg Reicha. U tu jedinicu bit će regrutiran i efendija Đozo, koji će zbog toga odmah nakon okončanja rata od novih vlasti biti osuđen na pet godina zatvora. Nakon izlaska sa robije, on se distancirao od bilo kakvog političkog i društvenog angažmana u potpunosti se posvetio vjersko-prosvjetnim aktivnostima na Fakultetu islamskih nauka. 

Međutim, njegov autoritet, znanje i rječitost i nekonvencionalan pedagoški metod uvijek su okupljali mlađe studente, profesore, intelektualce koji su od njega tražili savjet, mišljenje, podršku. Đozo nije pripadao krugu Mladih Muslimana, ali su ga pripadnici tog ilegalnog pokreta, poput Alije Izetbegovića, Ismeta Kasumagića, Omera Behmena (...) smatrali i doživljavali kao svog suborca, mentora i duhovnog lidera. Alija Izetbegović je svoje prve radove objavljivane u "Preporodu" pod pseudonimom davao na uvid Đozi koji ih je usmeno recenzirao, dopunjavao, popravljao.

O tome kakvo je stanje vladalo među muslimanskom (vjerskom) elitom krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća svjedočio je u ispovijesti koju je prije nekoliko godina objavio magazin SAFF Sudanac Fatih Al Hassanein, Sudanac koji je tih godina stigao na studije u Beogradu odakle je u narednim godinama vodio razgranate poslove i operacije  "islamizacije  (jugoslovenskih) Muslimana" po obrascima Muslimanskog bratstva na koje su se oslanjali Mladi Muslimani od samog osnivanja. 

FATIH AL HASSANEIN, KURIR I MISIONAR IZ SUDANA

Hassanein, koji je u Beogradu izabran za predsjednika asocijacije studenata iz muslimanskih zemalja piše: "Razgovarao sam sa nekim svojih ahbabima i rekli su mi da je bolje da ne sarađujem sa Kemurom (Sulejman, tadašnji reisu-l-ulema IZ Jugoslavije, op. S. A.) i da ga se klonim. Za to vrijeme smo se upoznali sa grupom bosanskih muslimana. Prije svega sa Huseinom Đozom, velikim alimom kojeg su kasnije ubili. (Ovo je laž, budući da je Đozo umro prirodnom  smrću 1982. godine u 80-oj godini života, op. S. A.) Onda je tu bio Kasim Dobrača, direktor Gazi Husrev-begove biblioteke... Družili smo se često, ali sve je ostalo na tome. Onda se kod mene rodila ideja da se uvežemo u jednu organizaciju. Svi su odbili taj prijedlog , samo je Alija Izetbegović rekao da je to dobar prijedlog. Kada sam razgovarao sa njim rekao sam mu da imam još dvojicu sa kojima treba da razgovaramo".  

Fatih Al Hassanein koji će tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu kao čelnik islamske  humanitarne organizacije TWRA biti ključni suradnik Hasana Čengića u pribavljanju novca i oružja za oružane snage BiH u svojoj ispovijesti opisuje atmosferu kolebanja i nepovjerenja prema njegovim idejama koje su imali određeni krugovi unutar Islamske zajednice.  "Stasali su ljudi koji su bili stasali za islam. Husein Đozo je otvarao muslimanske klubove. U njima su pomiješani sjedili muškarci i žene. Ali, mi smo ga podržali da ne bi naše djevojke otišle u srpske i noćne klubove i tamo se pokvarile. To je bilo pomalo smiješno da se u muslimanskom klubu miješaju i druže muškarci i žene, što je u islamu zabranjeno. Malo-pomalo, ti su se klubovi sve više islamizirali", konstatira sa zadovoljstvom sudanski državljanin i misionar Muslimanskog Bratstva Fatih Al Hassanein. 

Ovdje je bitno primijetiti da ugledni islamski teolozi, poput Đoze, sa nepovjerenjem i oprezom prihvataju sudanskog aktivistu i njegove savjete i ideje, vjerovatno iz razloga jer ih na taj oprez zatvorsko iskustvo upućuje, dok Alija Izetbegović i njegova "organizacija" te ideje prihvataju objeručke ne propitujući mogućnost da je riječ o provokaciji, primjericem, beogradskih tajnih službi, prije svega vojnih. Doduše, ključni ljudi ove Organizacije (Izetbegović, Behmen...) u to su vrijeme zaposleni u građevinskom Institutu IPSA koji se u velikloj mjeri, pogotovo u poslovima u islamskom svijetu, oslanjao na vojnu (infra)strukturu JNA. 

Ponovimo, sve se ovo odvija krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog vijeka u vrijeme kada se na širem, društveno-političkom planu u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji odvija široka i polemična rasprava o rješavanju nacionalnog pitanja muslimana i njihovo priznavanje kao zasebnog, autohtonog i autentičnog etničkog korpusa. Tadašnji glavni komunistički ideolog Hasan Grabčanović pričao je ovom novinaru tokom opsade Sarajeva gdje je provodio posljednje godine života, sa kakvim se Partija teškim problemima i opstrukcijama tih godina suočavala među muslimanskim intelektualcima i vjerskim liderima koji su se protivili nominiranju muslimanske nacije. Pored vodećih intelektualaca, poput Meše Selimovića, ili Maka Dizdara, Alije Nametka... koji su opirali, pa i agitirali za srpsku, odnosno hrvatsku nacionalnu politiku, protiv uvođenja velikog "M" u naziv muslimanske nacije bili su i čelni ljudi Islamske zajednice. Sjećao se tokom našeg razgovora Grabčanović (kojega su u partijskim krugovima zvali "Britva" zbog "specifičnih metoda" koje je koristio u obračunu sa neistomišljenicima i političkim protivnicima) teškog i dramatičnog razgovora kojeg je vodio sa pomenutim reisu-l-ulemom Sulejmanom Kemurom. "Reis je smatrao da je dovoljna vjerska odrednica, te da ne treba eksperimentirati i unositi zabunu među narodom pred predstojeći popis stanovništva. Rekao sam mu da nemam ništa protiv toga da on zadrži svoje mišljenje, ali da ako krene u javnu agitaciju protivljenja proglašenja muslimanske nacije, Savez komunista će naći načina da ga u tome spriječi i sankcionira", govorio je Hasan Grapčanović otkrivajući da se tadašnje rukovodstvo IZ-a nakon toga pridržavalo tog dogovora.

TAJNE TABAČKOG MESDŽIDA

Dakle, u vrijeme po mnogo čemu sudbinsko i povijesno i za Bosnu i Hercegovinu i Muslimane u njoj i cijeloj SFRJ, kada se uz rješavanje pitanje njihovog nacionalnog imena vode rasprave o ustavnim promjenama koje će biti okončane donošenjem Ustava iz 1974. godine kojim se federalnim jedinicama daju atributi suverenosti i nezavisnosti, vjerska inteligencija, pod utjecajem panislamističkih misionara Muslimanskog bratstva i njihovih pridruženih lokalnih pristalica diskutiraju o razdvajanju muškaraca i žena u javnom prostoru i institucijama kulture, zabave, duhovnosti!?

Ovaj nešto duži uvod bio je neophodan da bismo u priču u glavnom junaku ovog, feljtona, nedavno preminulom Hasanu Čengiću, uveli tri po mnogo čemu najznačajnije ličnosti u njegovom intelektualnom, vjerskom, političkom i na posljetkom poslovnom formiranju: Huseina efendija Đozu, Aliju Izetbegovića i Fatiha Al Hassaneina.

Hasan Čengić je tokom studija na Fakultetu islamskih nauka preuzeo rukovođenje Tabačkim mesdžidom, vjersko-kulturnom institucijom sa višestoljetnom tradicijom koja je prošle godine proglašen za spomenik kulture. Ovaj vjerski objekat sagrađen u 16. stoljeću bio je kroz povijest mjesto okupljanja muslimanske omladine Sarajeva, neka vrsta demokratske tribine unutar koje su održavana predavanja, vodile rasprave, testirale ideje, razmjenjivali pogledi i mišljenja. Stoga je funkcija koja je dodijeljena Čengiću u Tabačkom mesdžidu bila vrlo prestižna, a s druge strane otvarala je širok prostor komunikacije sa ljudima pogotovo tokom tradicionalnog predavanja "Halka hadisa" koji je održavaju četvrtkom.

Čengić je za predavače angažirao ugledne islamske autoritete tog vremena, kao i kolege sa studija. On je već u to vrijeme bio u bliskim odnosima sa Izetbegovićem i Omerom Behmenom, vjeruje se da je program predavanja u Tabačkom mesdžidu profilirao u dogovoru sa njima. U svojoj odbrani na suđenju u Sarajevskom procesu Alija Izetbegović je osporio tvrdnje tužiteljstva da je sudjelovao u radu Tabačkog mesdžida. "Nikada nisam išao u Tabački mesdžid, niti znam gdje se on nalazi, Na traženje Hasana Čengića, za potrebe predavanja u tabačkom mesdžidu sam napisao članak "Kako čitati  Kur’an ( četiri strane) i dao tekst "O sufizmu-islamskom misticizmu koji je napisala Melika Salihbegović. Ovi tekstovi nisu predmet optuženja. O radu Tabačkog mesdžida ništa više ne znam", napisao je Izetbegović u svojoj riječi na suđenju.

Čvrsto organizacijsko i idejno jezgro mladomuslimanske grupe 70-ih godina prošlog vijeka činili su prekaljeni kadrovi koji su se pod okriljem "EL HIDAJE" povezali tokom Drugog svjetskog rata, Alija Izetbegović, Omer Behmen i Ismet Kasumagić. Sa vremenom svaki od njih proširuje ovu kadrovsku osnovu, podmlađujući Organizaciju novim, svježim, ambicioznim, pri tom pouzdano provjerenim i lojalnim članovima. Tako Omer Behmen kooptira u organizaciju mladog inženjera Edhema Bičakčića, iz ugledne sarajevske familije, koji je bliski rođak njegove supruge. Ismet Kasumagić ima svoga favorita, također rođaka i inženjera Huseina Živalja, dok Izetbegović tipuje na Hasana Čengića. U to vrijeme oni organiziraju i odlaske, "turneje"   širom BiH i Sandžaka, drže predavanja, okupljaju širok auditorijum publike i pristalica. Hasana Čengića koji krajem 70-ih godina odlazi na službu u Stolac gdje je postavljen za imama tamošnje džamije, mnogi već tada vide kao najozbiljnijeg nasljednika Alije Izetbegovića. On se familijarizira i sa članovima Izetbegovićeve familije, čiju suprugu Halidu naziva "tetkom", mada nije postojala rodbinska veza njegove porodice i Halide Izetbegović, rođene Repovac. Njegovi prijatelji, predvođeni Omerom Behmenom organizuju i predvode molbu u rodnom mjestu Odžak gdje se pravila kuća Halidu Hadžiji Čengiću. 

No ključno putovanje ove organizacije, ono u posjetu Iranu u decembru 1982. godine iskristalizirat će odnos snaga i hijerarhiju unutar nje: za put su određeni "stari vukovi" Alija Izetbegović, Omer Behmen i Ismet Kasumagić, te njihovi "mladi lavovi" Hasan Čengić, Edhem Bičakčić i Huisein Živalj. Samo deset godina kasnije tokom agresije na BiH ova šestorka zauzimala je ključne funkcije i držala najvažnije poluge vlasti u državi Bosni i Hercegovini, upravljala je državnim Predsjedništvom, Vladom Federacije, diplomacijom, te suradnjom sa stranim donatorima, prikupljanjem novca i distribucijom oružja i humanitarne pomoći. 

/Nastavak u sljedećem broju; Put u Iran i suđenje u Sarajevu; pripreme za osnivanje SDA nakon izlaska čelnih ljudi iz zatvora; Utjecaj Zagreba i Beograda na osnivanje SDA i osvajanje vlasti.../      (SB)

DIJELOVI IZ KNJIGE "ISLAMSKE TEME" HASANA ČENGIĆA

Oj, disko, disko, disko, u tebi se narod stisk’o" ("Letu štuke")

Hasan Čengić nije ostavio iza sebe puno pisanih tragova, članaka, rasprava, pa čak ni intervjua, kao što smo konstatirali u prvom dijelu ovog feljtona. Objavio je samo jednu knjigu, teloških rasprava i eseja u kojim se pozabavio problemima suvremenog života, otuđenja od vjere i izvornih vrijednosti, različitim fenomenima modereniteta, popularne kulture, njenom manipulativmom prirodom. Knjiga ima naslov "Islamske teme", objavljena je 1990. godine, a izdavač je bio Bošnjački institut iz Züricha i njegov osnivač Adil Zulfikarpašić. Zulfikarpašić se ubrzo te godine nakon decenije života u egzilu vratio u BiH i pristupio osnivanju Stranke demokratske akcije. No, on, tada na funkciji potpredsjednika SDA, napušta stranku nekoliko nedjelja prije višestranačkih izbora, a kao glavni razlog je naveo radikalizaciju i vjersku isključivost njenih pojedinih čelnika. Kao glavne nositelje tih tendencija je označio Omera Behmena, također potpredsjednika i Hasana Čengića generalnog sekretara SDA.

Kao ilustraciju Čengićeve spisateljske i prosvjetiteljske metode i umješnosti, izdvojiti ćemo nekoliko pasusa iz njegove rasprave naslovljene sa "ZABAVIŠTA MLADIH" u kojem upozorava na štetan utjecaju popularne muzike, diskoteka, kafića... na duhovni, moralni i mentalni razvoja mladih generacija.

"Zadržimo se na odgovoru da je muzika glavni razlog odlaska u disko. Ako je tako, zar se muzika ne može slušati u svojoj kući. Može ili ne može, kako gdje, ali i tamo gdje može, ide se u disko.

Kakva je to muzika i šta se ovdje smatra muzikom? Prisjetimo se da je svaka muzika i svaka umjetnost izraz duha vremena u kojem je nastala. Muzika koja se sluša u diskotekama i kafićima to najbolje potvrđuje. Zar brzi ritam, buka, nepovezanost, razornost, snažni zvučni efekti električnih gitara, bubnjeva i udaraljki, promukli, pocijepani piskavo-kreštavi glasovi vokalnih izvođača, tekstovi koji pozivaju na seks, drogu i alkohol, zar oni ne govore dovoljno o psihičkoj nesređenosti, neuravnoteženosti, beznađu i besmislu onih koji je pišu i sviraju...

"...O pročitanoj knjizi, gledanoj pozorišnoj predstavi, dobrom filmu i kulturnoj manifestaciji nema se kad popričati. Šta mu ga to sad dođe? Jezik je poseban. Oslobođen "stege" i normi, to je jezik žargona, eufemizama, lokalizama, pa i psovki.

Možda zvuči paradoksalno, ali u ovoj gužvi mladi ljudi su - usamljeni. Provode sate i sate u nadi da će im se nešto desiti, da će sresti nekoga, preživljavajući ovo stanje svaki put ispočetka..."    (SB)