Ne tražimo ništa više nego da ovoj napaćenoj zemlji daju ono što i oni sami imaju, što imaju za sebe.  Za Vijesti.ba piše: akademik Esad Duraković

Često se prigovara kritičarima međunarodne zajednice zbog njenog odnosa prema BiH, pa se ističe kako je sve do političkih subjekata u BiH, kako sami bh politički subjekti i narod moraju promijeniti svoje stanje a ta zajednica će, navodno, pomoći i td.

Naravno, dio odgovornosti je i na političkim subjektima BiH i na njihovim biračima. Bosanske patriote moraju motriti naročito na lažne branitelje državnosti BiH, posebno u bošnjačkom nacionalnom korpusu a koji bi mogli pristati na zahtjeve secesionista.

Međutim, cjelokupna politička i pravna konstrukcija BiH je takva da su probosanske, progresivne snage, da je sistem „konstruiran“ aktima i akcijama međunarodne zajednice na takav način da su te snage paralizirane, osujećene, i da u samoj biti stvari najveću odgovornost za situaciju u BiH snosi upravo međunarodna zajednica. Evo zbog čega.

Međunarodna zajednica ima nekorektan odnos prema BiH; ona je kreator naše nesreće, pa i današnje nemogućnosti da dođemo na zelenu granu. Ta zajednica onemogućila je BiH odbranu u vrijeme kada su je napale sve tri susjedne zemlje: nametnuli su joj embargo na naoružanje i time joj uskratili pravo na samoodbranu. Nije li to stravično i u totalnom sukobu s evropskim vrijednostima?! Kada je Armija BiH ipak stigla na kapije Banjaluke, u završnom činu oslobađanja zemlje od JNA, zaprijetili su toj oslobodilačkoj Armiji da će je bombardirati NATO ako se ne zaustavi u oslobađanju svoje zemlje. Onda nas je ta Zajednica privela u Dayton i bukvalno nam je diktirala mirovni sporazum izlazeći pri tome ususret agresoru.

Nagradila je agresiju, masovne zločine i genocid darom koji se zove REPUBLIKA SRPSKA. Strašna je ta ironija, taj paradoks: Republika na masovnim grobnicama i genocidu, pa još SRPSKA, što znači da je već nazivom legaliziran i genocid za koji su koristili eufemizam „etničko čišćenje“! Nije li to strašno, a govorilo se da je tako nešto u Evropi nemoguće nakon Hitlerova holokausta. Najzad, prostor na kome je izvršen genocid međunarodna zajednica je darovala počiniocima genocida.

To su djela međunarodne zajednice!

U takav Daytonski sporazum ugrađeni su mehanizmi kojima je ETNIČKO apsolutizirano, kojima nacionalisti mogu legitimno (!) blokirati sve. Upravo je to sada slučaj: blokirano je Predsjedništvo, Vlada, Parlament – kompletna država – i nikom ništa. I međunarodna zajednica sve to posmatra.

Nakon svega, međunarodna zajednica i danas prisiljava patriote da prave dalje ustupke zločincima, secesionistima i agresorima. Zahtijevaju, između ostaloga, da pravimo Izborni zakon koji – ponavljam: između ostaloga – predviđa da glas jednoga Hrvata iz kantona s hrvatskom većinom vrijedi znatno više od glasa, recimo, Hrvata u Sarajevu. To je zaista nevjerovatno nasilje nad pravdom i ravnopravnošću, a da bi paradoks bio potpun: upravo se to čini u ime tzv. jednakopravnosti i legitimnog predstavljanja. To je suprotno logičnosti i svakoj vrsti pravičnosti. Pa da li bi bilo koja evropska zemlja tako nešto sebi uradila?!

I ovih dana iz EU stižu vijesti kako bi bilo rizično uvesti sankcije Dodiku i drugima koji su upravo u akciji uništavanja države pa se to „argumentira“ navodnim strahom da bi uvođenje sankcija moglo samo ubrzati raspad države. Kakva logika i kakva poruka! Ta poruka može značiti samo jedno: ne treba sankcijama požurivati raspad države jer će se to svakako dogoditi, ali „USPORENO“. Drugim riječima, političari iz EU koji nastupaju s tim „argumentom“ nedvosmisleno daju podršku Dodikovoj rušilačkoj politici, s tim što preferiraju malo drukčiji tempo.

Kad se sve ovo sagleda, ne može se izbjeći zaključak da međunarodna zajednica već trideset godina – konstantno i konzistentno – obogaljuje BiH i da je za sve njene nevolje odgovorna upravo ta zajednica.

Moguće je Ustavom izmiriti nacionalno i građansko. Uostalom, zar je humano, zar je uopće civilizirano onemogućiti bilo kojem čovjeku pravo da bude biran ako nije Srbin, Hrvat ili Bošnjak, a to ovdje jest slučaj?! To je kreacija međunarodne zajednice koja i sadašnjim naporima nastoji da te anomalije čak produbi, namećući dokumente koji će biti generatori daljih nacionalnih ANTAGONIZAMA!

Nacionalno i građansko nisu nužno u konfliktu. U građanski uređenom društvu ne moraju biti ugrožena nacionalna prava, nacionalni identitet. Na drugoj strani, kada se etničko apsolutizira, kao što je u BiH slučaj, onda je ugroženo ono što zovemo građanskim pravima. To je poenta, i tu pravi grešku međunarodna zajednica koja daje apsolutni prioritet (konfliktan građanskom) nacionalistima koji su i danas, već trideset godina, u pohodu ka ostvarenju osvajačkih ciljeva čak i po cijenu genocida!

Da poentiram: Sve ovo što sam izložio JEST REALNOST, ali – to je realnost utemeljena na svim vrstama nasilja, zločina nepravde, neetičnosti, sile – pod nadzorom međunarodne zajednice.

Autoru ovakvog stava moglo bi se postaviti ironično pitanje da li je on realist, ali je u danome kontekstu valjan sljedeći odgovor:

Realist je onaj ko uviđa realnost i pristaje na nju ma kakva bila. Miri se s njom.

Idealist je onaj ko ima dvije faze, ili dva nivoa: prvo je percepcija realnosti čak i u njenom negativitetu; drugo je težnja idealiste da popravi, da prevlada tu realnost u njenim negativnim pojavnostima. Dakle, idealist je osoba koja jest svjesna realnosti, ali se ne miri s njenim negativitetom.

Radije ću biti idealist nego realist, jer naša realnost NE VALJA. Meni ostaje onaj spasonosni lūk od percepcije defektne realnosti ka idealu/idealitetu, makar mi i bilo poznato da je on nedohvatljiv u potpunosti. Dragocjen je taj lūk etičnosti; u tome lūku stasava humanost, osjećaj za pravičnost. Neka se realisti valjaju u blatu svoje stvarnosti.

I još nešto: nema nikakve sumnje da je ovakvu BiH kreirala međunarodna zajednica, da i danas uporno eksperimentiše s ovim svojim Frankenštajnom, ali neka znaju da mi to vidimo, da nismo glupi...

Želimo da uvide svoje greške i da ih isprave dok još ima vremena jer su suštinski odgovorni za stanje u BiH. Dužni su joj.

Ne tražimo ništa više nego da ovoj napaćenoj zemlji daju ono što i oni sami imaju, što imaju za sebe.

(Vijesti.ba)