Naziv italijanskog zamka u Kanosi u blizini Parme postao je metafora za samoponiženje, kada ga je 1077. godine pohodio njemački car Hajnrih IV da bi se ponizno pokorio papi. U novijoj historiji nema primjera da je žrtva nečije agresije prva pošla na noge agresoru, već je uvijek bilo obrnuto. Nakon strašnih napada Informbiroa na Jugoslaviju, nije prvi Tito otišao u Moskvu već je prvi u posjetu Titu došao Hruščov; poljski državnici nakon Drugog svjetskog rata nisu odlazili u Njemačku, već je Vili Brant prvi posjetio Varšavu i poklonio se žrtvama fašizma; SAD su od 1949. držale Kinu pod blokadom, ali nije prvi Ču En Laj otišao u SAD, već je Ričard Nikson prvi došao u Peking na poklonjenje i pomirenje…

Takav oblik pokornosti i samoponiženja najavljen je upravo ovih dana izjavom predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da će mu u Beograd, na noge, doći i Bakir Izetbegović – bivši član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA a nakon što će obaviti razgovor s Miloradom Dodikom koji mu, naravno, također dolazi na noge – po njegov sud, mišljenje, po njegovu odluku o sudbini navodno suverene BiH a u kojoj je on član Predsjedništva. Da stravičnih li paradoksa!

Istina, Vučić je već dolazio u BiH, ali nikada nije priznao genocid koji je u njoj počinjen. On preko Dodika uporno destabilizira BiH pokazujući i ovim pozivom Dodiku i Izetbegoviću da ima presudan utjecaj na zbivanja u BiH. Ne znamo u ovome času da li će se Izetbegovićeva posjeta Vučiću u Beogradu realizirati, ali se zna šta bi ona značila, u kakvom je kontekstu i kakve bi sve efekte imala ako do nje dođe. Stoga bi bilo dobro da Izetbegović ne otputuje na noge tome Vuku koji se prijetvorno predstavlja deminutivom VUČIĆ.

Bio bi to Izetbegovićev put u Kanosu: put poniženja i još ponečega:

1. Izetbegović bi morao znati da nema legitimitet da on sam predstavlja BiH, niti Bošnjake te da on sam ne može pregovarati o njenoj sudbini. Kad god sām pregovara o sudbini BiH, time pokazuje, zapravo, da se ne može vjerovati ni njemu ni njegovoj partiji.

2. Eventualnim odlaskom u Beograd da pregovara o sudbini državnosti BiH – na noge Vučiću – on problematizira suverenost vlastite zemlje, priznajući tom posjetom sudbinski utjecaj predsjednika susjedne zemlje u kritičnom trenutku za BiH.

3. Bilo bi to njegovo putovanje u Kanosu – pokorno i na noge osobi i Predsjedniku čija zemlja je izvršila agresiju na BiH i koja ja na najvećim međunarodnim sudskim instancama osuđena za nesprečavanje genocida u BiH, osobi koja je i lično ratovala protiv BiH, u agresijskom pohodu njegove zemlje i koja je govorila (pamtite li?): „Za jednog Srbina ubit ćemo 100 Bošnjaka“. (Sile konteksta tjeraju nas da se prisjetimo debakla revizije bosanskohercegovačke tužbe za genocid.)

4. Zabluda je ako misli gospodin Izetbegović da bi njegova (eventualna) posjeta moga presudno utjecati na Vučićeve namjere i odluke.

5. Odlaskom u Beograd, on bi dao za pravo svima onima koji nas ovdje u BiH (a takvih ima i u međunarodnoj zajednici) smatraju zaraćenim plemenima koja predstavljaju trojica poglavica. Takav tretman toga Trojca nanosi svim građanima i državi BiH ogromnu štetu, a toga bi državnik morao biti svjestan.

6. Odlaskom u Beograd – na noge Vučiću – u ovome času i u ovome kontekstu Izetbegović bi pružio ruku spasa Dodiku koji je jednom nogom već nad političkim ambisom i koji je zaslužio da se surva, a to ne bi bilo prvi put  da mu Izetbegovićeva partija pruža ruku spasa u odsudnom trenutku: taj Trojac („Sveto Trojstvo Bosansko“) djeluje vrlo uspješno na principu uzajamnih interesa; oni su istinski partneri u smislu da rade jedan u korist drugoga. To je načelo njihova već preduga opstajanja.

7. Odlaskom u Beograd, Izetbegović bi, dakle, spašavao Dodika, svoga provjerenog partnera (što znači i sebe samoga), ali bi – pored njih dvojice glavni politički profiter bio upravo taj prijetvorni Vučić: on bi se uvjerljivo predstavljao međunarodnoj javnosti kao mirotvorac iako to nikada nije bio. Danas u Evropi nema vještijeg političara od njega koji umije praviti politički kapital čak i niodčega.

8. Najzad, taj Izetbegovićev eventualni „put u Kanosu“ bio bi strašno poniženje i države i naroda. Razgovarati treba, itekako, ali postoje uvjeti pod kojima se to čini. Upravo međunarodna praksa koju sam na početku spomenuo svjedoči o tome kako se može voditi uspješan dijalog samo pod uslovom da agresor prizna grešku i da svoga partnera ne ponižava. Vučiću nijedna od tih vrlina ne pripada.

(NAP/PRESS)