Poput Singera, koji se bavi Jevrejima nakon holokausta, tako se i pisac "Lica iste žene" bavi Bošnjacima nakon genocida;
sudbine Singerovih pobožnih čudaka i Latićevih derviša i hafiza imaju začuđujuću sličnost. Sva je ova priča jedna čvrsta, na istini nastala književnost: nema u njoj štimanja ambijenta, nema unaprijed sračunate namjere pisca da osudi, ponizi i kazni – sve je tu spontano, nenametljivo, živo, iskreno i mudro... Džemaludin Latić, Lice iste žene, “Buybook”, Sarajevo, 2020. Kada sam davnih 80-ih prvi put čuo na Radiju Sarajevo u jutarnjoj emisiji Radionovela Singerovog Gimpela ludu, mom oduševljenju nije bilo kraja. Poslije sam pročitao skoro sve od ovog magičnog pripovjedača što je kod nas bilo prevedeno, pitajući se da li će iko o nama, bosanskim muslimanima, pisati ovako; da li će iko smjeti i umjeti opisati našu stogodišnju golgotu, patnje i stradanja kako nas, tako i naše domovine Bosne. O uništavanju naše materijalne kulture moglo se naći nešto zabilježeno, ali o uništenju našeg naroda na najokrutniji način skoro da nije bilo ničega ni u historiografiji niti u književnosti. Jer, mi smo u svim sistemima, pa čak i u onom bratsvojedinstvujućem – komunističkom bili samo rudiment Turčina, ili još malignije: poturice – gore od Turčina!
Svi ideolozi antimuslimanstva u posljednjih 150 godina razloge svog barbarstva nalazili su u Njegoševoj Istragi poturica pa su svi njihovi najokrutniji zločini predstavljani kao oslobođenje od Turaka i samim tim legalni. Naša književnost licemjerno je šutjela o tome, a naša historiografija gušena grubom, nemilosrdnom cenzurom. Sve do pojave Ibrišimovićevog Adema Kahrimana mi nismo imali nijedno književno djelo koje je tretiralo zločine nad našim narodom. Imali smo Mešu, ali smo ga loše pročitali, prihvatajući njegovog Derviša i Tvrđavu bukvalno kao historijske romane o turskom vaktu, zanemarujući njihovu veliku simboliku i metaforu našeg vlastitog stradanja.
Slobodan sam reći da smo sa zbirkom pripovijedaka Lice iste žene, prvog proznog djela odavno afirmiranog pjesnika Džemaludina Latića, dobili djelo koje govori istinu o nama i našem stradanju. Sam autor rastao je na poetici Mešinog Derviša i Tvrđave i na Singerovom čudovišno maštovitom pripovijedanju. Zanimljivo je napomenuti da su Singerovi i otac i djed bili rabini i da je i on sam po teološkom obrazovanju trebao biti rabin, slično Latiću, čiji je otac bio hodža, a i sam Latić pohađao je vjerske škole, no, niti je Singer postao rabin niti je Latić postao hodža – književnost je bila njihova sudbina. Međutim, dok je Singer često ironičan, a poneka njegova kazivanja graniče s blasfemijom, Latić je strašno ozbiljan i zabrinut, pa se stječe dojam da je rastao pod derviškom hrkom Mešinog šejha Ahmeda Nurudina, ali i na verbalnom i pjesničkom buntu dva lika iz Tvrđave – Ahmeta Šabe i Ramiza. Pisanje je emanacija, ali i plod imaginacije, a imaginacija mora da stvara na nečemu što je doživljeno..., govorio je Meša, što se u potpunosti može reći i za Latićevo pripovijedanje. Oni koji poznaju njegovu biografiju skoro u svakoj priči otkriće neki detalj iz piščeva života jer pisac mora imati korijene, kaže Singer, pa to autobiografsko kod Latića, osim što je “sjećanje na lično iskustvo, ono je i sjećanje na kolektivno iskustvo čitavog jednog naroda čiji su korijeni veoma duboki, a sjećanje dugo”. (v. Ivo Šoljan, Isak B. Singer, čarobnjak pripovijedanja) Poput Singera, koji je pisao na jidišu, gotovo mrtvom jeziku, ističući tako direktno pripadnost jevrejskom narodu, i Latić, bez ikakvog kompleksa, ističe pripadnost svom narodu – piše na bosanskom (i to kakvom bosanskom!), dižući taj jezik iz mrtvih, koji kao i njegov narod stoljećima guše i ubijaju.
Lice iste žene sastoji se od 17 pripovijedaka smještenih u vremensko-prostorni mìljē XX st. od istoka do zapada Bosne, od seoske idile jednog bezbrižnog djetinjstva do Golog otoka i drugih komunističkih kazamata, od blažene atmosfere Stambola do nekrologa (tarih) svojim živim, ahiretski živim profesorima, gdje je pisac preko sudbine jednog tariha prikazao barbarski pohod protiv jedne profinjene kulture i hafiza i tarihdžija koji su, iako žive na dunjaluku, zapravo već na Ahiretu... Niko se od bošnjačkih pisaca nije umjetnički suočio s patnjama svog naroda tako direktno kao što je to učinio Latić svojim pjesničkim Infernom i ovom knjigom proze. On u tim djelima tematizira XX stoljeće, najkrvavije stoljeće u historiji bošnjačkog naroda. Poput Singera, koji se bavi Jevrejima nakon holokausta, tako se i pisac Lica iste žene bavi Bošnjacima nakon genocida; sudbine Singerovih pobožnih čudaka i Latićevih derviša i hafiza imaju začuđujuću sličnost.
S druge strane, kao Hasan u Dervišu i Ahmet Šabo u Tvrđavi, Latić je preokupiran sudbinom svoje zemlje Bosne, napaćene zemlje koja je čitavo XX st. stenjala pod opresivnim režimima: četničkim, ustaškim i komunističkim i ponovo četničkom agresijom. Piščevi su likovi moralni titani: hafiz Puška i Stipan Galić, koji stoički podnose Goli otok i zenički kazamat; Nioba, koja, kao ostavljena udovica partizanskog revolucionira, podnosi Rankovića i Titu; Kamera iz pripovijetke Na Kućištu, kad je propadivao opančar, čiju strašnu sudbinu, toliko strašnu ne mogu ni prepričati. Život u opkoljenom Sarajevu pisac je prikazao prevalirajuće u poetici psihološkog realizma, čak nadrealizma, slučaj Pastirice, slučaj ljudi koji padaju u depresiju i šizofreniju u pripovijesti Crni magovi, ti svećenici crnih sila koji su, nakon prestanka četničke opsade, osvojili Sarajevo i njime vladaju; slučaj derviša i ždrijebeta u pripovijesti Ždrijebe najimpresivniji je umjetnički dokument o stradanju bh. muslimana u duhovnom i fizičkom smislu.
Ako bih se morao opredjeljivati za najbolju priču u ovoj knjizi, moj izbor pao bi na priču Sljedbenik Ernesta Blocha, koja je jedno bolno svjedočenje o ideološkim zabludama naših intelektualaca. U njoj je Latić pokazao sav raskoš svog spisateljskog talenta, svu erudiciju, svu svoju učenost i, što je najvažnije, edeb, svoj vjerski odgoj. Susret bivšeg studenta sa svojim profesorom koji nosi krivicu za studentovo stradanje poslije dugo godina od jednog kobnog časa dešava se na Kabi. I profesor je hodžin sin kao i student, ali student je ostao vjeran babi i svom islamu, plativši to gubitkom oka od udbaške okrutnosti i odležavši duge godine robije. Profesor je, pak, ideološki zastranio, izdao babinu ahmediju i babinu žrtvu za njega, služeći vjerno – to će tek kasnije saznati – svojim neprijateljima. Profesor se pod starost pokajao i došao na Kabu... Radnja kulminira susretom dva stara poznanika u haremu Kabe, gdje počinje profesor svoju ispovijed u kojoj traži halala od svog studenta. Ali nekoliko detalja ove priče potpuno su me osvojili.
Pisac postavlja profesora s one slijepe strane studenta, štiteći ga tako od poniženja, i ta perda koju je stavio između njih oslobodila je profesora da se najiskrenije izjada, da slobodno govori i ispovijedi se. A tek ona emotivna kulminacija profesorovog kajanja, onaj san u kome je vidio svog starog babu i njegovo bolno pitanje: Jesi li mi halalio, babo? Uh, kakve su tu sve drame prikazane! Ti naši stari, obični muslimani i naši mladi nadobudni “komunisti”, te jednooke, ćorave, zanesene i zavedene budale... Pa to studentovo oko koje mu tu kraj Kabe posebno fali, jer malo je jedno oko da gleda u tu ljepotu... Sva je ova priča jedna čvrsta, na istini nastala književnost: nema u njoj štimanja ambijenta, nema unaprijed sračunate namjere pisca da osudi, ponizi i kazni – sve je tu spontano, nenametljivo, živo, iskreno i mudro... Ova je priča za mene, po svemu što kazuje i kako kazuje, jedno antologijsko književno ostvarenje.
Ovom se piscu može vjerovati onoliko koliko se vjeruje Tolstoju, koliko se vjeruje Dostojevskom, Meši ili Singeru... Ovo je afirmacija klasične književnosti, književnosti morala i odgovornosti za svaku napisanu riječ, književnosti ,“naroda Knjige” i samim tim vjere u Boga, u Njegov Zakon i Sud. Iako obrađuje strašno teške teme, ovaj autor ne ostavlja čitaoca bez nade: njegovi junaci nisu samo bespomoćni promatrači zbivanja, već snažni borci za svoja prava, za pravdu i istinu, a protiv laži i zuluma. Ovo je književnost koja odgaja, budi i osvješćuje. Pa iako tako jasna i direktna, ona nije lišena onog književnog čara – puna je ona čudesnih metafora, jezičkih finesa, prelijepih lirskih pasaža i pjesničkih slika, što je svrstava u vrhunsku umjetnost. Dok je nejasnoća sadržaja i stila danas možda u modi, govorio je Singer, piščeva ambicija ostaje jasnoća... Nema opravdanja za zamornu književnost koja ne privlači čitaoca, ne uzdiže mu duh i ne pruža radost i utočište koje prava umjetnost uvijek nudi. Ovo je posebno važno, nastavlja Singer, pošto obrađujem jedinstvene ličnosti u jedinstvenim okolnostima, grupu ljudi koji su još uvijek zagonetka svijetu, a često i sebi samima – Jevreje... Pa i mi, bh. muslimani, Bošnjaci, kao da smo s ovom Latićevom knjigom tek na početku odgonetanja zagonetki o nama i u nama, kao da smo tek počeli skidati zastore s istine o nama i našoj domovini Bosni. saff.ba