Nacionalističke poruke i praksa njihove stalne (zlo)upotrebe postali su neka vrsta ulaznice u političke tokove,
institucije, agencije i javna preduzeća. Bosanskohercegovački politički i medijski prostor je, pogotovo u vrijeme predizbornih kampanja, čak i za lokalne izbore, ozbiljno opterećen porukama sa nacionalističkim prizvukom. Teške nacionalističke teme dominiraju izjavama političkih predstavnika, koji se i danas, četvrt vijeka nakon rata, oslanjaju na takav vid mobilisanja svojih pristalica, pa se stiče utisak da su građani Bosne i Hercegovine veliki nacionalisti. Međutim, stručnjaci upozoravaju da je nacionalizam u velikoj mjeri instrument pojedinih političkih centara moći i da su mnogi ljudi postali nacionalisti, ili se bar tako deklarišu, jer im to omogućava napredak na društvenoj ljestvici…
U ne tako davnoj prošlosti, polovinom osamdesetih godina prošlog vijeka, na prostoru nekadašnje Jugoslavije vladalo je bratstvo i jedinstvo. Govorilo se kako je to jedna od najvažnijih tekovina antifašističke borbe i revolucije, građani su se zaklinjali u tu kategoriju, njene vrijednosti prožimale su medije i sve sfere društva, a djeca u školama bratstvo i jedinstvo usvajala su kao temeljnu vrijednost već na samom početku svog školovanja, s prvim slovima. Poštivanje i isticanje tog pojma bilo je jedan od osnovnih kriterija za društvenu poziciju, ali to se tada nije smatralo karijerističkom orijentacijom jer je bratstvo i jedinstvo bilo sveprisutna kategorija. Međutim, ta naizgled monumentalna i neuništiva kategorija rasula se za vrlo kratko vrijeme u samo predvečerje pred raspad Jugoslavije, a tamo gdje je donedavno vladalo bratstvo i jedinstvo zavladao je nacionalizam. Neki od najokorjelijih zagovornika bratstva i jedinstva, bar tako tvrde ozbiljni nalaitičari, preko noći su postali najzagriženiji nacionalisti, ostajući to sve do današnjeg vremena.
Poruke svake nove izborne kampanje pouzdan su znak da su nacionalističke ideje i danas u samom vrhu interesovanja građana. “Gledajući izborne rezultate, ispade da su one za mnoge i najvažnija smjernica života, pa su zato politički profitabilne i vrlo zgodne za predizborne igre. Gledajući medije i slušajući političke poruke tokom kampanje, reklo da je najveći broj građana ove zemlje zadojen neizlječivim nacionalizmom,” kaže mostarski novinar Boris Čerkuč. Ali ako se čovjek spusti među obične ljude, shvati da je svakodnevnica, kako kaže, značajno drugačija.
Opasna zamka
„Kao što vidimo, na našoj političkoj sceni u Bosni i Hercegovini nacionalističke poruke praktično pljušte sa svih strana i jasno je da, dovraga, u njima ima nešto za što se lijepi narod. To je jako profitabilno, ne morate apsolutno imati neki ozbiljan politički program ili nekakvu dublju analizu stanja ili ponuditi nekakve velike odgovore i obećanja za budućnost kad imate to kao asa u rukavu. To su najisplativije poruke zato što zapravo ništa ne koštaju, a puno daju. U nas nacionalizam postoji u smislu kolektiviteta i kad razmišljamo kolektivnim mozgom, ali jedan na jedan, kada recimo Hrvat i Bošnjak zajedno rade neki posao ili jedan od drugog nešto kupuje, ili mijenjaju auta, razmjenjuju neku robu, tu apsolutno nema nikakvog nacionalizma. Ja ga, zapravo, u Bosni i Hercegovini vidim mnogo manje nego što se obično misli i manje nego u nekim državama koje su puno manje složene nego što je to Bosna i Hercegovina“, pojašnjava Boris Čerkuč.
Bosanskohercegovačko društvo je, tvrde eksperti, palo u opasnu i apsurdnu zamku. Dok se među onima koji su najviše i najbolnije osjetili strahote rata – u udruženjima žrtava – vrlo često ističe kako se mora živjeti i kako ljudi zbog samih sebe ne mogu ostatak života provesti otrovani mržnjom, stalno isti ljudi iz politike svaki dan i u svakoj prilici produbljuju rane i podstiču nacionalizam. Nacionalističke poruke i praksa njihove stalne (zlo)upotrebe postali su neka vrsta ulaznice u političke tokove, institucije, agencije i javna preduzeća. Ističući svoje nacionalističko opredjeljenje, ljudi dokazuju pripadnost svom narodu, što u praksi znači – svom stranačkom ili nacionalnom vođi. Nacionalizam je upravo na tim temeljima postao najprofitabilniji, najsigurniji i najbrži kanal ulaska u aktuelne društvene tokove, smatraju mnogi univerzitetski profesori i drugi stručnjaci, koji su pokušali objasniti ovu pojavu. Možda je najslikovitiju definiciju tog stanja, otprilike prije dvije godine, predstavio profesor Univerziteta u Tuzli i književnik Damir Arsenijević.
„Većina ljudi nisu nacionalisti u BiH, već se moraju deklarirati kao nacionalisti da bi dobili posao, dobili liječenje, bili dio preživljavanja u Bosni i Hercegovini.“
Politika – najunosniji biznis u BiH
Kako je politika, bar tako tvrde stručnjaci raznih profila, najunosniji biznis u Bosni i Hercegovini, a stranke predstavljaju najbrži put do radnih mjesta u institucijama i javnim preduzećima, mnogi ljudi se – u okolnostima kad vladajuće garniture građanima nemaju ponuditi gotovo ništa osim nacionalizma – deklarišu kao nacionalisti prosto iz nužde. Dugogodišnji bosanskohercegovački diplomata, istoričar Slobodan Šoja podsjeća kako nacionalizam nije prirodno stanje racionalnog čovjeka i kako nije nimalo slučajno da se on u ovakvom obliku plasira iz visokih političkih krugova.
„Među našim političarima, kad bi neko smislio test za nacionalizam kao što postoji test za Covid 19, on bi sigurno bio negativan. I što se ide prema vrhu pravi nacionalizam kopni, a njegovo mjesto zauzima lažni. Naša je nevolja što za razliku od onog bolesnog nacionalizma koji ima ograničeno trajanje, ovaj lažni nacionalizam, kome dobro stoji ime „biznis nacionalizam“, vrlo lako može biti vječan. Što duže traje, donosi sve veći profit. Biznis nacionalizam tako postaje ključni alat u rukama ljudi krimogenog karaktera. Raspaljujući mase i ubrizgavajući u njih mržnju prema osobi druge nacije, ovi narodni trovači se neprestano bogate na narodnoj muci i nevolji, ostavljaju iza sebe moralnu i ekonomsku pustoš i kontaminiranu zemlju i ljude. Ukratko, teledirigovana namještena svađa oko nacionalnih tema u Bosni i Hercegovini i širenje nacionalizma predstavlja zapravo sramni smokvin list kriminala. Koliko je nacinalizam lažan, toliko je kriminal stvaran. Ali ono što razumnog i poštenog čovjeka u našoj zemlji najviše iritira je činjenica da tako lako prolazi priča kako su nacionalne svađe i višemilionske krađe zapravo sastavni dio odbrane nacionalnih interesa, kaže Slobodan Šoja.
Današnji vlastodršci često ističu kako su određeni krugovi u vrijeme realsocijalizma iza paravana bratstva i jedinstva živjeli lagodno i dobro, ali nerado se upuštaju u rasprave u medijima i na mnogim konferencijama kako danas pod suncobranom nacionalizma lagodno žive čitave kaste tranzicijske elite: političari, tajkuni, režimski univerzitetski profesori, pa i novinari, razne kategorije, koje su odlično unovčile nacionalizam. Pored onih visokopozicioniranih, koji uživaju sve benefite političkih pozicija braneći svoje podanike od drugog i drugačijeg, bar tako smatraju analitičari, mnogo masovnija je ona druga kategorija – ljudi koji su svoje mjesto našli u institucijama i javnim preduzećima, pod stranačkim skutima i u njihovim hijerarhijama, i koji su u toj podjeli nacionalističkog kolača pristali da budu nacionalisti po službenoj dužnosti. (TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Amir Sužanj)