Vrijeme između svjetskih ratova bilo je vrijeme značajnih političkih i društvenih promjena,

posebno za muslimansko stanovništvo novonastale države. Nakon raspada Osmanskog Carstva, sloma Austro-Ugarske i uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, muslimansko stanovništvo suočilo se s brojnim izazovima vezanim uz političko predstavljanje, kulturni identitet i vjersku praksu. 

„Oni ne mogu da shvate da su i džuma, Bajram, hadž ustanovljeni da se muslimani pored zajedničkog izvršavanja vjerskih dužnosti isto tako trebaju zajednički porazgovoriti o svojim skupnim interesima, o svome halu i ahvalu, o vitalnim pitanjima, koja su od presudne važnosti kako za zajednicu, tako i za pojedince u njoj... Njih su godinama uspavljivali njihovi grobari pričajući im prednosti i sevape nošenjem tespiha i druge hikaje. Za njih je onda vjersko obilježje posjedovanje tespiha i podržavanje svih onih običaja koji podsjećaju na prošlost, a briga za zajednicu i zajedničke interese svedena na golu sebičnost i samoživot.

Pomislio sam: Bože moj, pa kada će se ovaj svijet probuditi iz letargičnog sna kojim živi već decenijama godina, kada će se već jedanput ugledati ako ne u svoje sugrađane druge vjere, a ono bar u svoje istovjerne sunarodnjake turske muslimane? Kada će i oni početi gledati na život drugim očima, kada će povesti ozbiljnog računa o svojoj sadašnjosti i budućnosti? Kada, kada?

Narod koji izgubi smisao i osjećaj za zajednicu, za međusobno potpomaganje, za složan rad i zbrinjavanje zajedničkih interesa, taj narod je izgubio uslove za život, taj narod ne može živjeti i njegova egzistencija je ozbiljno ugrožena!“

Možda će se nekome ove riječi učiniti poznatima, možda će ga podsjetiti na riječi koje je izrekao reisul-ulema Husein ef. Kavazović na godišnjici ratnog zločina u Ahmićima. Neko će, pak, pomisliti kako su ovo riječi koje oslikavaju stanje među Bošnjacima danas. Ali nisu. To je bajramski vaz imama iz Južne Srbije koji je prije jednog stoljeća u „Novom Beharu“ zabilježio Abdulah Vehabović.

On piše o imamu kojeg nezainteresirano slušaju dok im govori o teškom stanju u koje su upali, o njihovoj nevoljkosti da iz tog stanja sami nađu izlaz. Vaz imama odražava teško, mučno stanje u kojem su se našli i u kojem su živjeli Bošnjaci između raspada Austro-Ugarske Monarhije i Drugog svjetskog rata. U takvom su stanju, iako je vanjština bila oslikana vatrometom, pucanjem i veseljem nakon bajramskog namaza, svečanim odijelima i slatkišima na soframa dočekivali Bajrame i ramazane. Stoljeće nakon vaza imama iz Južne Srbije čini se kako se ista melanholija i malodušnost opet uvukla među one koji ovih dana slave Ramazanski bajram. 

MANJINA, A NE NAROD

Vrijeme između svjetskih ratova bilo je vrijeme značajnih političkih i društvenih promjena, posebno za muslimansko stanovništvo novonastale države. Nakon raspada Osmanskog Carstva, sloma Austro-Ugarske i uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, muslimansko stanovništvo suočilo se s brojnim izazovima vezanim uz političko predstavljanje, kulturni identitet i vjersku praksu. Bilo je to raznoliko stanovništvo, obuhvatalo je različite etničke i jezične skupine. Najbrojnija grupa bili su, jasno, Bošnjaci, ali bilo je i Albanaca, Turaka i Roma koji su prakticirali islam.

Na Muslimane se u Jugoslaviji gledalo kao na vjersku manjinu, a ne kao na posebnu etničku skupinu, što je značilo da su bili isključeni iz političkog predstavljanja i suočeni s diskriminacijom u obrazovanju i zapošljavanju, pa čak i otvorenim nasrtajima na njihovu imovinu i živote. Jugoslavenska vlada aktivno je promovirala ideju jedinstvenog jugoslavenskog identiteta, što je dodatno marginaliziralo kulturne identitete muslimanskog stanovništva. Jugoslavenska vlada je provodila politiku usmjerenu na sekularizaciju društva, što je uključivalo ograničenja vjerskih običaja.

Međuratno razdoblje u Jugoslaviji također je bilo obilježeno značajnim ekonomskim izazovima, posebno za ruralno muslimansko stanovništvo zemlje. Otimačina zemlje provedena je pod egidom agrarne reforme pa se mnogi suočavaju s bezemljaštvom i siromaštvom, kao i s diskriminacijom u pristupu kreditima i drugim resursima. Kako piše Enes Durmišević, „prema Memorandumu udruženja bivših posjednika kmetsko-beglučkih zemalja u Sarajevu, koji je upućen princu Pavlu 27. septembra 1938. godine, samo vakufske zemlje oduzeto oko četiri miliona dunuma u periodu od 1919. do 1938. godine. Ako tome dodamo da je samo u Sarajevu u to doba porušeno 24 džamije, dvije medrese (Inadija na Bentbaši i Misrijina na Atmejdanu), 108 dućana, 118 kuća, ekshumirano 75 muslimanskih grebalja…“

Historičar Muhidin Pelesić u svom radu „Bošnjački političari u prevratničkom vremenu sloma Imperije i rođenja Kraljevine“ podsjeća na pismo koje je Šerif Arnautović uputio predsjedniku kraljevske vlade: „Od kada su austrougarske čete ostavile ovdašnje krajeve, nastupila je užasna nesigurnost po život i imetak muslimanskog stanovništva. Paljenje čardaka, ubijanje muslimanskih zemljoposjednika i njihovih zamjenika, pljačkanje jednostavnih muslimanskih građana i seljaka sa strane pravoslavnih dogodilo se je u bezbroj slučajeva i još se uvijek događaju.“ U kotaru Bosanska Gradiška bila su popaljena i opljačkana gotovo sva bošnjačka imanja. „Čitava se [...] Gradiška sjala od požara.“

Marta 1919. godine reisul-ulema Džemaludin Čaušević rekao je francuskom novinaru Charlesu Rivetu: „Hiljade ljudi ubijenih, 6 žena spaljeno, 270 sela opljačkano, eto bilansa za nas Muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo se mi spremali služiti svom dušom. Mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvima. Smatra nas se uljezima.“ Prema nekim izvorima, Čaušević je očekivao smjenjivanje sa svoga položaja i nije htio otići šuteći o tragediji svojih sunarodnjaka. U februaru iste godine osnovana Jugoslavenska muslimanska organizacija podržala je reisul-ulemu i otada datira njihova suradnja, ali i političko hrvanje, pošto je Čaušević nastojao odstraniti utjecaj politike u stvarima Islamske vjerske zajednice.

Ipak, muslimanska zajednica uspijeva da preživi, čak da doživi i kulturni i intelektualni procvat. Osnivaju se društva i časopisi, pojavili su se brojni pisci, pjesnici i učenjaci, koji su nastojali promovirati izrazito bošnjački identitet i dati doprinos intelektualnom i kulturnom životu Jugoslavije. U to vrijeme nastaje i jedna od najznačajnijih političkih organizacija koja je predstavljala muslimane u Jugoslaviji u međuratnom razdoblju, Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO), koja je osnovana 1919. godine koja je nastojala zastupati političke interese muslimana u Jugoslaviji i promovirati njihov kulturni identitet. Organizacija je bila ključna u osiguravanju veće političke zastupljenosti Muslimana, uključujući izbor muslimanskih zastupnika u Jugoslavensku Narodnu skupštinu.

Uspostavlja se mreža medresa, islamskih vjerskih škola diljem Jugoslavije, koje su pružale obrazovanje iz islamskih nauka i arapskog i turskog jezika. Te su škole bile važan način pomoću kojeg su muslimani uspjeli očuvati svoj vjerski i kulturni identitet. 

ZAKONI O ISLAMSKOJ ZAJEDNICI

Prema popisu stanovništva od 31. januara 1921. godine, u Kraljevini SHS bilo je 48 posto pravoslavaca, 39 posto katolika te 13 posto pripadnika islamske, evangelističke i jevrejske vjeroispovijesti. Država je 1929. i 1930. donijela nekoliko zakona kojima se detaljnije regulirao odnos s pojedinim priznatim vjerama. Krajem 1929. donesen je Zakon o Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Zakon o vjerskoj zajednici Jevreja, a 1930. Zakon o islamskoj vjerskoj zajednici, Zakon o evangelističko-kršćanskim crkvama i Zakon o reformiranoj kršćanskoj crkvi.

U radu o pravnom položaju vjerskih zajednica u Kraljevini Jugoslaviji historičarka Blanka Matković piše kako status muslimana nije bio jednak u različitim južnoslavenskim područjima. U Sloveniji i Dalmaciji islam je priznat 1912, a u Hrvatskoj i Slavoniji 1916. godine. Muslimani u Bosni i Hercegovini izvojevali su određenu autonomiju Statutom za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova od 1909. Time je priznata mogućnost održavanja vjerskih odnosa s predstavnicima islama izvan zemlje i potvrđena mjerodavnost šerijatskih sudova u određenim imovinskim i porodičnim poslovima.

Ali u Srbiji i Crnoj Gori pravoslavlje je tretirano kao državna vjera već i prije proglašenja Kraljevine SHS, a islam, iako formalno priznat, nije uživao ravnopravnost. Zbog otvorene protumuslimanske politike, muslimani su se iseljavali u Bosnu i Tursku. Dolaskom pod vlast Beograda takav se odnos proširio i na muslimane u Bosni i Hercegovini. Vlast gotovo uopće nije reagirala niti je pokušala spriječiti napade na živote i imovinu muslimana.

Krajem 1921. muslimanska je sekcija izrazila svoje zahtjeve i prijedloge u pogledu pravnog reguliranja svog položaja u Kraljevini. Izrađen je nacrt koji je predviđao jedinstvenu vjersku organizaciju svih muslimana u državi, a jednoglasno su ga prihvatili predstavnici bosanskih i makedonskih muslimana. Prilike u zemlji su se pogoršale nakon uvođenja diktature 6. januara 1929, no početkom 1930. konačno je donesen Zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije, protiv kojeg su istupili patrijarh Varnava i Srpska pravoslavna crkva. U suštini, kralj je tada Islamsku zajednicu stavio pod svoju kontrolu, a instituciju reisa preselio je u Beograd, gdje je na to mjesto ustoličen Banjalučanin Ibrahim ef. Maglajlić.

Ipak, nezadovoljstvo muslimana je raslo, pa je Milan Stojadinović, u cilju smirivanja situacije, dao 1935. Mehmedu Spahi položaj ministra prometa, koji je Spaho prihvatio pod uslovom da se donese novi zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici. Jedan od najvažnijih muslimanskih zahtjeva novoj vladi bio je da se sjedište reisul-uleme prebaci iz Beograda u Sarajevo, što je i ispunjeno u oktobru 1936, kada je proglašen novi Ustav IVZ i novi Zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije. Donošenjem ovog, kako su ga zvali, Spahinog zakona utjecaj JMO-a u strukturama IVZ-a postao je dominantan, a glavna osoba za provođenje reorganizacije bio je brat Mehmeda Spahe Fehim Spaho, budući reisul-ulema.

BAJRAM UZ KRALJA

U takvim su okolnostima muslimani dočekivali Bajrame. Vlast je poticala korištenje izraza Bajram umjesto bajram, u nastojanju da se stvori zajednički jugoslavenski identitet koji nije vezan ni za jednu određenu vjersku ili etničku skupinu, a insistirano je i na svjetovnijem obliku slavlja, koji je naglašavao kulturne, a ne vjerske aspekte Bajrama. U Bosni i Hercegovini Bajram je proslavljan velikim javnim proslavama i paradama, a s obzirom na osmansko naslijeđe, na bogatu kulturnu i vjersku tradiciju koju su oblikovala stoljeća osmanske vladavine, proslava Bajrama u Jugoslaviji često je uključivala tradicionalne otomanske elemente.

U tekstovima tadašnjih novina može se naći kako se opisuje proslava  Bajrama u različitim dijelovima tadašnje Jugoslavije. Tako, naprimjer, „Jugoslovenska pošta“ 1940. godine donosi članak o bajramskom slavlju muslimana koji su služili vojsku. „Naredbom komandanta divizije oni su dobili poboljšanje hrane, što je naročito obradovalo vojnike. Klanjanje bajram-namaza održano je u sali opštinske zgrade, gdje su se okupili svi vojnici muslimanske vjeroispovijesti. Poslije bajram-namaza bivši ministar kap. prve klase g. dr. Šefkija Behmen, koji se također nalazi na vojnoj vježbi, održao je vojnicima jedan veoma dirljiv i patriotski govor koji je snažno djelovao na vojnike: Sudbina je htjela, rekao je g. dr. Behmen među ostalim, da mi danas daleko i odvojeni od svojih milih i dragih provodimo naš najveći blagdan Ramazanski bajram.

Ali osjećaj da mi danas ispunjavamo svoju najsvetiju dužnost, i to službu Kralju i Otadžbini, ispuniće naša srca istim zadovoljstvom i istim veseljem, čestitajući vam Ramazanski bajram, ja mogu samo jedno poželjeti“, rekao je dalje g. dr. Šefkija Behmen, „a to je da vi isto onako i od sada kao što ste do sada, kao i sva naša braća, požrtvovno i savjesno ispunjavate svoje građanske i vojne dužnosti, jer ćete na taj način najbolje osigurati budućnost sebi i svome potomstvu..  Pozivam vas“, završio je g. dr. Behmen, „da na kraju naše molitve uskliknemo: 'Neka živi naš mili Kralj Petar II!'“, što su vojnici s velikim oduševljenjem prihvatili.

Poslije klanjanja bajram-namaza g. dr. Behmen se je rukovao sa svima vojnicima, koji su mu sa suznim očima prilazili i ljubili mu ruku i zahvaljivali mu na očinskom staranju oko njih. Zatim su se svi vojnici muslimani okupili na jedno mjesto, gdje im je komandir čete u prisustvu svih oficira održao govor, pročitavši čestitku koju je komandant divizije uputio muslimanima vojnim obveznicima.

Komandir čete je naročito istakao i pohvalio vojne obveznike muslimane, koji su na dužnosti prvi, a s dužnosti posljednji. Čestitao im je zatim Bajram u ime svoje i svih oficira i vojnika one jedinice koji zajedno sa svojom braćom islamske vjere dijele veselje današnjeg blagdana. Govor komandira čete završen je poklicima: „Živio Kralj“, „Živjela vojska“, „Živjela Jugoslavija“. Poslije toga su vojnicima dijeljene cigarete. Za ručak je osim redovnog obroka pravljena halva, a janjci na ražnju okretali su se cijeli dan. Raspoloženje među vojnicima bilo je tako dobro da je sve odisalo pravim bajramskim raspoloženjem. U smijehu, pjesmi i veselju proveli su vojnici svoj Bajram daleko od svojih kuća, ali na službi za svoju otadžbinu.“

U novinskim se arhivima može naći i članak sa sjećanjima Zuke Džumhura na Bajrame tadašnjeg vremena, vremena kada mu je otac bio imam. Džumhur u jednoj bilješci piše o Sarajevu, kako kaže, jednom živom konglomeratu različitih haljina, odijela, fesova, cilindara i polucilindara, šubara, suruka, zarova, feredža i kaže: „Između dva Bajrama, Ramazanskog i Hadžijskog, u sarajevskoj Čaršiji bi se pojavili Arapi. Bili su to pravi Arapi. Iz Arabije. Došli bi u Bosnu da bosanskim muslimanima, koji su nanijetili da obave hadž, a to nisu mogli sami jer su oslabili i onemoćali, budu bedeli, zastupnici. Ti Arapi bi nekako na svoj način svojim crnim likovima i arapskim odijelom oživljavali Čaršiju. S njima bi ionako šarena Čaršija postajala još šarenija. Arapi su, osim Čaršijom, znali proći i onim modernijim dijelom Sarajeva. I tu su izazivali pozornost i pažnju prolaznika, ali su i sami bivali iznenađeni višespratnicama i puno širim ulicama od onih na Čaršiji. Iz jednog gotovo orijentalnog Sarajeva, što i jeste bila sarajevska Čaršija, odjednom bi se našli u centru nekog drugog srednjoevropskog Sarajeva, među ljudima obučenim po posljednjoj evropskoj modi, u odijelima kakva su sretali po nekim drugim zemljama i krajevima kroz koje su prošli na putu za Bosnu...“  

ZLOČIN U ŠAHOVIĆIMA

Ipak, dva će Bajrama iz tog međuratnog razdoblja ostati zapamćena i do dan-danas. Krajem ramazana, u januaru 1933. godine, u kući Vejsila Bičakčića sastavljena je rezolucija, poznata poslije kao Sarajevske ili Bajramske punktacije jer je narodu dijeljena za Bajram. Značaj ovih punktacija bio je veliki. Njima je JMO prvi put tokom diktature objasnila i predstavila vlastito stajalište o političkom stanju, a s druge strane postavljeni su i zahtjevi o položaju Bosne i Hercegovine u sklopu budućeg državnog preuređenja.

Punktacije su bile uspješno distribuirane među Bošnjacima, a režim je kažnjavao posjednike ovog dokumenta. Odnosi između opozicije na čitavom području Kraljevine Jugoslavije, a uslijed ovakvog razvoja, bili su narušeni. Posebno je JMO bila u određenoj stagnaciji, tako da je tek u drugoj polovini 1933. godine počela obnavljati kontakte, u prvom redu sa srpskom stranom. Ono što je sve okrenulo naglavačke bio je atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu oktobra 1934. godine.

Osnivanjem Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ), nakon atentata na kralja, Mehmed Spaho ulazi u Vladu Milana Stojadinovića kao ministar saobraćaja. Ključni uvjet za ulazak JMO-a u novu vladu i Jugoslavensku radikalnu zajednicu (JRZ) bio je vezan za jačanje islamske vjersko‑prosvjetne i vakufske samouprave koja je tokom diktature bila poljuljana.

U tim punktacijama, podsjeća Husnija Kamberović, kritizira se centralističko uređenje države, te zastupa decentralizirana država ravnopravnih političko-historijskih jedinica, u kojoj bi Bosna i Hercegovina „kao najstarija historičko-politička jedinica [...] bila jedna od tih ravnopravnih jedinica“. Zbog ovih Punktacija, Uprava policije je 31. januara 1933. izrekla Spahi 20 dana zatvora i 20 dinara takse na presudu. No, Spaho se 7. februara 1933. žalio Kraljevskoj banskoj upravi Drinske banovine na tu presudu. Spaho je u svojoj žalbi navodio da tekst Punktacija nije bio namijenjen za javnost, te da je u javnost dospio bez njegovog znanja Zbog ovih punktacija, Spaho je 1. 2. 1933. osuđen na 20 dana zatvora, a i novčano je kažnjen s 5.000 dinara. Skupa s njim u sarajevskom zatvoru je bio i dr. Halid-beg Hrasnica.

Drugi je bajramski događaj, nažalost, crnim slovima upisan u historiju Bošnjaka na jugoslavenskim prostorima. Još 1920. i 1921. godine trajali su teror i sistematsko nasilje nad muslimanima istočne Bosne i Hercegovine i u Sandžaku. Ali masakr u crnogorskim Šahovićima je bio najveći zločin nad muslimanima u mirnodopskim uslovima u Kraljevini. Izvršen je na Bajram 9. i 10. novembra 1924. godine u mjestu koje se danas zove Tomaševo kod Bijelog Polja u Crnoj Gori. Crnogorci i Srbi iz plemena Vasojevići, ne štedeći djecu i žene, na najmonstruozniji način pobili između 500 i hiljadu Bošnjaka. Ovaj je genocid prouzrokovao etničko čišćenje i egzodus Bošnjaka iz bjelopoljskog kraja, ali i šireg područja Sandžaka, uglavnom u Türkiye.

Ni danas se ne zna tačan broj žrtava niti je za ovaj zločin bilo ko odgovarao jer nikada nije provedena istraga. Niko se od Bošnjaka nikad više nije vratio u Šahoviće. Zemlja im je rasprodata ili oduzeta. Raselila su se brojna plemena Kolašinaca, Mekića, Drpljana, Hadžibulića, Kolića, Kalića, Hota, Hasića, Alomerovića, Mušovića, Kovačevića, Hamzića… Selo je ostalo pusto, a poslije Drugog svjetskog rata pravoslavci su mu ime zamijenili u Tomaševo, po Tomašu Žižiću, koji je kao partizan poginuo s Rifatom Burdževićem. 

stav.ba