„Ramazanski bajram je za svakog čovjeka koji je mjesec ramazan proveo u ibadetu šansa za jedan duhovni preporod,

jedna mogućnost da nas sunce našeg ruhanijeta sve obasja. Nije džaba rečeno u Časnom Kur'anu da je post put ka takvaluku, a znamo da je takvaluk potpuna svjesnost o Gospodarevoj prisutnosti. Iako je čovjek daleko od Allaha, dž. š., On je bliži tebi od tvoje žile kucavice. Na nama ljudima je da postanemo svjesni toga, a dani ramazana su bili šansa da se kroz post približimo Allahu, dž. š., i spoznamo Njegove sifate, svojstva Njegova savršenstva“ 

Ramazanski bajram jedan je od najvažnijih islamskih blagdana koji muslimani širom svijeta obilježavaju svake godine nakon ramazana, mjeseca u kojem poste i u kojem se odriču. Ovim blagdanom obilježava se završetak jednomjesečnog posta koji traje od izlaska do zalaska sunca. O tome kako se postilo u njegovoj kući i kako se dočekao Ramazanski bajram razgovarali smo s nakšibendijskim šejhom Luanom Strinićem, koji sa suprugom Sabinom i djecom živi u Pazariću nadomak Sarajeva. U ovom mjestu sagradio je i tekiju „Ruhi“, gdje se petkom navečer okupljaju njegovi derviši i gdje obavljaju zikr. Upravo u ovoj tekiji u toku mjeseca ramazana organizirani su i iftari, a kratko se i sohbetilo.

Šejh Luan Strinić rođen je u Njemačkoj 1968. godine. U Rimu, u Italiji, završava osnovnu i srednju školu, a na Međunarodnom univerzitetu „John Cabot“ diplomira biznis-menadžment. Nakon okončanja studija radi u svojoj struci u različitim firmama internacionalnog ranga. Slobodno vrijeme uvijek je koristio u svrhu izučavanja islamske historije, kao i historije općenito. Pisao je za italijanske časopise, za Preporod, a aktivno sarađuje u izdavačkoj djelatnosti Udruženja građana „Hastahana – tekija Mesudija“. Hilafetnamu za šejha nakšibendijskog reda dao mu je njegov šejh Mesud ef. Hadžimejlić u augustu 2008. godine. Šejh Luan Strinić je i poliglota, aktivno govori šest jezika.

Osim o blagodatima mjeseca ramazana, koji je već iza nas, razgovarali smo s ovim nakšibendijskim učiteljem i o značaju Bajrama za muslimane ovog podneblja. Jedna od tema bila je i više nego interesantan životni put šejha Luana Strinića, čovjeka rođenog na Zapadu, kojem je susret s jednim čovjekom tokom obavljanja hadža bila prekretnica za dolazak i ostanak u Bosni i Hercegovini.

STAV: Kako Vaša porodica i Vi uobičavate provoditi dane mubarek mjeseca ramazana? I kako ste proveli konkretno ovogodišnji ramazan?

STRINIĆ: Ramazanski dani u kući porodice Strinić mislim da prolaze isto onako kao i u većini drugih bošnjačkih domova. Fokus je svakako na porodici. Imamo zajedničke porodične sehure i iftare, vjerske obaveze, kao što je u prvom redu namaz, obavljamo obično zajedno, u džematu, a ono što uobičavam, posebno ljeti kada su duži dani, jeste i dodatno posvećivanje ibadetu u posljednjih deset dana mjeseca ramazana. Sada, kada su kraći dani, poslovne obaveze su te koje diktiraju tempo, ali ipak ne budem toliko umoran da ne mogu, recimo, proučiti hatmu. Mi tradicionalno pripremamo i iftare u našoj tekiji u Pazariću, ove godine to je bilo jednom sedmično, dok je dva puta u toku sedmice bio iftar u Mesudiji u Kaćunima.

STAV: Nastupio je Ramazanski bajram, koji ovim povodom svima koji su Vam dragi i Vama čestitam u ime cjelokupnog kolektiva sedmičnika „Stav“. Šta bi Bajrami trebali značiti u životu muslimana? Je li Ramazanski bajram zaista šansa svakome od vjernika koji je ispostio mjesec ramazan da kroz život nastavi iznova, čist i, uz Božiju pomoć, lišen grijeha iz prošlosti?

STRINIĆ: Hvala vam na lijepim čestitkama. I ja vama i čitaocima vaših novina želim čestitati Ramazanski bajram uz dovu da Allah, dž. š., primi, ukabuli ovaj naš post i da za Ramazanski bajram beremo plodove naših ibadeta, naše prisnosti i naše prisutnosti.

Ramazanski bajram je za svakog čovjeka koji je mjesec ramazan proveo u ibadetu šansa za jedan duhovni preporod, jedna mogućnost da nas sunce našeg ruhanijeta sve obasja. Nije džaba rečeno u Časnom Kur'anu da je post put ka takvaluku, a znamo da je takvaluk potpuna svjesnost o Gospodarevoj prisutnosti. Iako je čovjek daleko od Allaha, dž. š., On je bliži tebi od tvoje žile kucavice. Na nama ljudima je da postanemo svjesni toga, a dani ramazana su bili šansa da se kroz post približimo Allahu, dž. š., i spoznamo Njegove sifate, svojstva Njegova savršenstva. Jedan od Njegovih sifata jeste i Njegova potpuna neovisnost od svega i transcendentalnost.  

STAV: Kako očuvati vjersku disciplinu iz ramazana i nakon što on prođe? To je nekako pitanje koje se uvijek postavlja učenim ljudima nakon ispoštenog ramazana, ali to je svakako i pitanje koje bi svaki vjernik sebi trebao postaviti nakon klanjanja bajram-namaza.

STRINIĆ: Vjersku disciplinu ćemo očuvati samo čuvanjem bedema naše vjere – farzova, sunneta i mustehaba. Drugog načina nema. U tome je temeljno sadržan, naravno, namaz, ali i post. Možemo dobrovoljno postiti i tako se prisjećati dana mubarek mjeseca ramazana. Iako to nema svoju punoću, jer je mjesec ramazan sultan među svim ostalim mjesecima, ipak ćemo na taj način moći osjetiti ramazansku čistoću. Uz to, čovjek koji nije redovan u tome trebao bi što češće i spominjati Allaha, dž. š., to će ga isto urediti u njegovoj biti i sretnim ga učiniti.

STAV: Čini li Vam se da se u bh. društvu dešava jedan negativan proces „folklorizacije“ Bajrama, da ih sve više gledamo kroz prizmu tradicije umjesto kroz prizmu žive vjere?

STRINIĆ: Rekao bih da je to pojava koja je uvijek bila prisutna i koje će uvijek biti. Znate, uvijek su neki ljudi gledali na Bajrame kao na narodna veselja, dok je, hvala Bogu, puno više onih koji konkretno na Ramazanske bajrame gledaju kao na uspjeh što su u toku najodabranijeg mjeseca u godinu uspjeli biti ono što Allah, dž. š., traži od nas. Ramazanski bajram je samo kruna tog našeg duhovnog uzdizanja.

STAV: Za Vas je interesantno da ste rođeni u Njemačkoj, da ste djetinjstvo i rano mladalačko doba proveli u Rimu, u Italiji, dok ste također trebali studirati u SAD-u. Sjećate li se ramazana i Bajrama iz ovih država? Iz prve ruke nam možete reći kako muslimanska zajednica živi u državama u kojima su muslimani značajna manjina?

STRINIĆ: Rođen sam u Njemačkoj 1968. godine, a već 1972. godine s porodicom selim u Rim, u Italiju. Moj otac Džihad je radio kao ljekar u obje države, dok je moja majka Amedee bila Italijanka koja će se godinama kasnije vratiti islamu i postati Hamide. U SAD-u sam trebao studirati, otišao sam kako bih upisao fakultet, ali mi se majka u međuvremenu razboljela tako da sam bio primoran vratiti se u Rim, gdje upisujem Međunarodni univerzitet „John Cabot“, inače jednu od najprestižnijih visokoobrazovnih ustanova u Italiji. Tu sam studirao biznis-menadžment i odmah po okončanju visokog obrazovanja dobijam posao u jednoj velikoj internacionalnoj kompaniji, gdje započinjem svoju „dunjalučku karijeru“.

Što se tiče mojih sjećanja na ramazane i Bajrame izvan BiH, moram biti iskren i reći da su svakome njegova mladalačka sjećanja lijepa. Uprkos tome, nemoguće je ne reći da je tada bila prisutna velika izoliranost muslimana od ostalih ljudi, kao da ste u nekom međuprostoru, „dunjalučkom berzahu“. Posebno tada, krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, muslimani su Evropljanima bili totalna nepoznanica, nešto strano. Danas se mnogo više zna i o muslimanima i o islamu. U to vrijeme, posebno u Italiji, ne da su muslimani u društvu bili neobična pojava već nisu ni postojali. Ipak, mi bismo unutar svoja četiri zida sebi pravili mali mikrokosmos. Družio sam se i s nekolicinom Italijana koji su se vratili islamu, pa smo skupa odlazili u jedan islamski centar na namaze, koji je postojao prije nego je Rim dobio džamiju, tokom ramazana išli smo i na teravije. Jeste to bilo malo, intimno, ali imalo je svoje čari.

Ovu ću priliku iskoristiti da ispričam i jednu anegdotu. Početkom 1990-ih godina radio sam u Rimu i tako jednog predramazanskog dana hodam kroz menzu tokom pauze za ručak i biram sebi hranu. Moje dvije kolegice počinju pričati iza leđa i govoriti kako sutra nastupa ramazanski, kako ga one nazvaše, luđački post. Kazaše kako muslimani ništa niti jedu niti piju cijeli dan, što nije običaj normalnih ljudi već budala. Sjednem ja skupa s njima za sto i krene eglen i beglen. U jednom momentu ih upitam šta one misle o meni i o mom ponašanju, mom ophođenju prema njima i prema ostalim ljudima. One počeše govoriti da sam pametan i fin, odmjeren i kulturan. Ja im se zahvalim i kažem da sam u jednom trenutku pomislio da sam „budala“ jer od sutra počinjem postiti zajedno s drugim „budalama“ ramazanski post. Ta situacija za mene bila je komična, a vjerujem da je njima sve to bilo dosta tragično. Začepile su usta i poklopile se ušima. Nisu više ništa progovarale.

STAV: Vaša je porodica otišla iz ovih krajeva još na samom početku 20. stoljeća, a Vi ste se 1997. godine odlučili zajedno s porodicom vratiti u državu očevih predaka – BiH. Koliko je bilo teško čuvati islam u državama u kojima nisu bili muslimani većina te kako je izgledao Vaš povratak u domovinu? Je li bilo teško?

STRINIĆ: Odraslim, zrelim ljudima čuvati islam u tuđini mislim da nije težak zadatak, ali problem je odgajati djecu. Šta s potomstvom? Kako ih odgojiti u ambijentu u kojem se sve relativizira i u kojem nema nikakvih vrijednosti? Mislim da je to najveći izazov muslimana u nemuslimanskim društvima, tj. kako izvesti djecu na selamet, na pravi put. Naravno, Allah, dž. š., Onaj je koji upućuje onoga koga On hoće, ali naše je da budemo sebebi, da se trudimo odraditi svoj roditeljski posao što je moguće bolje. Negativni globalni trendovi, koje savremeni Zapad promovira, krenuli su i prema nama, već dugo prodiru na ove prostore, što može biti problem čak i zajednici u kojoj su muslimani većinsko stanovništvo.

Vratio se sam isključivo nošen entuzijazmom. Praksa je do sada nebrojeno puta pokazala da čovjek bude nošen entuzijazmom neko vrijeme, ali da on neminovno i splasne. Prva godina nakon dolaska bila je posebno teška. Nisu mi bila tako dobra primanja kao u Italiji, u kojoj sam ostavio lagodan posao, ali i mediteransku klimu zamijenio sam hladnim Sarajevom. Iako sam s očeve strane Bošnjak, čovjek s ovih prostora, ipak smo južnjaci jer je moja nena bila iz Trebinja, iz Hercegovine, dok mi je dedo bio iz Podgorice. Masline, šipak i narove zamijenio sam upozorenjima u Šeheru da ne smijem sjediti na hladnom betonu. Nisam čak ni znao kako je nositi potkošulju, što sam ipak bio primoran naučiti u Sarajevu. Na početku sam i ljudima bio čudan kao polustranac koji je odmah iza rata došao tu da živi. Prve tri godine u Sarajevu bio sam podstanar. U taj podstanarski stan došao sam s trudnom suprugom, koja je tada nosila našu najstariju kćerku, i s nešto stvari koje su mogle stati u kola. Kada sam roditeljima rekao da idem, oni su me pitali jesam li normalan. Ostavljam, kako rekoh, lagodan život u Italiji i krećem u bosansku neizvjesnost. Ipak, nešto me je tjeralo da dođem tu gdje sam sada. 

STAV: Zanimljivo je i to da ste bejat svom šejhu rahmetli Mesudu ef. Hadzimejliću dali baš u ovom mjesecu, aprilu, 1997. godine. Kako je došlo do toga i kako ste se uopće zainteresirali za tesavvuf u državama koje nisu bile Vaš vatan?

STRINIĆ: U aprilu 1997. godine obavio sam hadž zajedno s mojom hanumom Sabinom. Ja sam s 28 godina, a ona s tri godine manje, odlučio obaviti ovu vjersku dužnost. Dakle, bili smo dosta mlade osobe. Odlučili smo otići na hadž i to preko poznanika iz Italije, uspjeli smo pronaći neki hotel, skupili smo ruksake i bismillah. Prije toga sam već dolazio u BiH tražeći svoga šejha. Na tom putu vodio me je naš uvaženi prof. dr. Ćazim Hadžimejlić, još jedan znameniti šejh i sada predsjednik Tarikatskog centra BiH. Najprije me je odveo velikom alimu Mustafi Mujiću s Paleža, potom rahmetli Sirriji Hadžimejliću, a na kraju i njegovom babi Mesudu Hadžimejliću. To je bila 1996. godina. Tu sam bio tri dana i tri noći u gostima, a potom sam se vratio kući u Rim da nastavim svoj život. Godine 1997. krećem sa suprugom Sabinom na hadž i tu srećem svog rođenog brata koji je ovu vjersku dužnost obavljao s nekom drugom grupom hadžija iz Njemačke. On mi reče da će tu noć na izlazu iz Revde, najstarijeg dijela Poslanikove džamije, njegova grupa imati susret s jednim šejhom iz BiH te da sam i ja pozvan. Kada sam došao tu noć, pogled mi se sudario s pogledom Mesuda Hadžimejlića, koji mi je prišao i rekao: „Ih, vidi gdje ja njega moram naći.“ Tu noć imali smo zikr na krovu jedne velike kuće na kojem su prisustvovali i Čečeni, Afganistanci, Arapi i mnogi drugi. To je bio poseban hal... Na kraju zikra postavio sam mu nekoliko pitanja na koja su odgovori u potpunosti promijenili tok mog života, otvorili su mi nove vidike. To se ne može objasniti. Ti ljudi su posebnici, pravi nasljednici Pejgambera, a. s., koji s vrlo malo riječi kažu puno. Nakon što mi je dao odgovore, rekao sam mu da već dugo tražim svoga učitelja, svoga muršida, i pitao sam ga da li bi me on učio. On mi je samo rekao: „Ti si već moj.“ To je trebalo značiti da se već od ezela znamo. Rekao mi je samo da dođem sutra kod Revde u podne kako bi mi dao prvi vird da učim. Tako je i bilo... Ono posebno što mi je tada rekao jeste da trebam doći u BiH živjeti. U junu 1997. godine bivam najprije na Ajvatovici, ugovaram neke poslove, a potom u julu iste godine odlučujem se na definitivni dolazak ovdje.

Ja sam pokazivao interes za tesavvufom čim sam počeo više prakticirati vjerske propise. Iskreno, do 16. ili 17. godine nisam bio naročiti praktikant. Znao sam za selam, kelam i elham, i to je bilo sve. Onda sam naprosto osjetio taj tragalački nemir u sebi, a znamo da će svako ko nešto traži i pronaći to što je predmet njegovog traganja. Tada sam nabavio i neke ilmihale i počeo polahko klanjati. Nakon mene, i otac je počeo klanjati, potom moj brat, koji je mlađi od mene osam godina, a vođena svim tim dešavanjima u porodici, i majka se odlučuje vratiti islamu. Iako se nije u mojoj kući dok sam bio dijete klanjao bešvakat namaz, otac mi je dosta pričao priče o dervišima, a i jedan njegov prijatelj, inače Albanac koji se nalazio na direktorskom mjestu islamskog kulturnog centra u kojem sam i učio arapski jezik, bio je bektašija. I kroz ta poznanstva širio sam svoja interesovanja za tesavvuf. Imali smo početkom 1980-ih i jedan interesantan islamski časopis, baš u izdanju tog centra na čijem je čelu bio prijatelj mog oca, koji je također obrađivao interesantne sufijske teme. Ono što je moja sreća jeste to što se nikada nisam zadržavao na površini. Šta god da sam radio, uvijek sam išao do najsitnijih detalja. Zašto dižemo ruke spram ušiju kod donošenja tekbira, zašto vežemo ruke na pojasu tokom namaza, zašto padamo dva puta na sedždu... to nije sigurno Pejgamber, a. s., džaba radio. Sigurno je došla naredba. Na sve te dileme odgovore imaju ljudi s iskustvenim znanjem, sa znanjem koje leži u srcu.

STAV: Dugo ste obilazili i tekije u Italiji. Kako su one izgledale i ko su ljudi koji ih posjećuju?

STRINIĆ: Zanimanje za tesavvuf vodilo me je i na različita mjesta. Moje traganje dovelo me je i na mjesta u Italiji gdje se izučava tesavvuf, posebno preko maločas spomenutog očevog prijatelja Hamdija Mentora, Albanca. Na tom putu upoznajem i nakšibendije, i šazilije, i bedevije, i s njima se družim. Otprilike od 1990. do 1997. godine redovno sam išao na zikr i dersove subotom navečer kod burhanija, što je jedan kol desukijskog tarikata, ali nisam dao bejat tamošnjem šejhu. Redovno sam išao, ali sam uvijek govorio da je moj šejh u BiH. Na kraju se to ispostavilo tačnim... Bio sam i u društvu nakšibendija u Italiji, među kojima se nalazio i utjecajni doktor Abdulmalik Alberto Ventura, koji je nedavno preselio na ahiret. S njima sam znao učiti hatme. Bio sam i kod hakkani derviša, koji su bili jako zastupljeni na sjeveru Italije. I tu sam se susretao s različitim ljudima – od hipija, preko običnih činovnika sve do univerzitetskih profesora i ljekara. Međutim, sve te ljude spajalo je jedno – duboki interes za spoznajom.

STAV: Od povratka u BiH vezani ste za tekiju Mesudija, ali danas, kao šejh, imate i vlastite muride i muhibe te obavezu da vodite zikr. Koje su aktivnosti koje je Vaša halka organizirala u toku mjeseca ramazana i kako Vaši derviši provode ove bajramske blagdane?

STRINIĆ: Uoči petka i uoči ponedjeljka okupljamo se u Mesudiji, dok petkom navečer vodim zikr u svojoj tekiji u Pazariću. Još od 2001. godine vodim zikr u Pazariću, koji je najprije bio u džamiji, a onda kada se moj šejh Mesud Hadžimejlić razbolio, tražio sam da to privremeno prekinem. Kada sam dobio idžazetnamu za šejha 2008. godine, nastavio sam održavati zikr najprije u kući, a onda i u tekiji pored petkom navečer. U toku mubarek mjeseca ramazana imali smo klanjanje akšam-namaza, zajednički iftar, poslije iftara uslijedio bi zikr te kao okvir svega teravija. Ramazanski bajram, ako Bog da, opet provodimo zajedno, najprije svako sa svojim porodicama, a onda se iza podne ili predvečer u tekiji svi okupljamo i nastavljamo bajramovati.

STAV: Koja bi bila Vaša opća poruka u povodu Ramazanskog bajrama svim muslimanima?

STRINIĆ: Prije svega, dovim da muslimani prevaziđu neke međusobne različitosti. Ne bi trebali insani u cjelini da jedni na druge gledaju kao da postoje neke razlike, a kamoli muslimani. U povodu nastupanja Ramazanskog bajrama poručujem – jedinstvo, jedinstvo i samo jedinstvo. Ni Istok, ni Zapad, već jedinstvo islama. Da budemo jedno, jedno za drugo u pomoći. Znamo da i životinji trebamo pomoći, a pogotovo svome bratu muslimanu. I svakom drugom čovjeku, naravno. Trebamo biti empatični, da osjećamo i suosjećamo s drugim, da ne gledamo samo sebe. To bi bila moja bajramska poruka.

STAV: Također, Vi djelujete u okviru Tarikatskog centra BiH. Koji su projekti pred ovom institucijom koja djeluje u okviru Islamske zajednice u BiH u periodu koji dolazi?

STRINIĆ: Mi ne volimo puno da se eksponiramo izvan tekija jer je jasno da tarikat nije za svakoga. Allah, dž. š., preko Pejgambera, a. s., jasno je ljudima razlučio pravi od krivog puta, ali opet nisu svi krenuli pravim putem. Onda je pitanje koliko i tih što su na pravom putu mogu biti u tarikatu. Bilo kako bilo, na nama je da izađemo i uključimo se u neke projekte. Moj je bio prijedlog i na tome ću insistirati da se organizira jedan tesavvufski festival, jedan praznik tesavvufske kulture koji će uključivati izložbe, koncerte tesavvufske muzike sastava iz različitih dijelova svijeta, razne radionice i sl. Volio bih i to da se više pažnje posveti ibadetu, da bude jednom sedmično ili barem jednom mjesečno veliki zajednički zikr, na nivou kompletne Islamske zajednice u našoj državi. Bilo bi također dobro organizirati i da nam neko od naših uglednih profesora jednom mjesečno održi ders iz nekih znamenitih kitaba. Mi nismo ljudi koji su pokupili svu pamet svijeta, možemo još nešto naučiti. Od pametnijeg uvijek ima pametniji. Za mene bolna tačka je i Gazi Husrev-begova tekija na Baščaršiji, koja je danas ugostiteljski objekt. Ja razumijem da se vakuf mora finansirati, ali ne znam da li je baš tolika potreba da se mjesto tekije koristi kao restoran. Možda se petljam u nešto što nije moj posao, ali ipak je to tekija. Sanjam dan u kojem ćemo mi kao Tarikatski centar BiH imati dovoljno finansijske snage da platimo kiriju za to mjesto i da tu možemo organizirati različite vjerske sadržaje.  stav.ba