Armija RBiH skoro da nije imala nikakvo oružje, ali me impresionirala hrabrost tih ljudi i odlučnost da zaštite svoj narod!

"Armija RBiH skoro da nije imala nikakvo oružje. Nisu imali artiljeriju, oklopna vozila. Lako oružje koje su nosili je bilo zastarjelo. U poređenju sa vojskom bosanskih Srba sve je to bilo jako loše. A vojska bosanskih Hrvata je bila negdje između. Oni su bili malo profesionalniji nego Armija RBiH."  

Britanski pukovnik koji je vodio jedinice UNPROFOR-a u Srednjoj Bosni Bob Stewart prvi je međunarodni zvaničnik koji je svjedočio masakru 116 nedužnih stanovnika Ahmića u aprilu 1993. godine i o tome obavijestio svijet.

Od tog datuma, kada je pukovnik Stewart ušao u Ahmiće i otkrio razmjere monstruoznog zločina koji su počinile jedinice HVO-a, ostao je iskren prijatelj naše zemlje. Trideset godina kasnije taj događaj je još odrednica u njegovom životu ne samo kao profesionalnog vojnika i čestitog oficira Vojske Velike Britanije nego i kao aktuelnog zastupnika u Parlamentu Velike Britanije.

"Moj najveći osjećaj je velika tuga zbog onoga što se desilo", rekao je Bob Stewart u programu televizije Hayat. Na samom početku sa nama je podijelio kakva sjećanja ima i uspomene ima na april 1993. godine.

"Postoji i određeni osjećaj krivnje zbog toga jer da smo znali šta se dešava, mi bismo to zasigurno zaustavili. Moj bataljon je imao samo 800 vojnika i mi smo pokrivali područje od Gornjeg Vakufa do Tuzle. 800 ljudi na cijelo to područje zaista nije mnogo, ali ako imam osjećaj po pitanju Ahmića, to je zaista iskreno žaljenje da nisam znao šta se dešava u to vrijeme jer budite sigurni da bih to zaustavio", rekao je Stewart sa suzama u očima.

Prijetio se i toga šta je zatekao kada su ušli u Ahmiće. Kaže da nije vjerovao u ono šta je vidio i šta je pronašao.

"Sjećam se da sam rekao bosanskim muslimanima, vojnicima na brdima iznad Ahmića, da ja ne vjerujem i ne mogu vjerovati da je neko masakrirao žene i djecu, bilo ko u ovoj zemlji Bosni. Kada sam otkio da nisam bio u pravu, da su žene i djeca zaista masakrirani, ne samo žene i djeca, nego i muškarci. Uglavnom stari muškarci. To me je zaista potreslo. Potreslo je moje vojnika. To je razlog zašto tako veliki broj njih do dana današnjeg pamte ono što se desilo u Ahmićima i zašto 50ak nas smo ovdje, o našem trošku da pokušamo se prisjetiti onoga što se desilo i da izrazimo svoju sućut građanima Ahmića koji su to preživjeli, koji su patili puno više od svih ostalih. Ahmići su samo mali dio. Mnogo ljudi je ubijeno oko Ahmića. U to vrijeme imali smo zaista i početni problem sa Srebrenicom gdje sam ja vodio moje vojnike ka Srebrenici, u aprilu 1993. godine. Tako da smo imali Srebrenicu koja se počela dešavati i ljude koji su ubijeni tamo. Imali smo ljude u srednjoj Bosni koje su ubijali, a mi - UN smo bili tu. Zašto? Da isporučujemo pomoć. Ja sam vjerovao da je naš posao više od toga, od isporuke humanitarne pomoći. Naš je posao da spašavamo živote i to je misija za koju sam ja dao svoje ljude. Ponekad su morali i da uzvrate vatru, da koriste oružje, ali su to uradili da pokušaju spasiti druge ljude kad su vidjeli da se dešavaju stvari koje su tako pogrešne i taj osjećaj žaljenja što nismo uradili više još uvijek je u svim mojim vojnicima i dan danas", ističe Stewart.

Osvrnuo se i na to kako danas međunarodna zajednica na sve načine pokušava da pomogne Ukrajini, te da li se tih godina moglo učiniti puno više za Bosnu i Hercegovinu kako se ne bi dogodili ovi monstruozni zločini, ali i genocid koji je počinjen.

"Naravno da je međunarodna zajednica to trebala zaustaviti. Međunarodna zajednica je sjedila na rukama i nije uradila dovoljno. Čak i moja misija je bila da se ne uključujem u ratna dejstva. Moja misija je bila da ostanem neutralan u ratnim dešavanjima, ali kada su se desili Ahmići, mene su Britanci kritikovali što sam identifikovao da su masakr u Ahmićima počinili vojnici bosanske hrvatske vojske, ne lokalni ljudi nego specijalne snage koje su došle u to područje. Vjerujem da ljudi, koji su ubijali u Ahmićima, nisu bili ljudi iz tog područja. Susjedi, komšije ne mogu ubijati svoje komšije, ljude s kojima ste odrasli, išli u školu, koje poznajete cijeli svoj život i onda ih ubijete. Ja zaista mislim da se to ne može desiti čak ni u najgorim režimima. Mislim da ljudi koji su počinili Ahmiće su došli iz vana i da nisu poznavali žrtve", govori Stewart.  

Stewart se prisjetio i vojne situacije u Bosni i Hercegovini tokom agresije, te odnos snaga u sukobima. 

"Armija RBiH skoro da nije imala nikakvo oružje. Nisu imali artiljeriju, oklopna vozila. Lako oružje koje su nosili je bilo zastarjelo. U poređenju sa vojskom bosanskih Srba sve je to bilo jako loše. A vojska bosanskih Hrvata je bila negdje između. Oni su bili malo profesionalniji nego Armija RBiH.

Ali želim reći jednu stvar: ono što je mene impresioniralo je duh, hrabrost tih ljudi koji su bili odlučni da zaštite svoj narod. Kada kažem narod - vojnici tu uvijek ovise o svojim porodicama. Oni su se borili sa porodicama u blizini. Lako je da vojska poput moje dođe u Bosnu jer smo mi bili profesionalni vojnici i bili smo dobro opremljeni. Imali smo uvijek dovoljno hrane i imali smo bolnicu ukoliko bismo bili ozlijeđeni. Naša oprema se održavala. Naša vozila su imala gorivo", kazao je pukovnik Stewart.  (SB)