Knjiga Identitet/i muslimana u Cazinskoj krajini bavi se identitetima većinskog stanovništva Cazinske krajine.

Autorica se opredijelila za ključni termin muslimani, s kojim u vezu dovodi etnički ili narodnosni identitet Bošnjaci i regionalni identitet Krajišnici, a kroz izjave ispitanika pojavljuju se i forme državno-nacionalnog identiteta Bosanci ili Bosanci i Hercegovci.   U septembru 2021. godine u saradnji Instituta za historiju u Sarajevu te Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu objavljena je knjiga Identitet/i muslimana u Cazinskoj krajini autorice Lejle Hairlahović-Hušić. Riječ je o doktorskom radu koji je autorica privela kraju, ali, nažalost, zbog iznenadne smrti od posljedica virusa korona u novembru 2020. godine, nije uspjela odbraniti. S obzirom na to da je rad prošao sve neophodne faze te da je bio i zakazan termin odbrane, naknadno je formirano Povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada u sastavu doc. dr. Tibor Komar, prof. dr. Marijeta Rajković Iveta te dr. Dženita Sarač Rujanac, koje je na isti dalo pozitivno mišljenje.

Knjiga Identitet/i muslimana u Cazinskoj krajini rezultat je šestogodišnjeg istraživanja pitanja identiteta bošnjačko-muslimanskog stanovništva Cazinske krajine. Istraživanje je vođeno pod mentorstvom profesorice Rajković Ivete, etnologinje te kulturne antropologinje i povjesničarke Sveučilišta u Zagrebu, a pored nje na pripremi ukoričenog izdanja doktorskog rada radila je i dr. Ramiza Smajić, naučna savjetnica Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu. U periodu nakon smrti autorice formirana je fondacija pod njenim imenom koja je u sklopu vlastitog rada uspostavila aktivnost stipendiranja nekolicine vrsnih studenata. Također, u sklopu navedene fondacije dosad su organizirane tri promocije Lejline knjige, u Cazinu, Bosanskoj Krupi i Bužimu, a još nekoliko promocija slijedi u narednom periodu.

Knjiga Identitet/i muslimana u Cazinskoj krajini bavi se identitetima većinskog stanovništva Cazinske krajine. Autorica se opredijelila za ključni termin muslimani, s kojim u vezu dovodi etnički ili narodnosni identitet Bošnjaci i regionalni identitet Krajišnici, a kroz izjave ispitanika pojavljuju se i forme državno-nacionalnog identiteta Bosanci ili Bosanci i Hercegovci. Sve njih autorica Hairlahović-Hušić povezuje s ličnim osjećajem samoidentifikacije kod onog dijela stanovništva Cazinske krajine koji je obuhvaćen istraživanjem.

Po mišljenju članova navedenog povjerenstva, „Lejla Hairlahović-Hušić provela je originalno naučno istraživanje identiteta muslimanskog stanovništva Cazinske krajine. Riječ je o izrazito relevantnoj i aktualnoj temi koja nadilazi postojeće naučno saznanje iz područja etnologije i kulturne antropologije i čiji rezultati utemeljeno ukazuju na kompleksnost i višedimenzionalnost identitetskih procesa, i to na historijski kompleksnom području. Istraživanje se temelji na brojnim izvorima: vlastitoj građi prikupljenoj terenskim istraživanjima, analizi historijske arhivske građe i medijskog diskursa, fotografijama, demografskim podacima, analizi eseja maturanata srednjih škola i sl.“

U prvom dijelu knjige autorica nudi iscrpan metodološki i teorijski osnov nužan za sagledavanje navedene teme. Bavi se pojmovnim određenjem identiteta i migracija, potom definiranjem prostornog obuhvata Cazinske krajine, te historijskim obilježjima navedenog teritorija od predosmanskog doba do najnovijih vremena. Razdoblje kojem je autorica posvetila najveću pažnju jeste period od 1948. godine do danas. Kao sagovornike u istraživanju, uzimala je stanovnike sa stalnim boravkom na teritoriju grada Cazina, te općina Velike Kladuše i Bužima, ali i one koji žive u dijaspori. Važno mjesto u ovom istraživanju autorica je posvetila: Ulozi tradicije u formiranju identiteta; Odnosima u porodici; Ulozi i položaju žene; Školovanju; Kultovima dida, hodže, komšiluka i vire; Običajima i vjerovanjima; te Epskoj pjesmi i govoru.  

Jedno od poglavlja knjige odnosi se i na okolnosti oko priznavanja etnonima Bošnjak 1993. godine, a koji je gotovo jedno stoljeće bio izbačen iz upotrebe. Tu se autorica posebno referira na Bošnjački sabor iz 1993. godine, kada je vraćeno etničko i jezičko pravo bošnjačkom narodu, potom popis stanovništva iz 2013, kada je navedeni etnonim Bošnjak i jezik bosanski prvi put ovjeren na nekom od službenih popisa, ali i na okolnosti koje su prethodile priznavanju bošnjačke narodne posebnosti prvo pod imenom musliman (s malim m), potom Musliman (s velikim M), oba puta s mogućnošću jezičkog određenja u sklopu srpsko-hrvatskog jezika. 

Bez obzira na različite poglede na identitet, čini se da je za temu doktorskog rada ili naslov knjige primjerenije bilo da se navedeno stanovništvo posmatra kroz prizmu etničke ili narodnosne pripadnosti. Međutim, autorica Hairlahović-Hušić opredijelila se za religijsku pripadnost navedenog stanovništva. Iako odgovor na pitanje o razlogu za navedenu temu ili naslov više ne možemo dobiti od autorice, po svemu sudeći da je na sve utjecala činjenica da se u širokim narodnim masama još uvijek nije dovoljno etablirao naziv Bošnjak, koji je gotovo cijelo jedno stoljeće bio uskraćen kao mogućnost etničke identifikacije za bošnjačko stanovništvo. Taj osjećaj nejasnoće, zbunjenosti, te određene vrste raspolućenosti između pojma musliman i Bošnjak posebno je izražen među sredovječnim i starijim stanovništvom koje je kroz obrazovni proces u vrijeme prve i druge Jugoslavije bilo uskraćeno znanja o „sebi“, svojoj prošlosti, kulturi, tradiciji, imenu naroda i jezika i svemu ostalom što ga određuje kao zaseban etnos.

Dakle, pored niza dobrih strana knjige Identitet/i muslimana u Cazinskoj krajini, čije bi nabrajanje proizvelo dugi niz pohvala za autoricu koja se kao pionir ovakvog istraživanja prihvatila zahtjevnog posla, knjiga ima i određenih slabosti ili manjkavosti. Pod tim se misli na činjenicu da je za neke dijelove bilo potrebno napraviti vremenski duži i naučno temeljitiji zahvat, kako bi se javnosti i čitaocima ponudila podloga za jasnije razumijevanje određenih nejasnoća u vezi s identitarnim određenjem među bošnjačko-muslimanskim stanovništvom Cazinske krajine. Stoga cijenim da su povijesna dešavanja iz sredine 19. stoljeća, u vrijeme nastanka nacionalnih pokreta u regiji, i njihovih aktivnih nastojanja da se kroz pravoslavnu i katoličku crkvu utječe na bosanske političke prilike, te razbijanje dotad jedinstvenog etničkog bića Bosne (Bošnjaka islamske, Bošnjaka pravoslavne i Bošnjaka katoličke vjeroispovijesti) iznimno važna za razumijevanje dešavanja unazad više od 140 godina, još od dolaska Austro-Ugarske pa do danas. 

Dakle, bez sagledavanja uloge Načertanija Ilije Garašanina iz 1844. godine ili uloge Teofila (Bogoljuba) Petranovića, koji je bosanske pravoslavce nagovarao da se više ne izjašnjavaju kao Bošnjaci pravoslavci već kao Srbi pravoslavci, zatim bez sagledavanja uloge Klementa Božića, koji je istu ili sličnu stvar radio s bosanskim katolicima, nadalje bez sagledavanja zaključaka s Prvog katoličkog sabora iz 1900. godine u Zagrebu, gdje je dogovoreno da se katolici u Bosni od sada imaju zvati Hrvatima, i svih ostalih činjenica koje su kroz period Kraljevine, a dijelom i socijalističke Jugoslavije bile usmjerene na razbijanje Bosne, u duhu antibosanskih politika koje i danas nerijetko nasrću na Bosnu, nije moguće razumjeti zašto dio krajiškog stanovništva ni danas nema najjasniju predstavu, ili nedovoljno razumije razliku između svog etničkog, religijskog, regionalnog ili državno-nacionalnog identiteta. Međutim, unatoč svemu tome, Lejla je svojim istraživanjem dala vrijedan doprinos ovoj temi i, što je još važnije, otvorila prostor za nova istraživanja i bavljenja nekim novim segmentima i nekim novim pitanjima koja će upotpuniti praznine u razumijevanju identiteta Bošnjaka / muslimana / Krajišnika / Bosanaca i Hercegovaca Cazinske krajine.

U vezi s nespremnosti Bošnjaka muslimana da kvalitetno odgovore na antibosanske politike koje su im početkom 20. stoljeća oduzele status etničke pripadnosti te 1907. godine ukinule bosanski jezik uvijek je korisno navesti neke od razloga koji su doveli do takvog stanja. Gotovo cijelo 19. stoljeća vlast na području današnje Bosne toliko je iscrpila domaće stanovništvo da ono u vrijeme buđenja nacionalnih pokreta u regiji nije moglo kvalitetno odgovoriti na utjecaje nacionalnih pokreta iz susjedstva koji su djelovali na razbijanju dotad jedinstvenog bosanskog/bošnjačkog nacionalnog bića. Jedan od razloga krije se i u mobilizaciji mladića koji su odlazili hiljadama kilometara od svojih kuća i širom Carstva ostavljali svoje kosti, što je utjecalo na sve izraženiji demografski disbalans muslimanskog stanovništva Bosne u odnosu na nemuslimansko, koje je imalo obavezu plaćanja poreza, ali ne i služenja vojne obaveze. Nadalje, u vrijeme borbe za autonomiju Bosne i u brojnim bunama, posebno onoj koju je ugušio Omer-paša Latas posječen je veliki dio bošnjačko-muslimanske elite, vodeći begovi, age, misleći ljudi, što je Bošnjake-muslimane kulturno i politički „obezglavilo“ za narednih 100 godina. I na koncu, birokratska vlast raznim je nametima toliko osiromašila stanovništvo da je u periodu Austro-Ugarske po nekim podacima iz Bosne iselilo više od 300.000 stanovnika prema današnjoj Turskoj, a mnogi među njima zastali su u Sandžaku, na Kosovu ili u Makedoniji. I danas se kao razlog tih seoba prenaglašeno ističe strah od nemogućnosti očuvanja islamske vjere zbog dolaska kršćanske imperije, ali ne treba smetnuti s uma da su mnogi od iseljenika bježali od bijede i neimaštine koja ih je pritisnula. O tim i sličnim okolnostima kad se ginulo i stradalo za tuđi interes usmena predaja je sačuvala riječi i komentare tipa: „Bit će carstva do zadnjeg Bošnjaka“, ili pak: „Ne može stradati toliko konja, koliko ih mogu oždrijebiti bosanske kobile.“

Sve navedeno samo je dio konteksta kojeg treba dobro sagledati da bi se shvatilo etničko i nacionalno „lutanje“ bošnjačkog naroda u toku 20. stoljeća, da bi se razumjelo naginjanje pojedinih bošnjačkih prvaka prema srpstvu ili hrvatstvu, potom prihvatanje jugoslavenstva, neizbježno okretanje statusu neopredijeljenosti, zakašnjelo i sporo buđenje iz višedecenijske uspavanosti, bojažljiva i stidljiva borba za kulturna i politička prava u drugoj polovini 20. stoljeća. Na sve navedeno i danas se nadovezuje još uvijek nedovoljna etabliranost bošnjačke i bosanske posebnosti, odsustvo svijesti o dugoročnim nacionalnim, političkim i kulturnim ciljevima i interesima, nesigurnost koraka u borbi za modernu državu i građansko društvo po uzoru na najuređenije države i društva savremenog svijeta... Sve to, dakle, treba staviti u kontekst ruba Bosne i Hercegovine kakav je prostor Cazinske krajine da bi se dobila sveobuhvatnija uvertira za ozbiljno sagledavanje i razumijevanje kompleksnosti identitarnog određenja i samoodređenja stanovništva Cazinske krajine. Zato Bošnjaci i 30 godina nakon vraćanja svog historijski utemeljenog imena za narod i jezik još uvijek trpe posljedice stoljetnog diskontinuiteta u svom etničkom i jezičkom razvoju. Otud i nejasnoća i zbunjenost određenog dijela Bošnjaka Cazinske krajine, ali i Bosne i Hercegovine u smislu ispravne etničke identifikacije, te njene zasjenjenosti religijskim (muslimanskim) pa i regionalnim (krajiškim) samoodređenjem.

Summa summarum, knjiga Identitet/i muslimana u Cazinskoj krajini vrlo je značajna knjiga koja baca svjetlo na jedno teško pitanje bošnjačko-muslimanskog stanovništva Cazinske krajine. To je knjiga koja će tek otvoriti mnoge korisne rasprave i razgovore, pomoći u sagledavanju složenog poimanja identiteta stanovništva Cazinske krajine. I na koncu, to je knjiga koja će u narednom periodu olakšati mnogim naučnicima i istraživačima koji se budu bavili pitanjima identiteta, etnologije, historije i drugih segmenata kulturnog  života Cazinske krajine. stav.ba