Postoje bolji i meritorniji poznavaoci njegovog djela, visoki intelektualci da pišu o njemu,

a moja je želja i cilj da opišem realnost vremena i trenutka suživota i odnosa u ovome gradu „slučaja„ nekadašnjem našem divnom gradu Mostaru, bez velikosrpskih laži „srpskoga sveta„  Kao magistar elektrotehnike, radije bi nešto napisao o našem Nikoli Tesli, zato i nemam pretenzije da uveliko pišem o opusu i djelima, našeg uvaženog i poštovanog pjesnika, moga sunarodnjaka Aleksu Šantića.  Piše: Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac za Ljudski.ba

Postoje bolji i meritorniji poznavaoci njegovog djela, visoki intelektualci da pišu o njemu, a moja je želja i cilj da opišem realnost vremena i trenutka suživota i odnosa u ovome gradu „slučaja„ nekadašnjem našem divnom gradu Mostaru, bez velikosrpskih laži „srpskoga sveta„?

Odličan učenik Sarajevske realne gimnazije i česti posjetilac Univerzitetske biblioteke u gradskoj Vijećnici, uvijek sam i često čitao i proučavao djela našeg Alekse, radi skromnosti, naglasio bih da sam poznavao napamet mnoge njegove pjesme.

Znao sam da je bio našeg roda i poroda, veliki iskreni domoljub, bio građanin Mostarac i ljubimac svih vjera i nacija u bivšoj nam Jugoslaviji, ali pojavom guslara i nacionalista tzv. „dodikovaca„ htjeli bi ga svi krstiti svojim „velikim Srbinom“ , a on je samo Bosanskohercegovački Srbin, kao što sam lično i ja postao mostarski Sarajlija, kao Bosanski Srbin?

U prvim trenutcima agresije na grad i njegove građane, sa istoka devedesetih godina, od strane naših sunarodnjaka sa JNA i mnogih „Hajdučkim„ hordama, većina naših mostarskih Srba se na vrijeme povukla iz Mostara.

Međutim, kako to jednom prilikom u emisiji RTRS-a, naš samozvani predsjednik udruženja Srba u gradu, gospodin Dušan Golo, na jeziku „gatalice„ upravo kod voditelja i velikog nacionaliste Veselina Gatala, izjavljuje; „ Preko 250 mostarskih Srba, dalo je svoje živote za Republiku Srpsku„ zaboravljajući da je to upravo, genocidna tvorevina i najveća naša „crna mrlja„ u nekadašnjem zajedničkom suživotu, u ovome divnom gradu ljepote i prirodnih davanja?

Nisam upućen, da li je isti bio član stranke SDS-a, ali znam da dolaskom ili povratkom „velikih Srba„ tzv. „dodikovaca„ u ovaj grad, da su isti uz pomoć SPC i njenih vjerskih vjerodostojnika, otpočeli stvarati svoj „srpski svet„ i da je sve počelo od njih i sa njjima?

Tako se izgubio i gospodin Dušan Golo, jer su nastupili autentični Srbi, guslarove krvne grupe iz Laktaša?

Istinski građani i mostarski Srbi, koji su ostali i branili svoju domovinu i naše vrijednosti, poput pok. Ratka Pejanovića, pok. Radmila Brace Andrića, pok. Riste Pudara, Obrena Loze, Frederika Vasića, moje malenkosti Milana Jovičića, kao birani vijećnici Gradskoga vijeća grada i brojnih drugih, dolaskom „ dodikovaca „sa vladikom Grigorijem i njegovom crkvenom svitom, nismo više bili autentični Srbi i od njih je u gradu Mostaru otpočeo„ znani srpski svet„?

Crkvena vlast i njihovi „dodikovci „formiraju svoje institucije, od SPKD „Prosvjete „i udruženja „Gusle„, sve u crkvenim prostorima, do izbora svoga autentičnog Srbina u Gradskom vijeću?

Kako to prenose Beogradske „Novosti„ na spomeniku Aleksi Šantiću, po mnogima, najvećem Mostarcu svih vremena, primjetna su bila oštećenja, koja već duže stoje i niko i ne najavljuje da bi mogao da ih sanira, uvjerila se ekipa „Novosti“. To je sada više izvjesno kada je pjesnik, odlukom gradskih vlasti Mostara, dobio ulicu.

Na mostarskom pravoslavnom groblju, gdje počiva znameniti pjesnik od 1924. godine, koji je podario, za sva vremena, pesme poput „O klasje moje“, „Bog se smilovao“. „Duša“, „Emina“, „Ostajte ovde“, „Gledao sam“, „Ljubim li te“, „Molitva male Zorice“, „Na grobu mile sestre“, „Na mjesečini“, „Nemilosnom bogatašu“, „Moja otadžbina“ i „Mi znamo sudbu“, vlada neka svečana tišina i mir.

Taze humke su prava rijetkost. Nedavno su vandali na tom groblju ispisivali sramne antisrpske poruke. Još nisu identifikovani i privedeni pravdi. Kad će? Ne zna se! Grobovi i nadgrobni smpomenici stari su i više od tri vijeka. Šantićev spomenik je na počasnom mjestu kao što je i red. Sahranjen je baš u vrijeme kad se znalo za red, poštovanje i uvažavanje tako znamenitih ljudi i stvaralaca. I, ne samo među Srbima.

– Poštovali su ga, voljeli su ga, uvažavali, divili su mu se i radovali mu se svi Mostarci, bez obzira na vjeru i naciju – kaže Dušan Tomić, advokat, rodom iz Međaša, kod Bijeljine, koji je došao da se pokloni senima slavnog mostarskog Alekse Šantića.

-Nema ko nije uživao ranije i ko danas ne uživa u Šantićevoj divnoj poeziji, koja je puna ljubavi od one prema voljenoj ili voljenom, bližnjim svojima, prema prijateljima, otadžbini, svim ljudima. Bio je iznad svega čovjekoljubac. Imao je „veliko srce“, ljubav za sve ljude sa kojima je često djelio muke i nevolje, posvećeno kao da su njegove.

Danas, kaže Tomić, „potrebni su nam baš takvi ljudi koji su stvarali najdivnije mostove među ljudima“. On podseća da je hrvatski i jugoslovesnki književnik Mirolsav Krleža bio oduševljen Šantićem sa kojim ga je, u Mostaru, već ostarelim upoznao Dragiša Vasić. Obožavali su ga najveći pisci, umjetnici i drugi stvaraoci svih vjera i nacija i bio je, jednostvano „njihov Šantić“.

– Obradovali smo se kad smo vidjeli da je Aleksin grob posećen, drago nam je što ga se neko sjetio - kaže Jovo Karan, Hercegovac koji živi u Bijeljini.

-Došli smo na njegov grob da mu se, još jednom, zahvalimo što je, uz Jovana Dučića i druge, dao najviše što se moglo dati, iz Hercegovine, ne samo za svoj rod. Njegovo stvaralaštvo, uz svu ljepotu, širinu i dubinu duhovne raskoši, nosi silne poruke i pouke.

Ne samo Srbe, već sve poštovaoce njegovog imena i djela obradovala je vijest da je, konačno, dobio ime u rodnom i gradu koji je proslavio. I zato, kažu naši sagovornici, „hitno treba da se poprave oštećenja na Šantićevoj „vječnoj kući“. Vjeruju da su rezultat „zuba vremena“, „ne, ne daj Bože vandala“.

– Javno pozivamo zvaničnike u Mostaru da to učine, a, ako ne budu htjeli, sa prijateljima ćemo tražiti saglasnost od njih da mi platimo da se to popravi kako dolikuje i davno i danas najčuvenijem Mostarcu -kažu Tomić i Karan, dodajući da su njegova djela vječna".

Evo, ovih dana, što se naglašava čudno da je Parastosom i polaganjem cvijeća na grob Alekse Šantića u Mostar je obilježena 99. godišnjica smrti velikog mostarskog pjesnika.

Interesantno je da u svemu oko našeg Alekse, u ova tmrna vremena, upravo Crkva u Mostaru i njeni vjerodostojnici vode sve aktivnosti i da su mahom svi postali, „veliki Srbi„ ili „dodikovci„?

Redovno su prisutni ovakvim događajima, što se uglavnom i održava pod njihovim Božijim ili nebeskim davanjem, te bi konačno i za sva vremena sebi prisvojili i našeg Mostarskog i Evropskog vrhunskog pjesnika, Aleksu Šantića?

Dovoljno je samo pregledati sve fotose sa prisjećanja ove godišnjice, te uočiti mmasovno prisustvo crkvenih vjerodostojnika, sa ponekim Mostarcem ili bolje reći „dodikovcem„?

Kako je to ovih dana lijepo i slikovito opisao naš poznati intelektualac, rođeni Mostarac, Gradimir Gojer na FB, pod naslovom ; „E moj Aleksa„

“Čitam da je u rodnom mi Mostaru obilježena godišnjica smrti velikog Alekse Šantića. Na pjesnikovom grobu bili su nazočni uglavnom svečenici SPC i ljudi iz Gusala i Prosvjete.

Više nego tragično.Pjesniku koji je bio obljubljen od građana a ne isključivo vjernika, koji je pjevao o bratstvu i ljubavi među ljudima sad priređuju isključivo vjerski i iskjučivo jednonacionalni pomen. Tragična je to slika dubokopodijeljenog Mostara u duboko podijeljenoj BiH. To nije moj Mostar...E moj Aleksa ti koji si u trenu zemnog odlaska sa ovoga svijeta bio ispraćen zvonima svih crkava i ezanima sa džamija danas si zlouporabljen u jednonacionalne svrhe. Bruka od vremena koje živimo"!?

Dovoljno je možda naglasiti da Aleksa Šantić nije bio samo veliki pjesnik, nego je postavio temelje savremene kulture u Mostaru, bio je osnivač naših nacionalnih društava „Prosvjete“ i „Gusala“ te je bio i njihov prvi predsjednik. Šantić je bio nositelj evropskog i slobodarskog duha tolerancije u Mostaru, kako to ističe iguman iz Žitomislića Danilo Pavlović.

Istinito ističe; “Šantićeve pjesme nisu namijenjene samo našem narodu, nego su namijenjene svim ljudima koji ovdje žive. Šantić je ugledan Mostarac i onaj na koga mi Srbi treba da se ugledamo”, dodao je iguman Danilo, a zašto se i nisu ugledali, niko od njih nedaje odgovor ?

Da, kada je upravo riječ o ovoj toleranciji, vjerovati trebamo znati da je to i bila istina do nedavne agresije na ovaj grad Mostar i našu jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu, sa istoka i zapada, do stvaranja genocidnih tvorevina Republike Srpske i famozne Herceg Bosne.

Možda se dovoljno i prisjetiti emisija TV „ Oskara „ da li „ dobar, zao i loš „ ili sličnog naziva, nije niti bitno, i njenoga voditelja Marija Vrankića, koji je intervjuisao vladiku Grigorija, sa upitima „šta on misli o Srbima, zaostalim u gradu Mostaru i Federaciji„ jer isti nisu stvarali RS, niti su ubijali, nedužni narod, posebno komšije i druge, niti su upućivali granate sa Čobanovog polja i Podveležja!?

Odgovor mu je bio isti i nedvosmislen, kao i njihovog guslara iz Laktaša Milorada Dodika, da su to neki „rezervni Srbi „čime je kao visoki vjerodostojnik u ovaj grad, ostvario i željenu podjelu svih građana srpske nacionalnosti, na „velike Srbe ili dodikovce„ i nas „rezervne Srbe „ ?

Dakle, od njihovog vakta i dolaska u ovaj grad, sve počinje iznova, stvaraju se i djeluju autentični njihovi „veliki Srbi„ a takvi su upravo pod patronatom i SPC i njihovih vjerodostojnika, njihovi jedini autentični prestavnici i tobožnji borci za prava njihovog „veliko srpskoga roda „u ovome gradu i državi, koju ne vole i koju rado rasturaju.

Kako prenose informativni mediji, kada je umro naš veliki rođeni Mostarac i pjesnik Aleksa Šantić, da je na njegovoj sahrani i bilo više prisutnih građana, više od broja građana srpske nacionalnosti u to vrijeme, što znači svih vjera i nacija, iz grada i cijele regije Hercegovine.

Mi “rezervni Srbi“ kako su nas nazvali i podjelili ovi “dodikovci“ bili smo i gradski vijećnici i predsjednici / podpredsjednici Gradskog vijeća grada Mostara, parlamentarci i svoje Bosne i Hercegovine i njeni Savezni parlamentarci Skupštine SFRJ, za njih to ništa nije značilo, a brinuli smo o svim građanskim, kao srpskim vrijednostima i potrebama, zaostalog broja ovih naših sunarodnjaka, bili smo veoma aktivni u cjelovitom društveno političkom životu i aktivnostima u institucijama vlasti, to se nikada neće niti smije zaboraviti od strane istinskih građana Mostar i jedine nam domovine Bosne i Hercegovine.

Međutim, dolaskom ovih “ dodikovaca “ i njihovog mentorstva od vlastodržaca iz Beograd i SPC-a, isti formiraju i svoju tzv. Paljansku “Prosvjetu“ koja odlikuje njihovog uzora Haškog psihijatra Radovana Karadžića, sviraju svoje gusle, i nastavkom Gebelsovog informativnog sadržaja lažno predstavljaju našoj javnosti svoje aktivnosti i tobožnje autentično prestavljanje i brigu o “velikosrpskome rodu“.

Uostalom, pronašli su i zajedničku ideološku matricu agresije, okupacije, uzurpacije i diskriminacije mnogih naših prostora, sa zajedničkog dogovora iz Karađorđeva, njihovih mentora i uzora Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana.

Nije nikakvo čudo, da se i njihov glavni guslar iz Laktaša Milorad Dodik, totalno uvukao u stražnjicu svoga “ustaškog ideološkog koalicionog jarana“ Dragana Čovića, te se i javno pobrinuo o hrvatskim interesima u našoj domovini, koju zajednički, kao najveće štetočine permanentno urušavaju.

Uglavnom, naša cijela Bosansko hercegovačko javnost treba da zna, da u ovome nekada lijepome gradu, slobodarskom, ustaničkom i oslobodilačkom od fašizma, neće nikada biti Selama, sve dok su ovi koalicioni “veliko srpsko hrvatski“ nacionalistički elementi u foteljama vlasti na svim nivoima državnih i entitetskih institucija.

Ovo je jedna i jedina istina, koju može i ma sva prava da ističe jedan mostarski Sarajlija, visoki intelektualac, koji je lično na sopstvenoj koži osjetio i doživio udare i golgotu ovih zlikovaca i dušmana nacionalističkoga izvornoga režima.

Ponešto našoj široj javnosti i nije znano.

U ljeto 1992 godine statua (bista) našeg Alekse Šantića, u njegovom parku, minirana je i uništena, vjerovatno bačena u Neretvu ?

Godine 2004. za vrijeme moje lične funkcije predsjednika Gradskog vijeća donešena je odluka i sačinjen je ugovor sa istim umjetnikom i nova bista djelo je beogradskog skulptora Nikole Koke Jankovića.

Istina je, da je te godine i naša ekipa sa gradonačelnikom Hamdijom Jahićem, predsjednikom SPKD „Prosvjeta„ koja je djelovala u kući Svetozara Ćorovića, kao i dan danas, vijećnikom Ratkom Pejanovićem, posjetila studij umjetnika u Beograda i upoznala se sa izeadom nove statue. Njena izrada je redovno praćena, do konačnog cjelovitog modela i zadnje faze izlijevana u bronzi u livnici u Zemunu.

Transportovana je u Mostar i postavljena je na istom mjestu, gdje nam i danas čini i prestavlja veoma prepoznatljivo mjesto turističkih i građanskih posjeta, te sjećanja i poštovanja prema našem i svjetskom velikanu pojezije i naše književnosti.

U Mostar se vratila i Aleksina Emina, u neposrednoj blizini njegovog spomenika.

Emina je simbol univerzalne ženske ljepote, ali i simbol Bosanki i Hercegovki, simbol Une i Neretve - i što je možda najvažnije, simbol zajedničkog života koji se u Mostaru stoljećima gradio. Sve ovo inspirisalo je umjetnika Zlatka Dizdarevića iz Velike Kladuše da izradi spomenik Emini i pokloni ga gradu Mostaru:

„Jedna moja umjetnička vizija, malo oplemenjena originalnom hercegovačkom narodnom nošnjom iz perioda kad je živjela Emina, univerzalni kip koji će biti jedan simbol Mostara, Hercegovine, odnosno BiH, gdje su žene najljepše na svijetu.“

Spomen-bista Emini postavljena je pored lučkog mosta u neposrednoj blizini parka Alekse Šantića, a u sklopu 8. međunarodnog sajma Dani trešnje 2010.

slobodna-bosna.ba