Dr. sc. Alen Kalajdžija naučni je savjetnik Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu,

u kojem je obavljao i funkciju direktora u dva mandata. Njegova područja zanimanja jesu lingvistika i historija jezika. Do sada je ukupno objavio 72 rada, uključujući izvorne naučne članke, stručne radove i prikaze, a istovremeno je učestvovao na 54 domaće i međunarodne naučne i stručne konferencije, simpozija i okrugla stola, od čega su 25 učestvovanja od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika. Učestvovao je na više od 60 stručnih tribina i promocija izdanja iz oblasti bosnistike. Urednik je više od 20 izdanja Instituta za jezik, od čega je u 14 izdanja bilo od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika, te je bio recenzent niza različitih naučnih i stručnih djela iz oblasti bosnistike.     

U džep metnuti eure pa iz Haimosa put Evrope

Bosna (i Hercegovina) nalazi se na Balkanu, koji se rasprostire na jugoistočnom dijelu evropskoga kontinenta. Iako je raširena pučka etimologija da Balkan znači med i krv, u ozbiljnijim etimološkim priručnicima to se ne tvrdi, te Skok oprezno upozorava da bi Balkan trebao imati značenje u vezi s planinom, govoreći da se sjevernije, u slavenskim jezicima, tom riječju objašnjava podnožje planine, a južnije, upravo na Balkanu, do to znači strma planina, kako se značenje nalazi i u turskom jeziku, koji je zamijenio stariji, vjerovatno grčki naziv Haimos, za oblast Balkana, nakon osmanskog osvajanja ovih jugoistočnoevropskih krajeva. Kad je riječ o kontinentu, prema enciklopedijskim podacima, oblik Europa vodi porijeklo po imenu starofeničanske princeze iz Sidona, koju je oteo Zeus i doveo u Grčku, u čiju je čast kasnije prozvana uža grčka oblast koja se kasnije proširila na cio kontinent, iako postoji logično mišljenje da je Evropa izvedena iz asirske riječi ereb, što znači zapad, tj. zalazak Sunca. Kad je riječ o oblicima ove lekseme, u bosanskoj jezičkoj tradiciji uobičajen je oblik Evropa, koji je i normiran. Ovaj oblik standardan je i u srpskom i crnogorskom jeziku, dok je u hrvatskom Europa. Ista je situacija i s pridjevom evropski, etnikom Evropljanin i sl. Međutim, situacija se kod nas komplicira nakon uvođenja evropske monete – eura, koji je u srpskoj i crnogorskoj praksi postao evro, shodno izvornom obliku Evropa, kao što je i u hrvatskom euro, u skladu s  oblikom Europa. U bosanskom postoji svojevrsno nepodudaranje jer je kontinent Evropa, i pridjev evropski, kao i etnik Evropljanin, dok je moneta euro. Pa nek tako i ostane, samo nek je eura, makar ih mijenjali u bosanskohercegovačku marku (BAM).

Italijan iz Talije ili Talijan iz Italije

Pitanje različitih verzija etnika kojim se označava stanovnik Italije prisutan je u govoru i pisanju. Pri tome, treba napomenuti da je u svakodnevnoj komunikaciji dominantnija upotreba oblika Talijan negoli je to slučaj s Italijanom kao i oblik za oznaku ženske osobe – Talijanka u odnosu na Italijanka. Svojevremeno sam obavio nekoliko kratkih blic-upita na zanemarljivom broju ispitanika s  pitanjem govori li Talijan ili Italijan, a analogno tome i oblik za ženski rod. Dominantan odgovor ispitanika bio je Talijan. Nakon toga upitao sam kako se zove zemlja iz koje dolazi Talijan, na što sam apsolutno dobio odgovor od svih da je to Italija. Neki su odmah postavili pitanje kako to da govorimo Italija, ali da je stanovnik, etnik Talijan. Iako se odgovor možda može smatrati jednostavnim, on je jasan tek nakon čitanja naših starijih književnojezičkih tekstova. Upravo se zato odgovor može naći u epici, konkretno npr. u bošnjačkoj, u kojoj je broj oblika za zemlju Taliju u većem i dominantnijem broju: Ljepote mu niz Taliju nema; Još ih pita od Talije kralju; Sada zove od Talije kralja; Ubiće me od Talije kralju; u odnosu na oblik Italija: Ići hoću zengjil Italiji.

No, u navedenom slučaju u savremenom jezičkom stanju situacija je obrnuta: Italija, ali Talijan – tako da se odgovor na ovo pitanje treba dalje tražiti, a podrazumijeva pitanje zašto je u epici dominantan oblik Talija. U datoj upotrebi, zapravo, dolazi se do fenomena tzv. epske formule i metričke ograničenosti u upotrebi deseterca, koji zahtijeva poštivanje metričke strukture: da je u upotrebi bilo Italija, dobio bi se jedanaesterac, koji bi remetio strukturu metra, zbog čega su epski pjevači posezali za ustanovljenim i okamenjenim formama u kojima se javlja Talija, baš kao što suprotno pokazuje sintagma „zenđil Italija“. Očito je da je kasnije na ovaj oblik nakalemljen sufiks za tvorbu etnika, odakle su dobijeni etnici Talijan i Talijanka. Oblik Italija etimološki je ispravan, preuzet pod utjecajem moderne nauke i elementarnih znanja o porijeklu ovoga imena. Tako se u jednom trenutku jezičkog razvoja stvorio raskorak u petrificiranom obliku Talijan i izvornog te također morfološkom sistemu prilagođenog oblika Italija.

Ako bi se postavilo pitanje šta nam je činiti u ovoj situaciji, moglo bi se ovako odgovoriti. Jasno je da je Italija ispravno i tu nema spora. Također, nema spora ni u tome da je Italijan ispravnije negoli je to Talijan. Međutim, ovaj oblik Talijan ima ne samo rasprostranjenu upotrebu već i književnojezičku tradiciju. Isto se, otprilike, može kazati i za odnos oblika pridjeva italijanski i talijanski. Na ovome mjestu treba spomenuti generala Armije Republike Bosne i Hercegovine rahmetli Mustafu Hajrulahovića, poznatijeg po nadimku Talijan!

Normativisti bi, dakle, trebali odrediti kriterije prema kojima bi se definirali propisanu oblici. A bosanski rječnici već su rekli svoje!

Slovenski ili slovenački jezik

Imenovanje nekog jezika u drugom jeziku obično podliježe kriterijima koje diktiraju dati jezici, premda je češća situacija da je važnije kako se na nekom jeziku kaže za neki jezik negoli kako se to kaže na jeziku izvorniku. No, sve to može biti relativno, iako svaki jezik regulira svoje unutrašnje principe ove nominacije. Tako je dugo vremena u srpskom dobu srpsko-hrvatskog jezika, a i danas u srpskom jeziku, prisutno nominiranje slovenačkog jezika. Kriterij koji je uspostavljen takav je da se kaže da se ime ovog jezika daje po etniku Slovenac, a ovaj etnik pak vodi porijeklo od imena države, odnosno zemlje Slovenije, iako nije isključen i obrnut proces.

U bosanskoj jezičkoj praksi situacija s imenovanjem ovog jezika nije takva, a nije ni s drugim brojnim nominacijama različitih jezika, čime se može steći zaključak da pravila i principi za imenovanje jezika ipak jesu konzistentna. Tako je regulirano da se za ime jezika kojim govore Slovenci, ili ime jezika kojim se govori u Sloveniji, kaže – slovenski. Slično je i u hrvatskoj jezičkoj praksi.

A da je riječ o poštivanju određenog načela, govore nazivi za mnoge druge jezika u kojima se može uspostaviti slična analogija koja se uspostavlja prema sličnim derivacijskim mogućnostima. Tako je npr. sasvim normalno da u bosanskoj jezičkoj tradiciji ne postoji *makedonački jezik, *poljački jezik, *ukrajinački jezik, *španački jezik, *danački jezik itd., što predstavlja svojevrsnu analogiju spram oblika *slovenački. U toj korelaciji postoji princip: Slovenija – Slovenac, ali ne *slovenački već slovenski; Makedonija – Makedonac, ali ne *makedonački već makedonski; Poljska – Poljak, ali ne *poljački već poljski; Danska – Danac, ali ne *danački već danski itd. Na kraju, da spomenemo i sličnu analogiju s Bosnom i bosanskim jezikom: Bosna – Bošnjak, ali ne *bošnjački već bosanski – što je samo jedan u nizu kriterija koji potvrđuju ime ovog jezika.

Na bosanskom, znači, samo ide: slovenski, makedonski, poljski, španski, danski...

A sad malo zafrkancije, s blagom ozbiljnošću: ili kako se na ijekavskim standardima može nazvati glavni grad Srbije

Poznato je da su se mnogi ojkonimi, tj. vlastita imena naseljenih mjesta koja su preuzimana iz različitih jezika adaptirala ili prema pravilima jezika primaoca, ili preuzimanjem tj. posuđivanjem tih naziva iz nekih drugih jezika, ili se pak njihovo pisanje vrši etimološki, prema principima jezika davaoca, posebno ako je riječ o nekim manje poznatim i nedavno preuzetim imenima.

Navest ćemo primjere za neke gradove: Wien, Budapest, Paris, Skopje, Koeln / Cologne, Roma, Stockholm, Qahira itd. Sva ova imena adaptirana su u bosanskom jeziku na neki od prvih dvaju navedenih načina, davši tako: Beč, Budimpeštu, Pariz, Skoplje, Keln, Rim, Štokholm, Kairo itd. To znači da su se neka imena ojkonima odavno odomaćila u bosanskom jeziku te da su prilagođena u skladu s nekim spomenutim principima. Može se reći da je na desetine a možda i stotine takvih primjera.

Ostaje pitanje kako glasi bosnizirano ime glavnog grada Srbije. Prema fonetskom zakonitostima, ime toga grada trebalo bi glasiti – pogađate – Biograd. Naime, u ovom imenu došlo je do promjene prvog dijela složenice gdje je pridjev bijel- prešao u oblik bio-, kao što takvu promjenu potvrđuju i druge kategorije, npr.: pridjev cio (< cijel), ili oblik glagolskog pridjeva muškog roda jednine; htjel > htio, vidjel > vidio, smjel >smio itd.; imenica dijel > dio.

Dakle, klase navedenih primjera pokazuju zakonomjernosti, iz čega proizlazi činjenica da se struktura Bijelgrad transformira u Bijeograd, a potom u Biograd u skladu s fonetskim zakonomjernostima ijekavskog standarda, shodno ranije navedenim principima.

U našoj usmenoj književnojezičkoj poetskoj praksi više je potvrda i primjera upotrebe oblika Biograd, a u jednoj pjesmi Umihane Čuvidine navodi se stih: „I Semendra niže Biograda“.

Dakako, pitanje adaptacije ojkonima otvoreno je lingvističko pitanje i često se ne može dati jasan stav po pitanju odabira kriterija za definiranje načina adaptacije takvih leksema. Naučno je prihvatljivo pisanje ili izgovor ojkonima preuzetih iz drugih jezika, kultura i društava, mada je isto tako naučno legitimna i jezička adaptacija oblika tih ojkonima. U svakom slučaju, potrebno je lingvistički preciznije definirati principe adaptacije ojkonima koji se preuzimaju sa strane. Dotada, možda više u šali, put samo u Biograd (niže Semendre tj. Smedereva), iako će, sigurno u ozbillji, biti više putnika za Beograd. stav.ba