Dolaskom na čelo vlade Kraljevine Jugoslavije
Dragiša Cvetković od namjesnika kneza Pavla Karađorđevića dobija osnovni zadatak – konačno riješiti tzv. hrvatsko pitanje. Deklaracijom od 10. marta 1939. godine Cvetkovićeva vlada je napustila politiku integralnog jugoslavenstva i pristupila preustroju zemlje, u prvom redu otvaranju hrvatskog pitanja. Već krajem aprila, poslije nekoliko sastanaka Dragiše Cvetkovića i glavne figure hrvatske politike Vladka Mačeka, učinjeni su odlučujući koraci u donošenju konačnog dogovora. Kako se u “prvoj rudni” nije moglo doći do sporazuma o podjeli Bosne i Hercegovine i Vojvodine sa Sremom, pregovori su zapali u krizu, ali se pregovarački proces ne prekida. U nastavku pregovora, do dana 26. avgusta 1939. godine kada je potpisan, biti će usvojeni svi predloženi aranžmani. Time je formirana Banovina Hrvatska spajanjem Savske i Primorske banovine sa dodatkom 13 bosanskohercegovačkih srezova: Dervente, Gradačca, Travnika, Fojnice, Brčkog, Bugojna, Prozora, Duvna, Livna, Mostara, Konjica, Ljubuškog i Stoca. Uz navedene bosanskohercegovačke gradove priključeni su i Dubrovnik, Šid i Ilok. Time je BiH, nakon podjele Kraljevine Jugoslavije na banovine 1929. godine još jednom podjeljena na račun Hrvata.
Iako su pregovori odvijani u strogoj tajnosti, javnost u zemlji je bila jako uzburkana. Ne želeći da ga išta koči, Cvetković u pregovore nije uključio niti jednog ministra iz svoje vlade, pa tako i bosanskohercegovačkog političara Mehmeda Spahu koji je bio veliki borac za cjelovitu BiH i njezin autonomni status unutar monarhističke Jugoslavije. Mehmed Spaho je još od ulaska u Jugoslavensku radikalnu zajednicu 1936. godine bio kritikovan od strane muslimanskih (bošnjačkih) političara. Ovakvo stanje su vješto iskoristili predstavnici druge bošnjačke stranke, prohrvatski orijentisane, “Muslimanske organizacije” Hakije Hadžića i Ademage Mešića koji su smatrali da će Vladko Maček biti blagonaklon prema njima. Ipak, on je vodio poprilično dvoličnu politiku i ignorisao ih. Početkom aprila 1939. godine u Sarajevu su predstavnici MO usvojili rezoluciju u kojoj “pod zajedničkim vodstvom Dr. Vladka Mačeka” traže preuređenje BiH “u njezinim historijskim granicama, cijelim i neokrnjenim”. Maček je naravno zbog svojih teritorijalnih aspiracija ignorisao ne samo Mehmeda Spahu nego i Hadžića i Mešića. Sa druge strane Spaho je iskreno podržavao rješenje pitanja smatrajući da će se time srediti prilike u zemlji, ali i da će se naći prihvatljivo rješenje za Bosnu. Zbog toga ne čudi njegova neodlučnost i suzdržanost od bilo kakve javne reakcije i rezultata pregovora. Kao iskusan političar brzo je spoznao da bi u slučaju otvorenog odbijanja sporazuma bio ne samo politički marginalizovan već i označen kao “državni protivnik” čime bi bio uklonjen iz vlade i ne bi mogao učestvovati u pregovorima.
Za bolje razumijevanje njegove pozicije tokom srpsko – hrvatskih pregovora značajne su dvije njegove posjete Sloveniji. Pregovori na prvoj sjednici održanoj 16. aprila 1939. godine zapeli su upravo kada je bilo u pitanju razgraničenje na prostoru BiH. Brojni tadašnji mediji su izvještavali o veoma zategnutim odnosima i protivljenju Mehmeda Spahe. U izvještaju banske uprave Drinske banovine je stajalo da “Srbi u Bosni žele sporazum sa Hrvatima, čak i po cijenu sitnijih ustupaka na bazi reciprociteta. Srbi su apsolutno svjesni da je razgraničenje prema Hrvatima izvjesno, jer ipak je bolje i to nego eventualna autonomija BiH koju traži Spaho i muslimani! Srbi su oštro protiv autonomije jer bi bili majorizirani u BiH od strane muslimana i Hrvata, jer treba znati da je Bosna i po političkom i po istorijskom i po etnografskom osnovu srpska pokrajina”. Mjesec dana kasnije, u drugoj polovini maja 1939. godine Spaho se ponovo našao u Sloveniji gdje je daleko od očiju javnosti Cvetković “nastojao okončati pregovarački proces”. Razlog posjete je bilo otvaranje pruge Černomelj – Vrbosko, kojim je Slovenija povezana sa Jadranskim morem. Predstavljajući svoj narod Spaho je za beogradsku politiku izjavio: “Odlučni smo da rešimo mnoga pitanja, naročito pitanje koje je danas najaktuelnije, a to je hrvatsko pitanje”. Ovo je ujedno bila Spahina prva i posljednja izjava u vezi pregovora Cvetković – Maček jer će ga ubrzo, 29. juna 1939. godine zateći iznenadna smrt u Beogradu.
Obzirom da je Spaho samo jednom javno istupio u vezi sporazuma, postoje tek izvjesni memoarski i publicistički tekstovi o njegovom držanju tih dana. U jednom svom zapisu Dragiša Cvetković navodi: “Spaho izražava bojazan o nagoveštenom teritorijalnom zaokruživanju ‘hrvatskog nacionalnog korpusa’, a podelu Bosne smatra ‘smrtnim udarcem za muslimane”. Prije iznenadne smrti, svojim najbližim saradnicima je rekao kako će “i dalje nastaviti borbu i da ni u kom slučaju neće dozvoliti da Kraljevsko namjesništvo donese jednu odluku koja nije po volji muslimana”. Spahin stav potvrdio je i patrijarh Gavrilo Dožić, koji je na toj dužnosti bio 1938. godine. U svojim memoarima, neposredno poslije Drugog svjetskog rata, ovaj velikodostojnik Srpske pravoslavne crkve sa simpatijama piše o Mehmedu Spahi. U vezi sa rješavanjem hrvatskog pitanja Spaho mu je govorio da “niko od nas nije protiv toga (tj. Sporazuma), ali mi Muslimani ne možemo dozvoliti da se ni u kom slučaju Bosna cepa. Ne želimo da budemo ni Srbi, ni Hrvati, nego da ostanemo kao što sam rekao, jedna politička organizacija sa verskim obeležjem”. Pored navedenih zapisa o Spahinom protivljenju podjele BiH, postoje i historijski pregledi i sinteze koje potvrđuju tezu. Tako se, na primjer, u knjizi grupe autora “Istorija Jugoslavije” iz 1972. godine navodi kako je Spaho protestovao i kod princa Pavla, za kojeg je smatrao da mu je prijateljski naklonjen. Noel Malcom u knjizi “Povijest Bosne”, karakteriše Spahu kao političara “koji je uspio bosanskim muslimanima osigurati u međuaratnom razdoblju politički utjecaj nerazmjerno veći od njihove brojčane snage”, konstantujući da on ipak nije mogao spriječiti komadanje BiH. I Mustafa Imamović u knjizi “Historija Bošnjaka”, piše kako je Spaho upozorio Cvetkovića da se u tim pregovorima “ne čini koncesija na račun BiH”. bosnae.info