Tmurno doba koje je obilježila bosanskohercegovačka historija krajem XX stoljeća,

dovela je do oživljavanja historijskih mitova. Činjenica, naši prostori su uvijek bili podložan teren za kreiranje mitološke historije, ali niti jedan period kao period bujanja nacionalizma tokom urušavanja socijalističkog sistema, nije doveo do tolike posvećenosti izvrtanju historijskih činjenica. U tome je naravno prednjačila srpska ali nije mnogo zaostajala niti hrvatska historiografija.

Poznat je slučaj jednog Bošnjaka iz okolice Sokoca koji je naveo da mu je komšija Srbin uoči početka rata 1992. godine, koliko u šali toliko u zbilji, rekao kako ne treba obrađivati svoje imanje “jer je to naše, koje ste vi nama oteli prije 500 godina”, dok je komandant Vojske Republike Srpske Ratko Mladić, javno izjavljivao kako je došlo vrijeme “da se nakon 500 godina osvetimo Turcima”. Ovo uvjerenje srpskih seljaka, kako su im muslimani oteli zemlju još prije 500 godina, jedan je od prvih mitova na kojem je radila srpska historiografija, a sve u cilju spremanja terena za početak rata. Bošnjačka svijest je ovaj problem tek shvatila kada je bilo kasno, u jeku rata. Tako novinar lista “Oslobođenje” Emir Habul u feljtonu koji je izašao u prvim mjesecima rata spominje “mitsko zlo” i mržnju prema “Turcima”, koja je među znatnim dijelom srpskog naroda njegovana “od kolijevke do groba”. Habul je, između ostalog, naveo i sljedeće: “Poznati pisac i veliki pričalica Branko Čopić upitao je jedne prilike na susretu u Šumaricama kod Kragujevca svog saborca Skendera Kulenovića: ‘Šta misliš da li Srbi još mrze Švabe? Oni mrze Turke’, lakonski je odgovorio Kulenović”.

Poistovjećivanje Bošnjaka sa Turcima imalo je kod Srba jako dugu tradiciju. Kada je počela opsada Sarajeva u aprilu 1992. godine glavno pitanje koje su Karadžićevi naoružani ljudi na barikadama postavljali bilo je: “Ima li u autu Turaka”. Srpska historiografija je, sasvim očito, planski stvorila sliku današnjih muslimana kao Turaka koji su kao osvajači došli u XIV stoljeću. A kako su “Srbi ovdje najstariji”, tako su oni zapravo i jedini vlasnici zemlje Bosne. Međutim, kako je u osmanskoj državi zemljoposjednik bio musliman, tako je srpska historiografija kreirala sliku da su obrađivači te zemlje bili pravoslavci, od kojih je oteta i opljačkana zemlja. Tokom XIX stoljeća ovo se uvjerenje širilo munjevitom brzinom i uskoro je cijeli pravoslavni sloj društva bio “upoznat sa tom činjenicom”. U “srpskoj teoriji” predstavljena je slika o “Turcima” i “Turskom carstvu” kao univerzalnom krivcu za “srpske nedaće od XIV stoljeća pa do dana danas”. Naravno uz “Turke” je uvijek išla identifikacija Bošnjaka.

Uporedo sa teorijom o “srpskoj otetoj zemlji”, razvijala se i slika o “Bošnjacima kao izdajicama pravoslavlja”. Tezu Vuka Karadžića prema kojoj su Bošnjaci “po rodu i jeziku pravi Srbi”, kasnije je srpska literatura dalje razrađivala. Jovan Cvijić je razradio teoriju o muslimanima kao “najstarijem srpskom stanovništvu” Bosne i Hercegovine. Tako se u srpskoj nacionalnog ideologiji ubrzo integrirala ideja o nužnosti “povratka muslimana u veru pradedova”. Tada je formulisana i teorija o “generalnom trebljenju Turaka iz naroda”, kako je zapisao srpski historičar Stojan Novaković. Podloga ovoj ideologiji pronađena je u teorijama o srpskom porijeklu muslimanskog zemljoradničkog plemstva. Teorija je produkt XIX stoljeća, ali je u XX stoljeću predstavljen “finalni produkt” od strane Jovana Cvijića: “Među muhamedancima ima društvenih razlika i etničkih grupa. Najznačajniju grupu čine begovi, staro plemstvo pojačano onima koji su se odlikovali u ratovima i kojima je sultan dao plemstvo. Drugu grupu čine seljaci, a treću muslimansi ‘kmetovi’, tj. muslimani koji nemaju svoje zemlje već obrađuju begovsku zemlju, isto onako kao i hrišćanski kmetovi”. Jovan Cvijić je u svojim etnografskim istraživanjima, zapravo, za glavni cilj imao dokazati kako je BiH srpska zemlja. Nasuprot ovom srpskom mitu, kod Bošnjaka se dolazi do njegovanja mita o bogumilima. Ona postaje jako aktuelna krajem XIX, a zatim opet krajem XX stoljeća, kada se pojavljue kao jako sredstvo bošnjačke odbrane od srpskih protagonista. Tvorci “bogumilskog mita” jednostavno su sljedbenike Crkve bosanske proglasili bogumilima i razvili tezu o naglom prelasku bogumila na islam.

Premda nije bilo ozbiljnijih naučnih istraživanja, tokom XX stoljeća, poslije 1990. godine pojavio se niz natpisa u kojima se mit vlasništva nad zemljom postavio kao veoma važan argument u političkim, a uskoro i vojnim, razračunavanjima na bosankohercegovačkim prostorima. U srpskoj historiografiji je postavljena teza o muslimanskom plemstvu u Bosni. Tako Milorda Ekmekčić u svom djelu “Stvaranje Jugoslavije”, tvrdi kako su sredinom XIX stoljeća u BiH “dvije trećine plemstva bila nova lica. Za razliku od bivših spahija, oni se nazivaju begovima i agama”, na temelju čega je zaključio da “begovi nisu plemstvo. Izrasli su u procesu od 1883. do 1910. godine kao nosioci modela društva koje će biti suprotno onome u Srbiji iza 1830.” Cilj ovih teorija je bio dokazati da bosanski begovat nema duboke korijene u historiji i da je svoju strukturu kreirao tek krajem XIX stoljeća, te da su se zemlje domogli na “nelegalan način otimačinom od srpskog seljaka”. Time se ujedno nastojalo stvoriti uvjerenje srpskom seljaku kako je on “većinski vlasnih bosanskog zemljišta i da ga mora vratiti”. Događaji tokom devedesetih godina su dokazali da srpski seljak nije birao sredstva u cilju povratka “svoje zemlje”.

Zahvaljujući ovom mitu Srbi su ubrzo počeli tvrditi kako posjeduju 64% zemljišta u BiH. Kasnije je taj procenat rastao na 70, pa i na 74%. Po srpskoj štampi su se počele publicirati rasprave u kojima su dokazivali kako su oni starosjedioci u Bosni, kako su oni vlasnici bosanske zemlje koju su muslimanski zemljoposjednici sa osmanskim zauzimanjem Bosne 1463. godine oteli od srpskog seljaka. Istovremeno su gradili i stereotip o Bošnjacima kao “tuđuncima, inferiornim osobama i prijetnjom svemu onome što Srbi smatraju dragocjenim”. Bošnjaci su odgovorili formiranjem komisije koja je imala zadatak da dokaže da su Bošnjaci bili apsolutni vlasnici zemlje. Komisija je dokazala da su Bošnjaci posjedovali čak 91% zemlje, što je opet teško dokazivo iz razloga što je ta karta nastala u julu 1994. godine, na osnovu “dostupne dokumentacije”. Bez obzira na površnost proučavanja, Bošnjaci su bez ikakve sumnje bili vlasnici barem 2/3 zemljišta.

Ipak, ovakav vid “odbrane” doveo je do pojave jednog dodatnog, nepotrebnog, elementa u konstrukciji ove priče. Nakon što su devedesetih godina muslimani doživjeli egzodus na prostoru Podrinja od strane Srba, kod njih su sve veću popularnost počele dobijati priče o tome kako su za ta događanja krivi upravo muslimanski begovi, koji su bili vlasnici zemlje, na koju su naseljavali srpske kmetove. Na taj su način, prema teorijama pojedinih Bošnjaka, sami begovi doveli Srbe koji će im kasnije “doći glave”. Mnogi među prognanicima iz istočne Bosne tvrde kako su “nekada davno” muslimanski begovi naselili srpske kmetove na svoju zemlju, pa u sve to onda upletu još i predaju o lagodnom životu begova, o tome kako su oni “za kafanskim stolom” gubili jednu po jednu njivu i tako dalje. Tako su se, prema ovoj raširenoj i mitskoj predstavi, Srbi naselili u istočnu Bosnu. Karakteristično je da je ovaj mit samo iskrsnuo sa početkom rata u BiH i raširio se među širim socijalnim slojevima. Ispitanici čak iz starije dobi, između 50 i 60 godina, pričali su kako su oni od svojih roditelja slušali priče o tome da su begovi naseljavali na svoja imanja srpske kmetove, a zatim su ti kmetovi postali vlasnici te zemlje. Tako su Srbi došli u “naše krajeve”.  bosnae.info