Osmansko carstvo je, od svanuća njegove zore u trinaestom stoljeću (sedmo stoljeće po Hidžri),

dostojanstveno i ponosno na sebe preuzelo brigu o islamskom ummetu i uložilo maksimum truda i snage da sačuva islamski ummet i obezbijedi mu sigurnost i prosperitet u svim aspektima života.  Osmanska država nastojala je osigurati pobjedu islamu i omogućiti širenje njegovih uzvišenih načela i vrijednosti diljem svijeta, kako bi se zastava islama ponosno vijorila u svim regijama i pokrajinama, na svim stranama svijeta. Nakon prelistavanja stranica povijesti i istraživanja podataka o životu osmanskih sultana, dolazimo do zadivljujućih podataka da je većina sultana bila na čelu bojnih redova i da su kao sultani predvodili bitke protiv neprijatelja islama, te da su bili mudžahidi i gazije bez premca. A ukoliko, iz određenih razloga, nisu mogli sudjelovati u džihadu, plakali su zbog toga, a srca su im bila puna tuge i boli.

Oni su sebe posvetili islamu i smatrali su da je odbrana islama i njegovih vrijednosti njihova glavna odgovornost i zadaća koju moraju ispuniti, pa su iskreno i vjerno istupili naprijed, vodeći ummet svijetlom stazom sunneta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

Važno je napomenuti da su osmanski sultani odgajani od najranije dobi na ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i slijeđenju njegovog sunneta. Oni su Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, ime urezali u svoja srca i najveći dio života proveli su na leđima konja (u džihadu) da bi Muhammedova, sallallahu alejhi ve sellem, poslanica raširila svoja krila i ponosno letjela na nebu čovječanstva, sa ciljem da njene blagoslovljene zrake obasjaju cijeli svijet. Ta ljubav koja je ispunjavala njihove duše i prodrla duboko u njihova srca, načinila je od njih ljude koji su iznimno poštivali sve što je bilo vezano za ličnost Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

Kao rezultat te ljubavi kod njih se razvila i zaživjela posebna vrsta duhovnog džihada koji je prije svega podrazumijevao osvajanje i oslobađanje ljudskih srca, pa tek onda gradova i država, jer su željeli, onako kako im je njihova vjera nalagala, da prošire i pronesu zemljom islamske vrijednosti i principe na kojima se temelji zgrada ljudske civilizacije, ispravni program života i morala zasnovan na ljubavi, toleranciji i dostojasntvu.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u srcima ovih dobrih ljudi zauzeo posebno i visoko mjesto, pa je tako njegovo ime spominjano i ponavljano na njihovim jezicima u svakom tenutku, u svakodnevnom njihovom životu, u stihovima koje su njemu u čast spjevali, u njihovim pobožnim zikrovima.

U nastavku ćemo spomenuti nekoliko primjera iz života ovih velikana koji potvrđuju gornje konstatacije.

Sultan Murat II

Oblaci tuge i mukle tišine obavijali su sobu u kojoj je ležao. Uglednici na carskom dvoru okupili su se oko sultanovog kreveta dok je ležao na samrti… Njihovi pogledi bili su usredsređeni na pokrete sultanovih usana.

A onda je sultan Murat II otvorio oči i šapatom prozborio svome veziru: ”Čitaj, Ishak, čitaj moju oporuku!”

Ishak-paša je povišenim glasom započeo čitati oporuku: ”U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog! Hvala Allahu i neka je Božiji mir i blagoslov na našeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe!

U Allaha se pouzdajem, Gospodara Arša veličanstvenog! Svaka duša smrt će okusiti. Neka vas nikako život na ovome svijetu ne zaslijepi i neka vas šejtan u Allaha ne pokoleba.

A zatim, opručujem vam da trećinu moje imovine podijelite u vilajetu Saruhan, da 3.500 zlatnika podijelite siromasima Mekke i 3.500 zlatnika siromasima Medine. Zatim, da 500 zlatnika udijelite muslimanima koji mnogo uče Kur'an u Haremu Ka'be i koji 70.000 puta ponove riječi tevhida (la ilahe illallah – nema boga osim Allaha) i sevab od toga poklonu autoru ove oporuke. Zatim vam oporučujem da 2.500 zlatnika udijelite onima koji mnogo uče Kur'an i koji 70.000 puta izgovore riječi tevhida kod Kupole na stijeni (Kubetus-Sahra’) u Mesdžidul-Aksau.”

Iz ove oporuke jasno se da vidjeti ljubav sultana Murata II prema Allahu, dželle šanuhu, i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, budući da Hidžaz (Mekka – Medina) i Jerusalem (Mesdžidul-Aksa) u to vrijeme još nisu bili u sastavu Osmanskog carstva. To nije bilo ništa drugo osim izraz ljubavi koja je nastanjivala i ispunjavala njegovo srce, pa je zbog svetosti tih mjesta i poštivanja stanovnika svetih mjesta, iskazao svoju velikodušnost prema njima.

Sultan Mehmed Fatih 

Godine 1453. jedan dječak-vojskovođa u cvijetu mladosti poveo je svoju vojsku u epsko osvajanje Carigrada/Konstantinopolisa i širenje islama. E upravo taj dječak, koji je radosna vijest Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, podigao je svoj šator podno zidina Carigrada, želeći ga, uz Allahovu pomoć, osvojiti u zoru u petak. Jedne noći on je izašao iz svog šatora i otišao do šejha Ak Šemsudina kojem je izrazio želju da pronađe mezar poznatog Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba Ebu Ejuba el-Ensarija, radijallahu anhu, koji je ugostio  Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i primio ga u svoju kuću nakon što je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, učinio Hidžru u Medinu. Ebu Ejub el-Ensari, radijallahu anhu, učestvovao je u osvajanju Konstantinopolisa u vrijeme emevijske dinastije i preselio je kao šehid pred njegovim zidinama.

Ak Šemsudin u pratnji sultana izašao je iz šatora na obalu mora kod Zlatnog roga, i tu je šejh pokazao rukom na mjesto gdje je ukopan Ebu Ejjub el-Ensari.

Sultan Mehmed Fatih naredio je da se na tom mjestu sagradi džamija i podigne turbe na mezaru, što je i učinjeno neposredno nakon osvajanja Istanbula.

Ova priča navodi nas na zaključak da su osmanski sultani pokazali neizmjernu ljubav, ne samo prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, već i prema njegovim drugovima (ashabima) koji su nosili njegov miris kao i miris svete zemlje u kojoj je živio.

Sultan Bajazid II

Sultan Mehmed Fatih prenio je tu ljubav i na svoga sina, sultana Bajazida II. Prenosi se da je sultan Bajazid-han posjetio svog prijatelja Jusuf-babu želeći se sa njim sresti prije nego ode na hadždž. Tom prilikom predao mu je određenu količinu zlata i rekao: “To je ono sa čime me je Allah opskrbio i što sam vlastitim trudom, uz Allahovu pomoć, zaradio. Sačuvao sam ovaj imetak jer sam ga naumio uložiti za održavanje svjetla u Revdi Mutahheri u Medini, u kojoj leži Allahov poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Pa kada dođeš pred Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, mezar, želim da mu ovo kažeš: ‘Allahov Poslaniče, siromašni Allahov rob Bajazid šalje ti selam i poručuje: -Poslao je ovaj komad zlata da bi se mogle kupovati uljanice i održavati svjetlo u Revdi, pa prihvati to od njega.”’

Sultan Selim I

U vrijeme vladavine sultana Selima I vidimo da je ova ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dobila još jednu dimenziju, jer je Hidžaz, u vrijeme sultana Selima I, pripojen Osmanskom carstvu i time se islamski svijet ujedinio pod jednom zastavom.

Ugled sultana Selima I brzo se proširio u islamskom svijetu, pa su hatibi počeli na hutbama spominjati njegovo ime i nazivati ga ”vladar dva sveta harema”, Mekke i Medine. Međutim, sultan Selim I nikako nije bio zadovoljan tim nazivom. Jedanput je prisustvovao džuma-namazu u Velikoj džamiji u Halepu, pa je čuo imama kako izgovara te riječi i taj naziv, a onda je uzviknuo: ”Ne, ne! Ja nisam vladar dva sveta harema. Ja sam sluga dva sveta harema!” Nakon toga imam je promijenio naziv i rekao onako kako mu je sugerisao sultan Selim I, pa mu je nakon namaza sultan Selim dao poklon i zahvalio mu. Ovo je dokaz njegovog dubokog poštvanja i ljubavi prema Allahovom poslaniku, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.

Sultan Sulejman Veličanstveni

Važno je napomenuti da je sultan Sulejman bio jedan od onih sultana koji je sanjao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i koji je preko Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, znakova i naredbi u snu uspio, uz Allahovu pomoć, osvojiti mnoge zemlje. Dokaz za to je i njegov san u kojem mu je Muhammed, sallallahua lejhi ve sellem, rekao: ”Ako osvojiš Beograd, Rodos i Bagdad, poradi na izgradnji moga grada (Medine).” Sultan Sulejman je odmah naredio da se napravi plan za obnovu, izgradnju i razvoj stambenih projekata u dva sveta grada, Mekki i Medini. Čak je ostavio oporuku u kojoj je naredio da se iz njegovog vlastitog imetka načini fond (vakuf) u svrhu snabdijevanja hadžija vodom. Nakon njegove smrti, njegova kći Mihrimah je, kako bi izvršila oporuku svoga oca, naredila da se izvor ”Zubejda” sa Arefata dovede u Mekku.

Zatim, vidimo ovog velikog sultana i vođu, kojem je cijeli tadašnji svijet odavao počast, kako se u Istanbulu, u svome dvorcu, okreće prema kibli i u stihovima izražava svoju ljubav prema Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći:

O Allahov miljeniče, o svjetlo svijeta!

Zaljubljenici pred tvojim vratima zastaju

salavatom na tebe, bolesti jezika nestaju.

žalosnoj duši mojoj, radost ti si

a ranjenom srcu mome, mehlem ti si.

Sultan Ahmed I

Protokom vremena nije se smanjilo more ljubavi prema Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, već se ono stalno povećavalo dok nije postalo okean bez obala i granica. Sultan Ahmet I dolazi na tron u vrlo kritičnom trenutku u kojem su preovladavali nemiri i širio se nered u većini osmanskih pokrajina. Ali i pored toga što je ovaj mladi sultan nosio teško breme, on je bio pun duhovne snage i energije. Tražio je rješenje i lijek u vremenu u kojem je živio, ali bez uspjeha. Onda je odlučio da se vrati u prošlost i da tamo potraži lijek i izlaz iz kriza. Izašao je jedne noći iz palače Topkapi držeći u rukama papuče Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa ih je u jednom trenutku privio uz grudi, govoreći:

Kamo sreće da sam tvoje časne papuče nosio na glavi umjesto krune,

o vlasniče ove vrijedne obuće, o najljepši cvijete iz poslaničke bašče!

Kamo sreće da sam svoje lice brisao prašinom od tragova tvojih stopala,

o najljepša ružo iz poslaničkog ružičnjaka!  

Sultan Abdul-Aziz

Sultan Abdul-Aziz također je iznimno volio Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Jednog dana stiglo mu je pismo iz Medine u trenutku teške bolesti koja ga je bila oborila na postelju.

Zbog toga su državni službenici oklijevali predati pismo sultanu Abdul-Azizu, ali su u isto vrijeme znali veličinu njegovih osjećanja prema Medini i ljubavi prema njoj, pa su mu na kraju morali uručiti pristiglo pismo. Kada mu je vezir prišao i obavijestio ga da je stiglo pismo iz Medine, oči su mu zasuzile, a zatim je rekao veziru da ne čita pismo dok mu on ne naredi. Nakon toga je, ljudima koji su bili oko njega, naredio: ”Podignite me, ja ne mogu, pismo koje je stiglo iz svete zemlje, slušati dok ležim u krevetu.” Tako je sultan Abdul-Aziz stojeći slušao poruke pisma iz Medine, uprkos teškoj bolesti.

Važno je ovdje napomenuti da sultan Abdul-Aziz nikada nije dobio nikakvu pošiljku ili pismo iz Medine, a da, prilikom čitanja tog pisma, nije obnovio abdest, jer su ti papiri, po njegovom shvatanju, nosili prašinu i najljepši miris grada Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Stoga bi on prvo poljubio pismo, zatim bi ga stavio na čelo, zatim bi ga pomirisao, pa tek onda otvorio da se pročita.

Sultan Abdul-Hamid II

Sultan Abdul-Hamid II preuzeo je vlast u vrijeme kada je Osmansko carstvo bilo u iznimno lošoj situaciji i kada su ga potresale mnogobrojne krize i problemi, kako na unutrašnjem, tako isto i na vanjskom planu.

Usred tih struja i ogromnih valova, sultan Abdul-Hamid preuzeo je kormilo broda Osmanske carevine. Svim silama se trudio da iznova ujedini i okupi muslimane pod zastavu islama.

Stoga je nastojao provesti u djelo projekte od životnog značaja, uključujući i izgradnju i uspostavu željezničke pruge Istanbul – Medina. Jedan od glavnih ciljeva tog projekta bio je odbrana svete zemlje od neprijateljskih napada, te osiguravanje mira i bezbjednosti hodočasnicima tokom putovanja u Mekku i Medinu.

Ono na što posebno želimo skrenuti pažnju jeste činjenica da su željezničku prugu između mjesta Mada'in Saleh i Medine gradili isključivo inženjeri muslimani, jer je taj dio bio unutar granice svetog harema, kojem nevjernici nisu smjeli pristupiti. Kada je željeznička pruga došla do Medine (u Medinu), 31. augusta 1908. godine, sultan Abdul-Hamid II naredio je mašinovođi da smanji brzinu po dolasku u Medinu i da polahko ide prema peronu, kako ne bi ometao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji leži u Revdi nedaleko odatle. Naredio je, također, da na medinskom peronu svi putnici izađu i pješice idu do Poslanikove džamije, iz poštovanja prema Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, te da se tračnice u Medini svaki dan peru ružinom vodom u određeno vrijeme iz poštovanja prema svetoj i blagoslovljenoj zemlji.

Stoga, možemo zaključiti da su osmanski sultani, od prvog do posljednjeg, nosili u svojim srcima neizmjernu ljubav i najljepša osjećanja prema Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem. Možda je njihova čista i iskrena ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, najvažnije nasljeđe koje su ostavili generacijama poslije njih.Piše: Diya Demirel / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić saff.ba