Glavna utvrda na Uni desetljećima je odolijevala napadima Osmanlija sve dok jato divljih gusaka i pataka ne najavi katastrofu.

Godine 1578. doletje nad izgladnjeli Bihać ogromno, do tad neviđeno jato gusaka. Bilo je toliko, iščuđava se mađarski historičar Nikola Mikloš Ištvani, da se “njimi sva Una napunila i obližnja sela pokri”. Njemački lingvist Megiser Hieronymus smjelo tvrdi da je među guskama bilo i pataka i da su se izmiješale u vrtoglavom kovitlacu. Dolijetale su danima, kevtale i kagtale, izgubljeno, kao da su zalutale. Bijahu ugojene pa se činjaše da dalje ne mogu ni letjeti i da će zauvijek ostati na obalama unskim.

Oblak ptičiji nad Bihaćem postajao je sve gušći, a ptice u njemu bijahu sve nervoznije te se komešaše u virovima koji se spiralno podizaše k nebu, visoko, u nevid. Izgledale su kao da su najednom pogubile tajanstvene ptičije kompase pa ne znaju kud dalje da nastave i tako, sumanute od očaja, kruže bez prekida i podižu se k nebu i opet spuštaju ka zemlji, u tom čudnovatom, reklo bi se, sudbonosnom plesu. Prizor bijaše toliko neobičan i dirljiv da svi građani Bišća, mjesecima izgladnjivani, po cijeli dan držaše glave uzdignute, pogledom prateći unezvijerene ptice, sve dok ih vratovi ne bi zaboljeli.

I tamo, preko bihaćkih zidina i vodenog opkopa u koji svratiše Unu, sve bijaše zamrlo. Opsjedatelji se sasvim zaboraviše pa umukoše topovi s Debeljače i utrnu se svako nastojanje janjičara da na juriš provale kroz jednu od bihaćkih kapija. Lagumdžije izađoše iz laguma i škiljeći očima nenaviklim na svjetlost, zaneseni kao djeca, gledahu taj nestvarni ptičiji svijet što se krili bez prestanka u toj nedokučivoj, ali čarobnoj igri – svakog je čovjeka tih dana u Bišću i oko njega pretvarala u čežnjivo dijete. Nikom, ni gladnim Bišćanima, ni ščuđenim Osmanlijama, ne pade napamet da pokuša na prepad uhvatiti neku od ptica koje se spuštahu na ade, na grudobrane, na vrbe, na janjičarska koplja, da se odmore pa da opet ulete u ptičije svrdlo koje je probadalo unespokojeno olovno nebo nad Bihaćem. Trećeg dana, kada se otrijezniše od čuda, dominikanci, sluteći u izbezumljenim pticama najavu zla, do predvečerja udarahu u crkvena zvona ne bi li ih poplašili, ali uzalud, činilo se: još su žešće dolijetale i još strastvenije svrdlale nebom. Tada među pticama nastade “ljuti boj i pokolj”, zapisuje siroti Hieronymus, zaboravljajući, jadan, uslijed silnog uzbuđenja, da je na početak rečenice stavio vremensku odrednicu pa da je stoga dužan i da je nečim odredi u vremenskoj datosti. Najednom, hiljade ptica, kao da je grad nenadano udario, poče padati s neba među izgladnjele bihaćke stanovnike i vojsku, nadovezuje se na njega desetljećima kasnije Janez Vajkard Valvasor, koji će u povijest kročiti kao jedna od najvažnijih ličnosti slovenske historiografije, a njegov će lik, kada Slovenija stupi u nezavisnost, završiti na novčanici od dvadeset tolara. Ako je za vjerovati ovom kranjskom plemiću, koji je sav svoj imetak potrošio na putovanja, knjige, stari novac i ostale starine, a zbiljski vjerovao u vještice i vragove i crnu magiju, tih dana duž cijelog Otoka svetog Ladislava gorjele su vatre, a na ražnjevima nad žarom okretala se operutana guščija i pačija tijela i nikad Bišćani ne pojedoše više guščije džigerice.

Jednog dana, sasvim nenadano, patke i guske počeše se raznizavati iz svog nebeskog svrdla i načiniše takav oblak nad Bihaćem da se cijelog popodneva ništa nije vidjelo. U predvečerje, postrojivši se u nepravilne redove, poletješe prema Plješevici i nestadoše da ih niko nikad više ne vidi.

Kad se narod dobro najeo i kada su i posljednju gusku okrenuli na ražnju, tek tada dođoše do njih glasovi razuma koje uzvikivahu isprepadani dominikanci. Njima se pridružiše proricatelji, gatalice, bajalice, faledžije, te počeše sricati kako to s patkama i guskama i nije baš najbolji glas. Oni što su znali gledati u zapaljene kosti sasvim smjelo rekoše kako je to znak sigurne propasti i da će Bihać uskoro pasti. Jedan dio građana odmah se spakova i zatražiše od kapetana bihaćkog Tome Dornberga da ih već te noći izvede napolje i da se Bihać preda. Ovaj sazva vijeće. Nakon cjelovečernjeg vijećanja, pade pred zoru odluka da se Bihać ne napušta do daljnjega i da se još može braniti.

Ali odluka vijeća ne zaustavi narod. Sada je bilo sve više onih koji su oblijetali oko suca Mikule Zemlića i kapetana Tome, tražeći da im izdaju preporuke da napuste svoj grad. Taj pritisak na općinu bihaćku popuštao je samo u onim danima kada bi gradska posada uspjela da se nekako probije kroz janjičarske straže i pribavi hrane. A pravo veselje, kada svi zaboraviše na patke, i na guske, i na crna predskazanja u sažeženim ptičijim kostima, i na propusnice, i na dominikanska upozorenja, i na odlazak iz grada, dogodi se u augustu 1591. godine. Tada Osmanlije okrenuše vojsku na Šturlić, a Bišćani iskoristiše tu priliku pa uletješe u Krbavu. Dovedoše otuda nekoliko odrpanih i isprepadanih sužanja, ali i 1.500 ovaca i 250 goveda. Opet se Bišćani dobro najedoše, ali im uskoro i gozba s janjećim i goveđim pečenjem udari na nos kao i ona tri godine ranije kada su se gostili guščijim i pačijim batacima.

Već sljedećeg mjeseca cijelu unsku dolinu pod Debeljačom protrese strašna eksplozija, tako silovita da purgari bihaćki u prvi mah pomisliše da je potres. Ubrzo prostruji gradom glas da su lagumdžije Hasan-paše Predojevića u lagum pod Ripčom postavili toliko baruta da je cijela kula odletjela u zrak i pobila sve Ripčane izuzev jedne žene i jednog djeteta koji ogluhoše uslijed onolike eksplozije. Tog dana opet građani stadoše pred suca i pred općinu i zatražiše preporuke, a prava panika među njima zavlada s početka naredne godine, kada ostadoše bez zapovjednika. Kažu da je kapetan Krištof Obričan izašao da nadgleda radove na popravci vanjskih zidina koje su izvodili sužnji iz Krbave, bihaćki građani i poneki stražar koji ne bijaše tog dana na dužnosti. Iznenada, niotkud, iskočiše janjičari i digoše takvu dreku da se sve razbježa, a oni uhvatiše živa Obričana, umotaše ga u konope i odnesoše niz jarak kao balvana. Tada cijela općina zaiska dozvolu za odlazak i niko ne poželi ostati u Bišću. Jednu takvu preporuku donosi Radoslav Lopašić u knjizi Bihać i Bihaćka krajina. Ondje bihaćka općina preporučuje Katarinu, udovicu kneza Ivana Čiračanina, koja Bihać napušta uslijed straha pred Osmanlijama. Pa poslušajmo je, cijelu: “Ja Mikula Zemlić, sudac slobodnoga varoša Bihaća, i svi ostali purgari općine varoša ovoga dajemo na znanje vsim i vsakomu vsake vrsti dobrim i plemenitim ljudem, tako duhovnim kako i sveckim, pred kojih obraz pride ov naš list otvoren, da ova dobra, poštena i plemenita gospa bivšega pokojnoga kneza Ivana Čiračanina gospodarica Katarina, da je ona od vnogo vrimena ovdi megju nami živila pravo i pošteno, kako se pristoji dobrim i poštenim ljudem prez vsakoga prigovora, i ako se njoj imenovanoj prigodi pojti po orsagu ces. svitlosti iskati, gdi bi svoje življenje zvršila meju dobrimi kršćani ni za drugi uzrok, nego za strah turski, da bi ne služila vere kršćanske neprijateljske. Zato gde bi se godi njoj imenovanoj gospe Katarine prigodalo obitati, da ju mi dajemo za dobru, poštenu i preporučamo vsakomu, navlastito gospodi i plemenitim ljudem. Za vekše verovanje na to njoj dasmo ovaj naš list pod pečatju vse općine varoša Bihaća. Pisano u Bihaću 21. dan maja anno 1592.”

Tačno pedeset dana nakon što udova Katarina dobi propusnicu i u zagrljaju noći napusti svoj grad Bihać pokleknu, a tri dana kasnije slavodobitno na glavnu kapiju ujaha Hasan-paša Predojević, za njim i 5.000 vojnika u čakširama koji mjesecima opsjedaše Bihać. Još dok je udova Katarina bila među bihaćkim zidinama, a svi znakovi sudbinski govorili da je došlo vrijeme da njihov grad pređe u ruke tuđe, za Hasan-pašu Predojevića kazivahu da je rodom iz Lužaca kod Sanskog Mosta, da potječe od pravoslavaca i da ga zato Vlasi vole i hrle za njim i klanjahu mu se kao svecu i da bi stoga mogao biti milostiv prema njima, purgarima bihaćkim. Oni obazriviji spominjaše Hasan-pašine glasnike, koji dođoše pred kapije grada s bijelim zastavama na kopljima i pozvaše posadu na predaju, ali ovi zapucaše na njih i ubiše nekolicinu i ne dadoše janjičarima da pokupe tijela već ih gavrani kljucaše i razvlačiše psi danima.

Novi kapetan Josip Langer naredi svojim vojnicima da rastjeraju narodnu gomilu koja se skupila oko njegove kule i traži da se Hasan-paši barem dozvoli da pokupi tijela svojih glasnika jer je već tako blizu dan kada će njihovi životi, sviju, i građana i vojnika, visiti na tankom koncu Hasanove milosti pa nije pametno rasperjavati daljnji bijes njegov. On se sasvim otrgnu od volje građana, zatvori se u kulu i sjede da piše izvještaj generalu Andriji Auerspergu u Karlovac.

Odbio sam pašin prijedlog, piše Josip Langer, “jer niesmo voljni ono učiniti što uradiše izdajice i Božiji nevjernici Hrastovičani”. Uvečer, dok se glasnik Langerov teškom mukom probijao noseći njegovo pismo u Karlovac, javiše mu da je na Hatinac došao poturica Ivan Jurišić Keleta i da tvrdi da ga je Hasan-paša poslao da razgovara o predaji. Razbješnjen, Langer se sjuri iz svoje kule, go do pasa, vitlajući mačem, i htjede posjeći i Keletu i one koji mu javiše da ga traži. Udarajući ga pljoštimice mačem po glavi, otjera Keletu i ovaj jedva živu glavu iznese. Tek sutradan, nakon probdjevene noći, kada Hasan-paša izdade naređenje svojim tobdžijama, pa zagrmiše topovi iz Pokoja, i sa Simošlja, i s Otoke, i s Debeljače, i od Frkašića, Langer postade potpuno svjestan situacije u kojoj se nalazi i pozva stražare, koji su bez njegovog naređenja pucali na osmanske glasnike, te sav svoj bijes istrese na njih, dobro se izgalami i baci ih u tamnicu. Ali već nakon dva dana, kada se janjičari primakoše opkopima i počeše graditi most i stadoše nahrtati na zidine i prislanjati ogromne ljestve uz njih i, uz stravične povike i tekbire kojima su zazivali Božije ime, verati se gore kao pomahnitali, oslobodi Langer one stražare i natjera ih na grudobrane.Tog dana, a bio je, bilježe hroničari, 19. juni 1592. godine, iz grmljavine topovske, sred koje se protresaše gradski zidovi, iz oblaka barutnog dima koji omota cijeli grad, izroniše pred kapetanom Langerom bihaćki sudac Mikula Zemlić, i podsudac Matej Beličić, i stari sudac Ivan Vranić i rekoše mu da je ogromna vojska pred Bihaćem, a niotkud pomoći, te da se vole “na vjeru predati nego bez milosrdja propasti”. Langer prihvati njihov prijedlog, mada se spočetka opirao, pozivajući se na pismo koje je poslao svome zapovjedniku, obećavši mu da on nikada samovoljno mač svoj pred Osmanlijama položiti neće. Ali mu suci ne vjerovaše, ni Nikola, ni Matej, ni Ivan, te Langer morade na njihove oči opremiti glasnika i poslati ga Hasan-paši da ga obavijesti o časnoj predaji.

Nimalo lahko nije bilo naći odvažna glasonošu. U cijelom Bihaću nije bilo toga roba Božijeg koji nije bio sasvim uvjeren da će Hasan-paša istom mjerom odgovoriti Langeru i pogubiti svakog s bihaćke strane. Prava je šteta što historija nije zapamtila ime ovog čovjeka, ali je sasvim dosljedno zabilježila velikodušnu Hasan-pašinu gestu. Ne samo da nije posjekao Langerovog glasnika već je, da bi potvrdio snagu svoje “vire date Bišćanima i njihovom kapitanu”, poslao u grad s Langerovim glasnikom jednog od svojih begova da u njegovo ime nastavi pregovore oko predaje. Langer i suci, koji još sjeđaše u njegovim odajama, bijahu zapanjeni kada se na vratima pojavi čovjek pod turbanom, brkat, u čakširama, potpuno razoružan, a odlično je govorio njemački.  

Nije im trebao ni pun sahat da se dogovore. Kada se pojaviše u dvorištu, sa svih grudobrana, bedema i kula zaoriše se poklici odobravanja. Ispraćeni ovacijama, izađoše s onim Osmanlijom na gradska vrata i kapetan Langer, i suci, i Nikola, i Matej, i Ivan, i s njima časnik Toma Gal. Hasan-aga ih dočeka pod svojim čadorom i počasti ih čajem i đevrecima, a onda pred njih sluge počeše redati razna jela, tavan slatkog – tavan slanog, sve po redu i običaju, i na kraju zašećereni pilav kuhan u mlijeku koji do tad niko od njih nije kušao. Usred gozbe Hasan-aga se zakle nad svojom sabljom, ličnim poklonom sultana Murata III, da će svakog ko želi otići pustiti neka ide kud mu drago i neka ponese sa sobom sve svoje, a “koga je volja ostati u gradu, neka mu je i to prosto”. Na rastanku Hasan-paša darova Langera pozlaćenim haljinama, a suce platnom od atlasa. Iste haljine poklonio je i časniku Tomi Galu, smrknutom nevoljniku koji sa sebe nikako nije znao zbaciti sramotu poraza. Taj, na oči pašine, predade svoj dar jednom Turčinu. Hasan-paša ga upita da mu haljine nisu možda slabo vrijedne, a jedan od sudaca brže-bolje priskoči i, da bi suzbio svaki nesporazum, primijeti da je Gal Nijemac, plaćenik i da nikad nije nosio svile. Više bi mu godilo nekoliko talira za piće, rekoše suci, mrk je i neraspoložen, jer se nadao da će pri sklapanju mira u čadoru biti počašćen vinom. Paša se nasmija, dade Galu dvadeset srebrenih talira i potapša ga po ramenu.

Pripovijedaju mađarski historičari kako je Hasan-paša u velikom stilu ujahao u Bihać. Ušao je na Unska vrata, iza kojih se posred grada otvara široka ulica, te se na suprotnoj kapiji, poznatoj kao Njemačka vrata, po njemačkim vojnicima koji stanovahu u starinskom kaštelu tik do njih, pretače u Zavaljsku cestu, koja vodi u Krbavu. Jahao je na bijelom arapskom konju, a zlatna se orma presijavala na suncu. Bio je obučen u crveni brokat prošiven zlatnim nitima, a na glavi mu stajaše turban, tako velik da mu je po cijelom tijelu činio hladovinu. Oko njega je jahalo pedeset kršnih brkajlija sa šakama položenim na balčak sablje i svaki čas spremnih skašiti u kašu svakog ko bi i najmanjim migom dao naslutiti da je spreman zlo načiniti Hasan-paši. Iza njega jahali su njegovi “dobaši” (mađarski historičari vjerovatno misle na odobaše pa pogrešno pišu ovu riječ koja označava zapovjednika janjičarskih četa) i svaki čas gurali su ruke u škrinje na konjima, vadili zlatnike i bacali ih okupljenoj svjetini.

Kada je došao do Crkve svetog Antuna, tu je Hasan-paša sjahao i otvorio nekoliko škrinja punih zlata i srebra i poče da ih i sam zagrablja pregrštom i baca okupljenom narodu. Tada se pope na jedan kamen pred crkvom na kojem bijahu uklesane rimske loze i obrati se Bišćanima. Govorio je turski, mada su svi očekivali da im se obrati na maternjem jeziku. Njegov tolmak prevodio je Hasan-pašine riječi na njemački, a Langerov tumač prihvatao ih je i prevodio narodu. Na kraju, kada su o svemu dobro promislili, zaključiše Bišćani da jedini razlog zašto je to učinio leži u tome što je htio da ga razumiju i njemački plaćenici koji branjahu Bihać ništa manje srčano od hrvatskih vojnika. Ali zbog toga se u prijevodu izgubi mnogo toga što Hasan-paša govoraše Bišćanima. Vele da je rekao kako je Bihać zauzeo po sultanovoj zapovijedi i da na ličnoj razini nema ništa protiv njih, časnih žitelja ovog grada. Tad je pozvao dojučerašnje zaklete neprijatelje da pristupe janjičarima i to je sviju zaprepastilo. Nekoliko minuta vladao je stravičan muk.

Da bi slomio njihovu neodlučnost i strah, obeća da će redovito plaćati svakog ko ostane u njegovoj službi. I još napomenu kako im Nijemci redovno nisu davali plate i da su morali moliti ono što im pripada i slati ljude čak u Ljubljanu da bi se gospoda kršćanska smilovala. I na kraju izdvoji između njih Andriju Bajnaka, husara u kraljevskoj vojsci, čovjeka vještog domaćem i njemačkom pismu, te ga postavi za svog ličnog ćatu, odredi mu platu od 150 talira i obeća mu još veću korist i čast.

Sutradan Hasan-paša isprati kapetana Langera sve do Čalopeka kod Petrova Sela. Tu izdvoji 400 vojnika i naredi im da ga otprate prema Slunju, a on se vrati u Bihać. Opisujući ove događaje hladnokrvno, bez svoga mišljenja i suda, mađarski hroničari kazuju kako Hasan-paša nije odmakao ni do Izačića a jedan dio vojnika koje je ostavio u Langerovoj pratnji poče da se nateže sa ženama i djecom i stanu ih otimati. I ni jednom riječju ne aludirajući da bi sve to moglo biti namješteno i naređeno čak i od samog Hasan-paše, nastavljaju oni opisivati dalji tok događaja držeći se samo činjenica, a puštajući čitaoce da sami donose zaključke. Kazuju da je prvi pobjesnio Nijemac Tomo Gal, koji je tih dana izgledao tako smrknut i ljutit da je jedva čekao ovakvu priliku. On prvi isuka mač i sasiječe nekog Veli-agu, a rani Ibrahima, zapovjednika šajkaša iz Gradiške, koji su prvi, kazuje se, počeli otimati žene i djecu u roblje. Nastade opći pokolj u kojem gotovo svi kršćani pogiboše, a ostaše živi Langer, neki Karabograd i još peterica. Oni uspješe pobjeći. Međutim, u Karlovcu ih optužiše zbog predaje i izdajstva i izvedoše pred vojni sud. Tu historija spušta svoje zavjese nad njihove sudbine i zauvijek ostaje nepoznato kako je glasila konačna presuda.

Na drugoj strani nikada se ne saznade da li je Hasan-paša kaznio one koji su započeli kavgu ili ih je pak pohvalio što dobro izvršiše njegove naredbe. Za historiju te stvari bijahu tek trice i ona ih pospremi pod tepihe velikih događaja i pređe preko njih kao preko šumskog potočića. Ali ne zaboravi historija napomenuti kako Hasan-paša među katolike oko Bišća naseli Vlahe i dovede ih u gradsku posadu. Ovako piše Lopašić: “U posadu Bišća postavljeni su osim bihaćkih poturica ponajviše Vlasi. Hasan-paša mnogo se uzdao u njih te ih je na svojih vojevanjih mnogo puta upotriebio. O njemu se još i danas pripovieda medju pravoslavnimi u Krajini, da je dobar bio krštenom narodu i da izhodi kod sultana ferman, kojim je bilo dopušteno ozidati manastir Moštanicu, a zabranjeno napastovati ga i pljačkati turskimi četnicimi.”

Od kršćana koji ostadoše u Bihaću, kazuje se, najbolje živješe Kraljani. Oni nisu davali trećine, nikako. Zbog toga im se iza leđa šaputalo kako tu privilegiju uživahu zbog izdajstva Bišća, jer su Kraljani, ko biva, potomci one trojice sudaca koji nagovoriše Langera na predaju. stav.ba