Smještena u španjolskoj autonomnoj zajednici Andaluziji, Granada je grad s bogatom historijom i mnogim izazovima za budućnost 

Granada, ili skraćeno, andaluzijski – Graná, grad je u španjolskoj autonomnoj zajednici Andaluziji. Četvrti je grad po veličini u Andaluziji i dvadeseti u Španjolskoj. Prema posljednjem popisu stanovništva ima nešto više od 230 hiljada stanovnika, iako je realno, taj broj za nekoliko desetina hiljada veći – barem većim dijelom godine – budući da na Univerzitetu u Granadi studira blizu 65 hiljada studenata. Grad je, kako vole reći mnogi lokalci, pomalo pretjerujući, tokom ljeta poluprazan zbog toga što se većina studenata vraća u svoje gradove. No taj period ne traje predugo.

Granada na španjolskom znači nar. Neki izvori govore da je po tom voću i dobila ime dok drugi izvori tvrde da ime grada Granade dolazi iz arapskog jezika, od riječi „gar-anat“, što bi značilo „brdo hodočasnika“. Granada je, valja dodati i općina i provincija u Andaluzijskoj autonomnoj zajednici. Nalazi se podno Sierra Nevade, najveće planine u kontinentalnoj Španjolskoj i na Iberijskom poluotoku. Smještena je na jugu Španjolske i na istoku Andaluzije. Osim što je grad i općina, Granada je i provincija te tako granice njene provincije idu sve do mora. Tako je u Granadi moguće tokom proljeća, možda čak i ranog ljeta unutar svega sat-dva skijati na Sierra Nevadi i potom se spustiti na plažu u Almuñécar, Salobreña ili Motril. Gradom (pored drugih kraćih) protječe rijeka Genil, druga najveća rijeka u Andaluziji, odmah iza Guadalquivira. Grad ima 3016 sunčanih sati godišnje, zime su relativno hladne bez mnogo kiše, ljeta dosta topla, ali zbog svoje nadmorske visine (koja iznosi 684 metra) ne toliko sparna kao recimo u Sevilli.

Prva civilizacija koja je prema historijskim podacima naselila područje današnje Granade bili su Iberi. Najstariji zapisi o njoj datiraju u sedmo stoljeće prije nove ere. 180. godine prije nove ere grad su osvojili Rimljani i preimenovali ga u Iliberis. Rimljani su vladali gradom do petog stoljeća kada su ga zauzeli Vizigoti koji gradom upravljaju do osmog stoljeća kada njim počinju vladati Berberi. Između 8. i 11. stoljeća Granada je bila praktično nenaseljeno područje, budući je bila u sjeni tadašnjeg centra al-Andalusa – Córdobe. Sa padom Kordobskog kalifata 1012. godine, Granada pod vladavinom dinastije Ziri postaje najvažniji grad al-Andalusa. Muslimanski vladari vladaju Granadom do kraja 15. stoljeća. Taj period se dijeli na epohu dinastije Ziri, berbersku epohu i nasridsku epohu. U tom razdoblju Granada doživljava snažan ekonomski, urbanistički, kulturni i populacijski procvat; za to vrijeme, između ostalog, izgrađena je Alhambra i četvrt Albaicin – o kojima ćemo nešto više govoriti u drugom dijelu teksta. Svoje religije, u odvojenim četvrtima, ispovijedali su muslimani, kršćani i židovi. 1492. grad osvaja Kastiljska vojska te kralj Boabdil predaje grad Fernandu II. Aragonskom i kraljici Izabeli od Kastilje. Iste godine, Ukazom iz Alhambre naređeno je protjerivanje svih židova sa područja Kastilje i Aragona, samim tim i Granade. Muslimanima je Granadskim ugovorom dozvoljeno prakticiranje islama u zamjenu za predaju i kapitulaciju. Ipak, nekoliko godina kasnije, nadbiskup iz Toleda i inkvizitor Francisco Jiménez de Cisneros nezadovoljan sporim pokušajima kristijanizacije muslimana počinje žestoku kampanju prisilnog pokrštavanja granadskih nekršćana. Isti (dvorov) nadbiskup dao je spaliti sve arapske rukopise (osim onih medicinskih) koji se mogu pronaći u Granadi. Cisnerosovi barbarski postupci značili su direktno kršenje odredbi iz Granadskog ugovora te su izazvali pobunu iz Alpujarrasa (1499-1501). Odgovorivši na pobunu, Kastiljska kruna otkazala je Granadski ugovor i naredila da se svi muslimani iz Granade pokrste ili da budu protjerani. Cisneros u to vrijeme izvještava da „u gradu više nema nijednog nekršćanina i da su sve džamije pretvorene u crkve“.

Novi osvajači počeli su transformaciju grada tako što su na mjestima koja su bila obilježena dotadašnjom maurskom arhitekturom počeli graditi građevine poput Kraljevske kapele, na mjestu starog muslimanskog groblja izgrađena je Kraljevska bolnica, dok je Carlos V dao izgraditi palaču u sred Alhambre. Osim što je unutar Alhambre izgrađena Palača Carlosa V, sama Alhambra nije puno promijenjena, dok je područje Albaicina nešto drugačije u odnosu na period maurske vladavine. 1513. osnovan je i Univerzitet u Granadi. Usljed masovnog protjerivanja Maura tokom 16. stoljeća, grad stagnira, u prvom redu populacijski, ali i ekonomski i socijalno. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća Granada zahvaljujući značajnijoj proizvodnju svile, lana i industrijske konoplje doživljava ekonomski rast koji zbog političkih okolnosti ne traje predugo. Prva trećina dvadesetog stoljeća u Granadi, kao i ostatku Španjolske prožeta je političkim turbulencijama koje su obilježene sukobima republikanaca i fašista. 1936. godine započeo je Španjolski građanski rat za vrijeme kojega je (i) Granada mnogo krvarila. Fašisti su u julu 1936. zauzeli grad i počeli masovne egzekucije na zidinama groblja San Jose. U toku rata je, prema španjolsko-irskom povjesničaru Ianu Gibsu, na navedenom groblju strijeljano 2137 osoba. Strijeljanja su se nastavila i nakon rata te je do 1956. na zidinama granadskog groblja ubijeno 3969 republikanaca. Jedan od ubijenih Granađana u Građanskom ratu bio je i veliki pjesnik, Federico García Lorca, čije tijelo nikada nije pronađeno. Nakon teškog razdoblja frankizma, lokalni demokratski izbori u Granadi održani su 1979. kada je na vlast došla PSOE (socijal-demokrati) u koaliciji sa Komunističkom partijom Španjolske i Andaluzijskom partijom. Od tada, vlast su obnašali PSOE i PP (narodnjaci), dok je današnji gradonačelnik Granade iz desničarske partije Ciudadanos. Ipak, o politici u Granadi i specifičnostima političkih i socijalnih problema s kojima se Granada susreće danas bit će riječi u drugom dijelu teksta.

Od Albaicina i Alhambre do Camina de Ronde

Vjerojatno svima prva asocijacija na Granadu je Alhambra. Na arapskom „al-Ḥamrā", ili u prijevodu: crveni dvorac ili crvena tvrđava. Alhambra se nalazi na brdu Sabika i moguće ju je vidjeti iz većine drugih dijelova grada. Može joj se prići iz više gradskih četvrti. Ipak, vjerojatno najbolji način da joj se priđe je nakon posjete Albaicinu; spuštanjem niz ulicu Cuesta del Chapiz, prolaskom kroz Paseo de los Tristes i uz rijeku Darro te potom penjanjem uz neku od ulica sa lijeve strane, usput se sa desne strane može vidjeti zgrada općine na Plaza Nueva. Svo to vrijeme, od vidikovaca na Albaicinu do prolaska uz rijeku Alhambra će nas pratiti iz više perspektiva. Možda je zanimljivo napomenuti da se iz Albaicina vidi zastava koja se viori na Alhambri i za koju će mnogi turisti reći kako im se čini da je portugalska, budući da zastava grada Granade mnogo sliči portugalskoj; dvije boje, crvena i zelena jedna do druge sa grbom unutra. Čak je zbog toga bilo i govora da bi Granada mogla promijeniti zastavu. Do dolaska u „grad Alhambru“ pratit će nas uske ulice sa dosta suvenirnica. Valja reći i da je ulazak u neke dijelove Alhambre besplatan, međutim, za druge je potrebno (katkad) tražiti ulaznicu tjednima ili mjesecima unaprijed, osim u slučaju eventualnih otkazivanja, kada je potrebno pratiti ažuriranja prodaje i otkazivanja ulaznica.

Alhambra je zapravo kada je izgrađena zamišljena kao vojna jedinica. Napravljena je na brdu zbog strateških razloga u slučaju potrebe obrane grada. Postala je kraljevska rezidencija početkom 13. stoljeća nakon uspostavljanja Nasridskog kraljevstva i gradnje prve palače koju je dao izgraditi Muhamed ibn Nasr. Do kraja petnaestog stoljeća Alhambra je bila citadela sa visokim zidinama i obrambenim kulama. Izuzev Palače Carlosa V, svi ostali dijelovi Alhambre izgrađeni su za vrijeme maurske vladavine. Nju čine Nasridske palače, Alcazaba, Medina, Rauda (kraljevsko groblje), vrtovi i palača Generalife. Najimpozantniji utisak ostavljaju Nasridske palače čiji su prostori bili mjesto svakodnevnog života sultana. Nasridske palače građene su kroz više etapa i čine ih više prostorija koje su pretrpjele određene preinake, naročito u vrijeme Carlosa V. Generalife, kao dio koji je odvojen od same tvrđave, također čini dio kompleksa Alhambre te ga se obično primijeti gledanjem sa Albaicina i njegovih vidikovaca. Sagrađen je za vrijeme drugog sultana dinastije Nasrid, Muhameda II te je služio kao odmorište unutar kojega se nalaze ukrasni vrtovi, paviljoni, voćnjaci, fontane, dvorište čempresa i vodena stubišta. Zajedno sa Albaicinom i vrtovima Alhambre, Generalife se nalazi na UNESCO-ovom popisu svjetske kulturne baštine.   

Teško je reći šta je zanimljivije promatrati. Alhambru sa Albaicina ili Albaicin sa Alhambre. Albaicin je bio naseljen prije izgradnje Alhambre. Iako je bio dobrim dijelom izgrađen za vrijeme dinastije Ziri, za vrijeme nasridske dinsatije doživljava punu raskoš. Ulice su (bile) uske, sa malim kućama pored, bunarima cisterne koji se još uvijek mogu tu naći i džamijama koje su u periodu vladavine katoličkih kraljeva srušene i(li) pretvorene u crkve.

U ovu četvrt ćemo ući sa ulice Elvira, svejedno sa koje njene strane. Penjući se uz njegove uske ulice sa strane ćemo vidjeti brojne suvenirnice, čajdžinice i slastičarnice, a onda i slobodne umjetnike i hipije koji prodaju svoje radove. U njemu ćemo pronaći zanimljive bijele karmene (dva metra visoke zidove unutar kojih se nalazi vrtovi ili voćnjaci), ali isto tako i srednjovjekovne zidine, bunare, maurske kuće, lijepe fontane na malim trgovima i bunare. Uz naravno, kaldrmu.

Albaicin je prilično velika četvrt i pri njegovoj posjeti možda je najbolje znatiželjno lutati u njegovom labirintu. Ipak, ono što zasigurno nitko neće propustiti posjetiti je vidikovac San Nicolas koji pruža izvrstan pogled na Alhambru i Sierra Nevadu, ali i druge dijelove grada. Uglavnom je prepun turista. U njegovoj blizini se nalazi Velika granadska džamija koja je otvorena 2003. godine. Prva je to džamija koja je izgrađena u Granadi nakon 1492. Vrt i zidine džamije gledaju na Alhambru, dolinu rijeke Darro i na Sierra Nevadu. Svakako vrijedi posjetiti mali trg Plaza de los Carvajales, El Bañuelo i Arco de las Pesas. Malo duže pješačenje iz Albaicina odvest će nas do vidikovca San Miguel koji pruža najpotpuniji pogled na Granadu. U povratku sa vidikovca proći ćemo kroz Sacromonte, romsko naselje u kojemu su kuće izgrađene u stijenskim pećinama. Naselje je poznato po flamenku, a najpoznatija pećina po izvedbi flamenka vjerojatno je Cueva de la Rocio.

Centralni gradski distrikt dijeli se na Centro-San Matias Realejo i Centro-Sagrario. Za vrijeme maurske vladavine Realejo je bio židovska četvrt koja je bila poznata kao „Garnata al-Yahud“ ili „židovska Granada“. Nazvan je Realejo kada su katolički kraljevi zauzeli grad. Njega čine relativno ravni i strmi dio grada. U ovom drugom ćemo također naići na uske uličice, dojmljive stambene jedinice i kaldrmu ali i na zanimljivu uličnu umjetnost i grafite za koje je dobrim dijelom zaslužan poznati umjetnik Raúl Ruiz. U Realeju se nalazi i nekoliko univerzitetskih jedinica od kojih najviše pažnje privlači Centar za moderne jezike. Osim toga, ovaj dio grada obiluje dobrim barovima sa lijepim baštama gdje se mogu pojesti dobri ćurosi sa čokoladom, uglavnom do podne.

Katolički kraljevi po osvajanju Granade dali su sagraditi katedralu u centru grada. U dijelu grada koji se zove „Centro-Sagrario“ nalazi se Granadska katedrala sagrađena 1561. godine u renesansnom i baroknom stilu. Nadograđivana je i u kasnijim epohama. Inače, sama Španjolska katolička crkva kroz povijest je mnogo kompromitirana. To je institucija koja je tokom svoje historije imala inkviziciju, koja je stoljećima nasilno pokrštavala po Španjolskoj, Centralnoj i Južnoj Americi, ali i u drugim dijelovima svijeta. Ni fašizam im nije stran, naprotiv. Zaslužna je za otmice novorođenčadi od roditelja sa „crvenim genom“ u vremenu frankizma i dosta nakon Francove smrti. Tako se na Granadskoj katedrali nalazi ugravirano ime fašiste koji je osnovao Španjolsku Falangu - José Antonija Prima de Rivere. Antifašistički aktivisti su njegovo ime zalili crvenom bojom.  

Ukoliko uđemo sa Ulice katoličkih kraljeva u jednu od sporednih ulica koje vode u gore navedenu četvrt, naići ćemo na pregršt lijepih mjesta, trgova, fontana i uličica od kojih je najpoznatija Alcaicería u kojoj se nalaze razne trgovine, suvenirnice, knjižare itd. Tim dijelom grada najbolje je lutati i istraživati. U tom slučaju ćemo naići na Trgove Trinidad i Bib-Rambla te Medresu u Granadi koja danas pripada Univerzitetu. U ovom dijelu grada između ostalih nalaze se i fakulteti Političkih nauka i sociologije, Fakultet socijalnog rada te Pravni fakultet u čijoj se blizini mogu naći (kreativni) politički grafiti.

Spuštajući se niz ulice Centra-Sagrarija stići ćemo do Camina de Ronde, četvrti i istoimene ulice. Camino de Ronda ugodnija je za svakodnevni život u odnosu na centar ili Albaicin zbog manje cirkulacije turista i zbog novije izgrađenih zgrada. Ipak, u tom dijelu grada moguće je naći dosta jeftinih i dobrih barova. Ova četvrt najznačajnija je po tome što se u njoj nalazi Park Federico García Lorca izgrađen u čast velikog pjesnika iz Granade. Ovaj park površine 71 500 metara kvadratnih otvoren je 1995. godine. U parku se nalazi niz lijepo uređenih vrtova cvijeća, galerija šuma, fontana, ali i nekadašnji ljetnikovac Garcíje Lorce koji je danas kuća-muzej, poznatiji kao Huerta de San Vicente. Kuću je kupio njegov otac 1925. godine i bila je u vlasništvu obitelji Lorca do početka Građanskog rata 1936. U njoj je djelomično ili u potpunosti napisao važna djela poput Krvavih svadbi, Kada prođe pet godina, Yerma i Tamaritski divan. Federico García Lorca poznat je kao „pjesnik onih koji nemaju ništa“. Uvijek je javno izražavao svoje stavove i nikada nije dovodio u sumnju svoj društveni angažman. U jednom intervjuu za madridski dnevnik El Sol rekao je: „Ja sam uvijek bio i uvijek ću biti na strani siromašnih. Uvijek ću biti na strani onih koji nemaju ništa. Onih koji nemaju čak ni svoj spokoj“. Zbog svojih političkih stavova fašisti su ga ubili. Ubijen je u nedaleko od Granade, na putu od Viznara do Alfacara. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.

Mnogo je još mjesta u Granadi koje treba posjetiti i sigurno je da par redova kucanog teksta teško mogu obuhvatiti sva mjesta koja bi trebalo istražiti u ovom gradu. Možda da tek napomenemo da su posjete vrijedni dijelovi iza Albaicina i centra, ali koji se u svakom slučaju ne mogu promašiti. Iznad Jardines de Triunfo naići ćemo na dosta politizirani studentski grad. Granada nije pretjerano velik grad pa se unutar sedam dana može prilično detaljno istražiti, zadovoljiti znatiželju i opustiti se uz dobru i prilično jeftinu (u odnosu na ostatak Španjolske) hranu i piće. Kada smo već spomenuli hranu i piće, ne treba zaboraviti da su u granadskim barovima tapasi uz piće – odnosno hrana za prizalogajiti – besplatni, kao malo gdje u Španjolskoj. Gradski (javni) prijevoz je dosta dobar i uključuje autobusne i tramvajske linije. Tramvaj je zapravo koncipiran kao tramvaj-metro, budući da kroz tri stanice ide pod zemlju. Ukoliko se još zadržimo na Granadi, dobra preporuka mogla bi biti posjeta njenim selima kao što su mjesta u regiji Alpujarras koja su zapravo planinska područja. Granadska provincija, kako smo naveli na početku teksta ima i more, tako da su Salobreña i Almuñécar također mjesta koja bi se moglo posjetiti ukoliko se ima dovoljno vremena.

Političke specifičnosti Granade

Granada je dosta političan grad. Političke grafite i poruke možemo naći u svakom dijelu grada. Glavni faktor zbog kojega je tako je činjenica da je Granada studentski grad. Četvrti je grad u Španjolskoj po broju studenata. U njemu studira blizu 65 000 studenata. Ovaj univerzitet državni je lider po broju mobilnosti studenata kroz program Erasmus + unutar kojega se ostvari oko 5000 razmjena godišnje. 

Politolog sa Univerziteta u Granadi i član Podemosa, José Ismael Criado kaže da je „ekonomska situacija u Granadi jako teška. Posebno zbog toga što Granada zavisi skoro pa isključivo od dva sektora, to su turizam i univerzitet. Ovi sektori su pogotovo pogođeni u aktualnom kontekstu pandemije koronavirusa. Granada je dobrim dijelom grad uslužnih djelatnosti, a trenutno je zbog smanjenog obima turizma smanjena potražnja; rad restorana, hotela, barova, diskoteka itd. značajno je smanjen. Potražnja je skoro na nuli. Kada je u pitanju univerzitet, bilježi se izrazit pad broja studenata, stranih studenata prije svega. To će značajno produbiti ono što je do sada već postojalo, a to su visoka nezaposlenost i velika nejednakost. Pogotovo zbog toga jer je uslužni sektor bio prekarni sektor, sektor niskih plaća i loših radnih uvjeta“, kaže Criado.

On dodaje kako je „povijesno gledano, Granada bila jedan od najsiromašnijh gradova u Španjolskoj koji nije imao razvijenu infrastrukturu, budući je situiran u brdovitoj geografskoj zoni. Generalno je istočni dio Andaluzije bio dosta izoliran i nije imao dovoljno konekcija sa ostatkom Španjolske. Konkretno, nedavno je otvorena željeznička linija sa Madridom koju Granada dugo vremena nije imala, što je čudno s obzirom na činjenicu da je Granada jako važan grad. I opet, radi se o željeznici sa nedostacima, sporija je nego inače i skupa, a brza linija nije pristupačna radnikoj klasi.“

Bivši gradonačelnik Granade José Torres Hurtado iz Narodne stranke (PP) bio je osuđen za korupciju te je morao odstupiti prije nekoliko godina. Za vrijeme njegovog mandata, Gradsko vijeće je de facto bilo u stečaju, sa dugom većim od milijarde eura. Trenutno je u Granadi na vlasti koalicija desnice i ekstremne desnice; gradonačelnik Luis Salvador dolazi iz stranke Ciudadanos, a podržavaju ga i većinu mu održavaju PP i ekstremno desni Vox.

Također, Ismael Criado navodi druga dva specifična problema koje ima Granada:„Granada je treći grad po zagađenosti zraka u Španjolskoj i trenutna gradska većina ne planira provesti radikalnije mjere da okonča ovaj problem. Zrak u Granadi je zaista toksičan i na to jasno upućuju statistike, a to mnogo utječe na zdravlje stanovnika grada. Ekstremne temperature grada uzrokuju masovno korištenje grijanja zimi i klimatizacije ljeti (ponekad i pretjerane), a ove dvije stvari, uz automobile, glavni su uzročnici kontaminacije. Kuće (koje su uglavnom stare) potrebno je prilagoditi tako da budu energetski održivije. Drugi problem proizlazi iz činjenice da je Granada zajedno sa Malagom najveći ilegalni proizvođač marihuane u cijeloj Španjolskoj i Europi. To vuče za sobom probleme sa mafijom, „podzemnom ekonomijom“, nasiljem, marginaliziranosti i delinkvencijom. Stvar s marihuanom također nanosi veliku štetu jer mafije 'preuzimaju' najdeprimiranije četvrti kako bi instalirale plantaže, uključujući mlade ljude i čineći da ostatak grada nepravedno kriminalizira ta naselja u cjelini.“

Naš sugovornik kao jedan od problema sa kojim se suočava Granada istaknuo je i problem džentrifikacije, koji naravno nije zahvatio samo Granadu. Posljedica toga je seljenje radništva na periferiju. To, kako on kaže, „pogađa pravo na dostojanstvo ljudi i njihov kvalitet života, a grad pretvara u muzej za turiste, iako će se to s ovom krizom prilično promijeniti. U tom smislu, Granada se suočava sa izazovima za koje bi bilo potrebno dizajnirati alternativni ekonomski model, održivu, zelenu ekonomiju sa dostojanstvenim radnim uvjetima, baziranim na drugačijem modelu od trenutnog. Grad ne bi trebao zavisiti od uslužnog sektora jer, kao što vidimo, i (minimalna) kriza može značajno pogoditi grad. Drugi izazov je naravno, maknuti desnicu sa vlasti, očistiti račune, i iznad svega, pozabaviti se problemima nejednakosti i nezaposlenosti koji postoje, a koji pogađaju mnoge obitelji koje se nalaze u jako lošoj ekonomskoj situaciji. Problemi siromaštva, nezaposlenosti, nesigurnosti itd. teško da će se kratkoročno moći riješiti. Na tome tragu, grad bi trebao poboljšati i ojačati svoje javne i socijalne servise, jer uz sve krize koje imamo, institucije moraju pružiti urgentnu pomoć radničkim obiteljima. Ako ne uspiju, bit će to poligon za rast ekstremne desnice koja napada migrante, siromašne, žene itd. i koja iskorištava taj osjećaj napuštenosti i frustracije kako bi ga pretvorila u mržnju i usmjerila protiv najbespomoćnijih manjina.“ Darko Vujica, Prometej.ba