Vice versa hrvatske renesanse – stilski okvir

Vjekovno prožimanje, ratovanje ali i bliski trgovinski dodiri Hrvatske sa svijetom islama i orijentalne likovnosti, u vrijeme dok je u jadranskim gradovima (katkad na samo puškomet udaljenosti) cvjetala renesansa, oblikovalo je jedan od najsnažnijih kulturoloških kontrapunkta u razvoju naše umjetnosti, svojevrsno drugo lice hrvatske renesanse.

Slikovito je to moguće podcrtati nekim usporednicama, primjerice: dok je Nikola Firentinac dovršavao kupolu šibenske katedrale, Makarsko je primorje već više godina bilo dio islamskoga svijeta; samo nekoliko desetljeća nakon što je Juraj u Splitu isklesao grobnice sv. Arnira ili sv. Staša, i dok je u Trogiru netom dovršeno čudo naše renesanse – kapela Bl. Ivana Ursinija – na dogled, u nedalekom Klisu podiže se džamija (koja i danas postoji); kada je građena dubrovačka Divona, turska je granica ponad renesansnoga Grada bila udaljena samo tri do četiri kilometra. 

Pojava islamske umjetnosti u Dalmaciji istodobna je s renesansom kraja 15. i cijelog 16. stoljeća, a u kontinentalnoj će se zoni islam u svojem »produženom« trajanju preklopiti s cijelim ranobaroknim 17. stoljećem, kojega stoga kao stilskog sloja u Slavoniji uopće i nije bilo.

I dok se o velikoj umjetnosti renesanse i baroka nastaloj na malome slobodnom prostoru ondašnjih reliquiae… mnogo pisalo, o istodobnom sloju tursko-islamske baštine što se na okupiranim dijelovima Hrvatske »taložila« u kronološkom rasponu od čak tri stoljeća (duže od bilo kojega stilskog razdoblja u nas!) – istraživanja su malobrojna, više inventarizacijska, a manje interpretacijska. Turske su spomenike ovlaš spominjali i tek rijetko obrađivali poneki istraživači starije generacije (primjerice G. Szabo, J. Matasović, M. Kostić, I. Zdravković, Lj. Karaman, I. Petricioli, V. Pavelić-Weinert…), a kraće pregledne sinteze objavili su A. Horvat i nedavno M. Pelc u okviru svojih širih studija. Unatoč tim vrijednim prilozima žalosna je činjenica da tursko-islamska baština ni u jednoj natuknici nije našla svoje mjesto u novoj nacionalnoj Enciklopediji hrvatske umjetnosti (Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, 1995/96).

Razlozi danas neznatne očuvanosti i malobrojnosti islamskih spomenika temeljita su i sustavna rušenja svih prepoznatljivih simbola islama koja su se događala najviše u prvim godinama nakon izgona turske vojske, no nerijetko je to i posljedica osmanlijskog paljenja vlastitih gradova koje su posade pri konačnom povlačenju ostavljale praznima i razorenima (primjer Petrinje 1594., ili potpuno spaljenog Vukovara 1687).

Ipak, ponegdje su praktične okolnosti, siromaštvo i posvemašnja pustoš oslobođenih krajeva rezultirali adaptacijama islamskih građevina za nove potrebe, pa su tako neke džamije do danas opstale jer su preuređene u katoličke crkve, pojedine su turske utvrde i dalje služile novim vojnim posadama, a u dužoj će uporabi ostati i dijelovi utilitarne turske infrastrukture – mostovi, vodovodi, bunari i česme.  Džamije, mesdžidi i musalle  Odmah nakon osvajanja naselja Osmanlije su kao svoje prve gradnje podizali (ili češće adaptirali) »careve džamije«, obično u utvrdama koje su u početku dok proces islamizacije nije ojačao ujedno bile i jedini dijelovi grada gdje je popisivan muslimanski džemat.Prema evidenciji Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj za turske je vladavine na području Slavonije i Like bilo podignuto čak 189 džamija, točnije »mjesta za molitvu« (podatak će zahtijevati historiografsku provjeru), čemu treba pribrojiti još nekoliko desetina bogomolja na području Dalmatinske zagore i Makarskoga primorja. Iz defterskih popisa razvidno je da su kasabe srednje veličine poput Vukovara, Valpova, Đakova, Rače ili Drniša u razvijenoj fazi imale po pet džamija (ili mahalskih mesdžida), dok su šeheri imali i više: Osijek sigurnih osam (u Čelebijino doba čini se 12), Požega devet bogomolja (tri džamije i šest mesdžida) a u 17. stoljeću čak do 14, Mitrovica 10 bogomolja (četiri džamije i šest mesdžida), itd. Posve nevjerojatno zvuči Čelebijin opis šehera Cernik iz vremena oko 1660., u kojem je vidio 21 džamiju, ili Gradiške s 26 islamskih bogomolja, dok je u znatno razvijenijem Iloku istodobno zabilježio devet islamskih bogomolja! Svakako će biti pretjerana i Čelebijina bilješka o Osijeku, gdje je naveo 66 muslimanskih bogomolja! 

Kao izraziti simboli islama džamije su u najvećem broju netragom razorene već u prvim godinama kršćanske reconquiste, dok su ponegdje u siromašnim krajevima, kako je već spomenuto, čak poslužile za katoličke crkve. Nakon oslobođenja Like pop Mesić je za crkvene potrebe adaptirao napuštene džamije u Perušiću, Budaku, Bilaju i Ribniku. U toj ranoj postturskoj fazi moguće je da su za crkve preuzimane primarno one srednjovjekovne sakralne građevine koje su Turci u međuvremenu koristili kao džamije, a potom su samo vraćene katolicima i izvornome obredu. Takve se situacije posve sigurno mogu vezati uz srednjovjekovnu đakovačku katedralu (»časna tvrđavska džamija«), gotičku crkvu sv. Lovre i franjevačku crkvu sv. Dimitrija u Požegi (zvanu »Šerklot« džamija, što je zacijelo premetaljka od »kloštar«), romaničku crkvicu u Koprivni…

Sulejmanova džamija bila je i u preuređenoj srednjovjekovnoj crkvi unutar kaštela u Kaptolu kraj Požege, a kao džamija je služila i danas postojeća gotička kapela u valpovačkome dvorskom sklopu. Čelebi za brodsku Sulejman-hanovu džamiju u tvrđavi također kaže da je prije bila crkva (vjerojatno je riječ o staroj kapeli sv. Marka). I srednjovjekovna crkva Svih Svetih u Požeškim Sesvetama bila je pretvorena u džamiju, a poslije Turaka je vraćena katoličkom bogoslužju. Gotičku crkvu u Perušiću sjeverno od Gospića Turci su koristili kao džamiju, a poslije je ponovno posvećena za župnu crkvu Sv. križa. U postturskim godinama spominje se i postojanje džamije u Udbini. Starohrvatska crkva centralnog tlocrta u solinskoj Gradini, danas očuvana u temeljima, također je bila preuređena u džamiju smještenu gotovo u vrtovima splitskih patricija, odmah preko rječice Jadro nasuprot venecijanskim posjedima! Nestala »mala džamija« u osječkoj Tvrđi bila je 1700. pretvorena u kapelicu sv. Franje…

Do danas su u Hrvatskoj ostale očuvane samo tri osmanske džamije (preuređene u katoličke crkve), sve kupolnog tipa iz 16. stoljeća: u Đakovu (danas župna crkva Svih Svetih), Drnišu (franjevačka crkva sv. Ante) i Klisu (crkva sv. Vida u tvrđavi). Navodno je i još postojeća crkvica Gospe od Anđela u imotskoj tvrđavi 1788. dograđena na ostatke džamije, slično kao što se smatra da je i crkva u nedalekoj Glavini u svojoj strukturi islamska bogomolja koja je 1722. adaptirana za doseljene pravoslavce.

Poznate su i neke džamije koje su srušene tek u novije vrijeme, pa su dokumentirane ili opisane u literaturi. Primjerice, džamija u Vrgorcu što je 1694. preuređena u katoličku crkvu održala se sve do 1913., a njezin minaret, »sagrađen lijepo klesanim kamenom i visok četrdeset stopa s unutrašnjim pužastim stepenicama« (bilješka C. Fiskovića), postojao je do 1861. U Prološcu kraj Imotskog na lokalitetu nedaleko od Šarampov-mosta nedavno su, prilikom izgradnje ceste Imotski–Studenci, uklonjene ruševine džamije. Tragovi džamijskih zidova navodno se još mogu uočiti i u Pakracu za niskog vodostaja rijeke Pakre, a neznatni džamijski ostatci spominju se i u Orahovici. Na Bosutu kod Vinkovaca 1938. zabilježene su »ruševine turske mošeje«. U osječkoj je tvrđi arheološki istražena i prezentirana Kasim-pašina džamija iz 1558., a uskoro se iskopavanje tvrđavske džamije i prezentacija njezina temeljnog sloja očekuje i u Iloku.

U Drnišu je sačuvan jedini džamijski minaret u Hrvatskoj (16. st.), građen od fino klesanoga kamena (uzorno je obnovljen 1968). Na fotografiji i nekim crtežima iz 1919. dokumentiran je i tada još postojeći donji dio minareta Kasim-pašine džamije u Đakovu (lokalno nazivan »turska tamnica«), što je kao slikovita ruševina bio uklopljen u romantičarski inventar Strossmayerova biskupskoga perivoja. Zanimljiv opis minareta požeške »Šerklot« džamije ostavio je Čelebi, koji kaže da je »vrlo visok i sav od crvene opeke« (vjerojatno franjevački srednjovjekovni zvonik koji i danas postoji).

Većina gradskih naselja imala je i musallu, veći molitveni prostor na otvorenom gdje su povremeno (a obvezatno na oba Bajrama) zajednički klanjali svi muslimani kasabe. Za sada je takvo polje identificirano na planu turskog Vukovara u zoni današnjega »Bećarskoga križa«, a izrijekom su musalle zabilježene u defterima Požege (1579) i Mitrovice (1581). 

Iako u kronološkom pomaku od promatranog razdoblja, zanimljiva rediviva islamske umjetnosti u Hrvatskoj javlja se pri izgradnji džamija tijekom 20. stoljeća. Prema istraživanjima Alena Žunića arhitekt Zvonimir Požgaj i slikar Omer Mujadžić 1940/41. izradili su za to vrijeme moderni projekt za zagrebačku džamiju na lokaciji Kraljevac–Zelengaj, od koje se odustalo u zamjenu za »državotvornu«, iako dvojbenu adaptaciju zagrebačkog Doma umjetnika za džamiju, s izgradnjom triju vitkih minareta (arh. Stjepan Planić i Zvonimir Pož­gaj, 1941–1944). Prva naša poslijeratna džamija izgrađena je u Gunji kraj Županje (arh. Faruk Muzurović, 1969), a u isto je vrijeme izniman, na žalost nerealizirani projekt džamijskoga kompleksa za zagrebačku lokaciju Srebrnjak–Bijenička izradio sarajevski arhitekt Juraj Neidhardt (1970). Poslije je nova, također autorski relevantna džamija izgrađena uz Folnegovićevo naselje (arh. Džemal Čelić i Mirza Gološ, 1979–1987), a na javnom je natječaju izabran projekt za nedavno dovršenu džamiju u Rijeci (Dušan Džamonja, B. Vučinović, D. Vlahović, 2013) te su provedeni natječaji za džamije u Sisku i Osijeku.

Derviške tekije

U turskoj je Slavoniji postojalo oko 20 derviških tekija ili zavija, snažnih središta islamske duhovnosti. Najznamenitija je bila vukovarska Hindi-babina tekija, omiljeno mjesto hodočašća na mezar evlije (šejha) koji je ondje bio pokopan. Nalazila se na prostoru današnjeg dvorca Eltz i u ranim je postturskim godinama (čini se sve do 1736) služila kao prvo sjedište uprave vlastelinstva Küffstein, potom Eltz. Češće su spominjane još i tekija u Grgurevcima u Srijemu te Ulama-pašina zavija u Požegi iz vremena oko 1550. (možda na nju podsjeća još postojeća turska česma zvana »Tekija«). Tijekom 17. stoljeća u Osijeku su djelovale čak četiri tekije, u Mitrovici tri, toliko i u nevelikim Nijemcima, u Pakracu i Rači po dvije, Cerniku, Iloku i Valpovu po jedna, itd.

Groblja, turbeta i mezarski nišani

Jedino danas postojeće grobno turbe u Hrvatskoj nalazi se u Iloku, a pripada rjeđem »ciborijalnom« tipu otvorenog paviljona s kupolom na četiri stupa. Nije utvrđeno tko ga je gradio, no po eksponiranom smještaju usred tvrđavskog platoa zasigurno je riječ o visokom ugledniku, možda kojem od srijemskih sandžakbegova, svakako vakifu danas nestale središnje džamije na tvrđavskom platou u čijem je haremu turbe bilo podignuto.Samo s fotografija poznato je tzv. Gaibijino turbe što je stajalo na obali Save kod Stare Gradiške. Arhitektonski je drukčije koncipirano, kao zatvorena »kapela« četverokutnog tlocrta. Zanimljivo je da je austrijska vojna posada više od dva stoljeća tolerirala popravak toga mauzoleja koji su o svojem trošku održavali i redovito mu hodočastili muslimani s bosanske obale, a posljednju je temeljitu rekonstrukciju platio sam car Franjo Josip I. Gaibijino turbe je 1954. razgrađeno i preneseno u Bosansku Gradišku na suprotnu obalu Save, a u nedavnom su ga ratu navodno srušile srpske postrojbe.

U Visuću nedaleko od Udbine nalazilo se grobno turbe Halilbega Memibegovića iz 1601. (porušeno 1815., no dokumentirano u opisima).

U novije vrijeme, nakon arheoloških istraživanja na Križanićevu trgu u osječkoj Tvrđi, parternom je »grafikom« u opločenju prezentiran tlocrt velikoga oktogonalnoga Kasim-pašina turbeta, inače dobro poznatog s više planova i veduta turskoga Osijeka, te iz Čelebijina opisa koji kaže da je to olovom pokriveni svijetli mauzolej pod kupolom. Na istoj je lokaciji utvrđeno i jedno manje turbe otvorenog tipa. Arheološki je u Osijeku istraženo i Mustafa-pašino turbe poligonalnog tlocrta, a za sada su nepoznate lokacije Bajram-babina turbeta (Čelebi ga spominje na zapadnom izlazu prema Valpovu) i Husrev-babina turbeta smještenog »u baščama« na Beogradskom drumu, dakle istočno od današnje Tvrđe.

Najpoznatije hodočasničko mjesto osmanske Slavonije – Hindi-babino turbe uz spomenutu dervišku tekiju u Vukovaru – nije sačuvano ni u tragovima, no lijepo je opisano na više mjesta u Čelebijinim Putopisima iz 17. stoljeća. Mjesto hodočašća bilo je i Hasan-efendijino turbe podignuto oko 1590. uz halvetijsku tekiju u Požegi, u šeheru u kojem je već otprije postojalo Dönmez-begovo turbe te turbe dizdara Ahmeda.

U Hrvatskoj je sačuvano i podosta manjih turskih grobnih znamena – mezarskih nišana – koje, međutim, ne možemo smatrati arhitekturom, nego prije kamenom manufakturnom plastikom fine nefiguralne, gotovo apstraktne likovnosti. Valjkasti su to, rjeđe četvrtasti kameni pilovi s naglašenim čalmama (glavama) u stilizaciji turbana, fesa i sl., što su se kao znameni postavljali na uzglavlje greba. Obilježeni su staleškim simbolima poput luka i strijele, sjekire, mača, polumjeseca, šake, tordirane vrpce, a rjeđe i natpisom. Nigdje ih više nije moguće naći in situ (za razliku od mnogo starijih stećaka), a kvalitetniji primjerci čuvaju se u muzejskim zbirkama Požege (nalazi iz Kujnika i s Rudina), Vukovara, Iloka, Broda, Đakova…, u franjevačkim samostanima u Cerniku, Hrvatskoj Kostajnici i Makarskoj, te u grobnoj crkvici sv. Mihovila u Konjskom u Dalmatinskoj zagori. Kao kuriozitet spomenimo da se jedan dekorirani nišan i danas nalazi na groblju grada Korčule, a još jedan se od 19. stoljeća čuvao u lapidariju u trijemu gradske vijećnice Korčule (uništen je u bombardiranju u II. svjetskom ratu). Jedan nišan s ulemanskim turbanom uzidan je u terasu kuće Dešković u Pučišćima na otoku Braču, što potvrđuje da su dalmatinske kamenarske radionice klesale spomenike za muslimanska greblja, najvjerojatnije kao eksportnu robu za Hercegovinu!

O namjernom uništavanju muslimanskih počivališta svjedoči izvješće s početka 19. stoljeća, kada je cesta podno utvrde Bijela Stijena u zapadnoj Slavoniji »popravljena« nasipavanjem materijala od nekoliko stotina razbijenih kamenih nišana s obližnjega muslimanskoga greblja! Na sličan je način 1850. prigodom gradnje ceste Đeletovci–Nijemci uništeno muslimansko greblje što se prema bilješkama mjesnoga župnika prepoznavalo »po nađenim kamenitim spomenicima, kojih su glave bile umjetnim turbanom omotane«.

U korpusu »turske« arheološke grobne baštine vrijedno je upozoriti da je 2001. u pakračkom naselju Vinogradi na lokalitetu indikativnog toponima »Tursko groblje« otkrivena i istražena nekropola, koja je radiokarbonatnom analizom C-14 datirana u vrijeme oko 1643., a u Vukovaru je prilikom poslijeratne obnove Hrvatskog doma i obližnje Oranžerije dvorca Eltz na širem prostoru gradilišta otkopano više turskih mezara, točno na mjestu gdje se po Čelebijinu opisu nalazilo gradsko groblje uz Hindi-babinu tekiju.

Ključno djelo osmanske arhitekture u Hrvatskoj

Od tri još postojeće turske džamije u Hrvatskoj, kako je spomenuto, najveća je i najcjelovitije sačuvana ona u Đakovu, koja je ujedno i najvažniji tursko-islamski spomenik u Slavoniji, a uz Maškovića-han u Vrani i ključno djelo osmanske arhitekture u cijeloj Hrvatskoj.

Pripada klasičnome osmanskom tipu potkupolne džamije široko rasprostranjene u 16. stoljeću, s najbližim sačuvanim komparativnim primjerima u madžarskom Siklósu, Szigetváru i Pécsu. U njezinu interijeru dominira stereotomski koncept prostora s kružnom kupolom na oktogonalnom tamburu, koji je preko uglovnih trompi sa stalaktitnom plastikom položen na kvadratni molitveni prostor. Sjeverni džamijski trijem (sofa), kao i minaret uza zapadno pročelje identificirani su samo u arheološkim tragovima, a niša mihraba i minber uklonjeni su u kasnijim adaptacijama objekta za potrebe katoličke crkve.

Prema raspoloživim izvorima, čini se da je vakif (utemeljitelj) te džamije bio Mehmet-beg Memibegović, čiji je mesdžid 1565. zabilježen u katastarskom defteru, dok je titularni patron Ibrahim-paša kojega bilježe postturski popisi samo jedan od posljednjih potomaka iste obitelji.

O siromašnim prilikama u postturskom Đakovu s početka 18. stoljeća govori činjenica da je biskup Patačić jedini prikladan prostor za mjesnu crkvu našao u toj ruševnoj Ibrahim-pašinoj džamiji koju je dao pokriti šindrom, posvetivši ju sv. Gjurgju nešto prije 1716. Biskup Bakić je bogomolju pregradio u slikovitu baroknu rotondu i stavio je u funkciju oko 1725. Nova posveta Svima Svetima spominje se od 1753., a crkva je (umjesto dotadašnje franjevačke) župnom postala istom 1762. Prvo klasicističko preoblikovanje pročelja izvedeno je već prije 1790., a druga klasicistička faza s pročelnim zvonikom, koja se pripisuje najvažnijem zagrebačkom klasicističkom arhitektu Bartolu Felbingeru, datira iz 1819. Radikalna historicistička intervencija iz 1885., provedena nedugo nakon potresa, negirala je sve izvana vidljive elemente turske arhitekture unoseći, međutim, u interijer romantični »orijentalni« dekorativni oslik, što ga je na Strossmayerov poticaj prema predlošcima Ludovica Seitza (slikara katedrale!) izveo Eduardo Petz.

U recentnoj konzervatorskoj obnovi s kraja 80-ih godina prošlog stoljeća naglašeni su elementi izvornog sloja osmanske džamije, no uz pomalo zbunjujuće »isječke« i svih kasnijih faza (metoda prezentacije slojevitosti spomenika).

Memento nestaloj baštini

Malo je poznato da je upravo na hrvatskim prostorima povijesni islam u svojem vojnom, političkom i vjerskom širenju dosegnuo najzapadniju točku u Europi (ako zanemarimo rana stoljeća maurske Andaluzije), koja se dugo vremena nalazila na osmanskoj granici nedaleko od Otočca u Lici, gotovo 100 kilometara zapadnije od meridijana Beča! Kao memento tom prešućenom vremenu i nestaloj baštini tekst zaključujem jednim rječitim citatom Ive Mažurana iz njegove studije Požega i Požeška kotlina za turske vladavine, 1977:

»S prestankom turske vlasti otišao je u nepovrat čitav jedan svijet, a uspomene i sjećanja na nj dugo su pekli kao žive rane. Sve ono što je preostalo iza strašna osvajača, ili je samo podsjećalo na njega, nastojalo se u ime života i življenja što prije zaboraviti i uništiti. Činilo se to svjesno i nesvjesno i bježalo od prokletstva vlastite prošlosti. Autor: Prof. dr. Zlatko Karač Izvor: Hrvatska revija 2, 2015
Napomena: Ovaj se prilog dijelom temelji na autorovoj sinteznoj studiji »Tursko-islamska arhitektura i umjetnost« objavljenoj u monografiji Hrvatska umjetnost – Povijest i spomenici, Institut za povijest umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb: 394–415.                          noviglas.hr