Ustanak koji je u Srbiji počeo 1804, u O.C. je smatrana za „eškiju” (hajduk, bandit, razbojnik, zulumćar, buntovnik), koja je u to vrijeme označavala protivljenje javnom redu i miru i sigurnosti imetka.

Inače eškije je bilo svuda po Balkanu, a osmanske vlasti su preduzimale mjere za njeno suzbijanje, ali ne i njeno iskorjenjivanje jer su se pripadnici eškije od organa vlasti najčešće skrivali po šumama.

Obzirom da je Uzvišena Porta i srpski pokret smatrala zamašnim pokretom eškije, ona mu u početku nije pridavala onoliko značaja koliko je on zasluživao, a kada se ustanak razbuktao bilo je prekasno da se uguši vojskom smještenom u Smederevskom sandžaku

Bosna kao najzapadnija pogranična zemlja O.C., obzirom da je u njoj bilo puno kršćanskog stanovništva, morala je budno pratiti dešavanja u susjednom Smederevskom sandžaku i nastojati da se ustanak uguši ili bar izolira od širenja na njen teritorij.
Prve mjere Visoke Porte za smirivanje ustanka u Smederevskom sandžaku bile su naredba bosanskom valiji Bećir-paši da riješi spor između dahija i kršćanske raje i uspostavi red i mir.

Odmah po dobijanju naredba Bećir-paša je skupio vojsku i prešao Drinu kod Koviljače, a zatim preko Loznice putem niz Mačvu krenuo ka Beogradu, a tokom tog kretanja u početku nije nailazio na otpor od strane ustanika. Međutim, ustanak je već bio uzeo maha, i ustanička vojska je harala u okolini Loznice, Lješnice i Krupnja, a muslimansko stanovništvo ovih mjesta je usljed straha od ustanika mahom prebjeglo preko Drine. Određenih razmirica između Bećir-paše i ustanika bilo je oko Šapca, a u cilju njihovih otklanjanja, između Bećirpaše i ustanika dođe do pregovora u kojima Bećir-paša daje obećaje ustanicima, da će čim dođe u Beograd pohvatati dahije i iste likvidirati. Dolazak sultanove vojske pred Beograd je uplašio dahije i natjerao u bjeg Dunavom sve do Ada Kalea. Po pašinom naređenju, tamo ih je sustigao i pogubio Milenko Stojković. U svom izvještaju Uzvišenoj Porti od 14. oktobar 1804. Bećir-paša se hvalio da je pogubio četvoricu dahija, izmirio raju, te da su knezovi u ime raje obećali da neće napadati na muslimane i da će održavati red. Dok je on radio na sređivanju prilika u Beogradu, ustanici su po Mačvi vršili razna zlodjela „… nož i puška ubijahu, što je muslimansko muško a što je žensko i djeca rastjerano je često golo i boso sa domaćih ognjišta“. Ne uspjevši srediti prilike u Smederevskom sandžaku, Bećir paša se u novembru 1804. vratio u Bosnu.

Ovim je završena prva godina ustanka u Smederevskom sandžaku. U početku ustanka kod velikog dijela prvaka bosanskih muslimana pokazivana je izvjesna naklonost za ustaničku

stvar. Ustanicima je od nekih čak i dolazila pomoć u municiji. Naročito su se istakli Hadžibeg iz Srebrenice, Sinan-paša Sirčić i Mehmed kapetan Vidajić. Vođe ustanka u Smederevskom sandžaku su po svaku cijenu nastojali pobuniti pravoslavno stanovništvu u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. U tu svrhu razvijena je jaka mreža uhoda po Bosni. U jednom pismu ustanici pozivaju hercegovačke glavare na pobunu jamčeći, da će im se za manje od mjesec dana sastati „… vojske u Sarajevu, gdje je zaire i džebane, svaka blaga i bisera nebrojeno“.
Iako su srpske vođe i dalje nastojale uvjeriti Uzvišenu Portu u svoju lojalnost, ipak to nisu potkrepljivali svojim djelima. Naime, ustanici nisu proganjali samo nasilnike i dahije nego su ustali protiv svega što je muslimansko. U jednoj nedatiranoj tužbi stanovnika grada Užica i Sokola podrobno su opisani zločini i nedjela koja su ustanici činili nad nedužnim muslimanskim stanovništvom. Neuspjeh Bećir-paše, i njegova nesposobnost da sredi prilike bile su uzrokom njegove smjene 04. 01. 1805, a na njegovo mjesto je postavljen Sejidi Mustafapaša Smailpašić Novošeherlija, koji je pozvao Bošnjake i Hercegovce da silom uguše ustanak u Smederevskom sandžaku.

Jedan odjel vojske na čelu sa Hasan-pašom Srebrenicom je trebao da napada na ustanike u Smederevskom sandžaku, a drugi odred predvođen Sulejman-pašom da pokori Drobnjake. Sulejman-paša je uspio da pokori Drobnjake, prisilivši ih na ponovnu pokornost i plaćanje danka, dok se Hasan-paša vratio iz pohoda bez uspjeha. Početkom 1806. sultan je izdao dva fermana kojim poziva Bošnjake da u tri kolone udare na ustanike i da jednom odlučnom akcijom konačno riješe pobunu u Smederevskom sandžaku, a da bi taj poziv imao veću težinu ulema je izdala fetvu protiv ustanika. Usljed ovih opsežnih priprema iznenada nakon kratke bolesti umro je bosanski valija.
U ovo kritično doba poslaše ajani Uzvišenoj Porti jedan izvještaj u kojem opisuju stanje u pograničnim dijelovima Smederevskog sandžaka, izvještavajući da su ustanici opkolili N. Pazar, Stari Vlah, Rudo i Pljevlja, a Priboj, Višegrad i Loznicu popalili, upozoravajući na opasnost širenja ustanka na Bosni, tražili od Porte da im pošalje iskusna i valjana vezira. Pored toga, Bosnu su zadesile i druge dvije nesreće, od udara groma izgorjela je sarajevska barutana i ogromna količina baruta, a zbog velike suše izdala je ljetina, te je bilo teško opskrbljivati vojsku. Mutesarif zvornički i kapetan višegradski Mehmed-paša je uspjeo da protjera ustanike iz Užica, a u gradu je ostavio vojnu posaduZa novog. bosanskog valiju fermanom od 9. 04. 1806. Uzvišena Porta je imovala Mehmed Husrev-pašu. Odmah po
26

dolasku u Bosnu, novi valija je preduzeo mjere za mobiliziranjem vojske, kojom je namjeravao umiriti Srbe. Već u maju iste godine stigla je u Bosnu vijest kako je Rusija navijestila rat Osmanskom carstvu, što je srpski ustanak činilo još zamršenijim. Ustanici su tokom aprila 1806. godine zauzeli mnoga mjesta u sjeveroistočnoj Bosni. To je iskoristilo mnogobrojno pravoslavno stanovništvo tih mjesta digavši se na pobunu, koja se potom proširila i na zapadnu Bosnu. Sa osobitom jačinom isticale su se pobune oko Banja Luke, Prijedora, Dubice i Bosanske Gradiške.
Mehmed Husrev-paša je odredio da bosanska vojska krene u tri odjela na ustanike u Smederevskom sandžaku.

Desno krilo imalo je operirati prema Novom Pazaru, srednje predveđeno Hadžibegom Srebrenicom i Sinanpašom iz Goražda, preko Sokola na Valjevo, a lijevo je trebalo osloboditi Šabac, a nakon toga na Paležu se sastati sa Hadžibegom i produžiti Savom ka Beogradu. Lijevo krilo koje je predvodio Kulin-kapetan i kapetan višegradski Mehmedbeg Fidahić prešavši Drinu krenulo je kroz Mačvu i stiglo do ušća Kolubare, prisilivši ustanike da se nakon šest mjeseci opsade Šabca povuku. Dalji prodor bosanske vojske prema Beogradu je bio zaustavljen.
Jedan od najvećih poraza u toku Prvog srpskog ustanka bosanska vojska je doživjela na Mišaru 01. 08. 1806., kada su poginuli Sinan-paša Sijerčić, Kulin-kapetan, i stari Mehmedkapetan sa dva sina. Ponovo je početkom 1807. u Bosni došlo do mobiliziranja vojske, jer je Rusija objavila rat Osmanskom carstvu. Bosna je morala da štiti i granicu sa Crnom Gorom gdje je upućena vojska predvođena Sunulahbegom, ali se ona nije usudila da izvrši upad na crnogorsku teritoriju jer su je štitile ruske snage. Fermanom od 13. 02. 1807. Sultan je tražio da se Bošnjaci spremaju za rat jer je Rusija zaratila sa Osmanskim carstvom. 
Nakon zauzeća Šabca 25. 01. 1807. ustaničke snage su protjerale oko 1.000 žena i djece koje se naseliše u Brčko. Jakov Nenadović kojem se predala posada Šabca je kasnije zauzeo „bez otpora dve bosanske nahije Jadar i Rađevinu“, a jednim pismom Karađorđe mu je naredio da sa vojskom udari na višegradsku ćupriju „da Bosnu svu upali“. U to vrijeme je stigao i sultanov ferman o spremanju osmanske vojske na srpske ustanike. Već u martu mjesecu 1807. ustanici su upali u Bosnu na više mjesta u okolini Zvornika, što je izazvalo veliki strah kod bosanskih muslimana. Pored toga oko 30.000 ustanika skupilo se u Kraljevu odakle su namjeravali udariti na Novi Pazar, Varoš, Prištinu i time presjeći izravnu vezi između Bosne i Istanbula. U cilju preduzimanja adekvatnih mjera i sprječavanja ovih planova ustanika, Mehmed Husrev-paša je poslao 10.000 vojnika u Novi Pazar, a preduzeo je akcije i na
27  razoružavanju kršćanske raje u Bosni. Nepromišljene i neodlučne akcije Visoke Porte uvjetovale su da su ustanici zauzeli mnoga mjesta u Smederevskom sandžaku, a kao vrhunac tih osvajanja bilo je zauzeće Beograda, gdje je ustanička vojska počinila velike zločine nad muslimanima.
L. Ranke, Srpska revolucija, 92-93. (…) Dva dana su tražili (T)urke koji su žurili da se sakriju i ubijali ih. Koje trećeg dana bio još živ – mahom siromasi, prosjaci – otpraćen je u Vidin. Neki su se pokrstili. Od plena ovih krvavih dana obogatili su se Mladen, knez Sima Marković, Vule Ilić i drugi. Slična zverstva vršena su i u Šapcu…“

Konačno shvativši ozbiljnost srpskog ustanka sultan izdaje ferman kojim oglašava da srpski ustanak nije lokalnog značaja nego pitanje od državnog značaja. Također je Uzvišena Porta od šejh ul islama Ataulah efendije isposlovala fetvu koja se zasnivala na načelu da je krv ustanika halal, te je dozvoljeno da se ustaše bez obzira na spol i dob nemilice nište. Na ovim osnovama preduzeta je akcija protiv Srba te su sofijski serasker Sejid Osmanpašić i niški muhafiz Huršid paša imali na njih krenuti preko Niša, a Mehmed Husrev paša iz Bosne. Preduzete akcije oko razoružavanja kršćanske raje u Bosni, nisu provedene strogo i dosljedno, o čemu svjedoče dopisi koje su kršćani slali ustanicima – koji su uhvaćeni i predati bosanskom veziru – u kojima ih obavještavaju da su predali samo malo i hrđavo oružje, a da se sve što je valjalo sakrilo i „da se samo čeka da Srbi stignu do Tuzle da će cijela Bosna listom ustati“.

Od pisama nađenih kod uhvaćenih srpskih agenata u okolini Maglaja, razabralo se da su oni imali zadatak pobuniti narod s onu stranu rijeke Bosne. Da ove akcije ustanika nisu bile uzaludne svjedoče podaci da su ustanici predvođeni Jakovom Nenadovićem u aprilu 1807. prešli Drinu niže Zvornika, a zatim popalili Janju i odatle krenuli na Bijeljinu, te da im je pravoslavni narod davao pomoć i olakšao njihovo napredovanje. Saznavši za ovo, zvornički kapetan Ali-paša je preduzeo odlučnu akciju u Posavini, nanio poraz ustanicima i domaćim pobunjenicima, te iste protjerao preko Drine.

Smjena sultana u Istanbulu i nepovjerenje Bošnjaka prema bosanskom veziru Mehmed-paši zbog njegovih simpatija prema Francuzima, a što mu je otežavalo mobiliziranje vojske za pohod protiv ustanika su razlozi da do kraja 1807. nije bilo većih vojnih akcija sa ustanicima. Pored toga bosanski ajani su slali zahtjeve Uzvišenoj Porti da se bosanski vezir smjeni zbog njegovih veza sa Francuzima.
28

Konačno 1808. zahtjevi Bošnjaka su prihvaćeni i u Bosnu je stigao novi vezir Ibrahim Hilmipaša. Međutim, novi bosanski valija nije bio dorastao svojoj dužnosti, a naišao je na veliko nepovjerenje Bošnjaka.

Također je došlo do smjene sultana Mustafe-hana IV, a na njegovo mjesto postavljen je Mahmud-han II (1808Uzroci slabog odziva Bošnjaka na mobilizacije ogledaju se u tome da su se bosanske spahije i janjičari za cijelo vrijeme ratovanja izdržavali o svom i o zemaljskom trošku, a ne o državnom, što je bilo moguće velikim ratnim nametima na stanovništvo Bosne. Bošnjaci su takođe tvrdili da se vilajetska vojska može dizati jedino kad se radi o odbrani zemlje (Bosne), a šta se sa carevinom događa to njih nije briga, a posebno ih se nije ticalo to što se u Šumadiji pobunila raja.
Stanje u Bosni se konstantno pogoršavalo. Primirje koje je Uzvišena Porta sklopila sa Rusima, nije uspjela iskoristiti za rješavanja pitanja srpskih ustanika, jer se Rusija diplomatski borila da do toga ne dođe. Stalne provale ustaničkih snaga u Bosnu uznemiravali su njeno stanovništvo.

Situacija se znatno usložnila kada su ustanici zauzeli Novu Varoš i Sjenicu, a opsjeli Prijepolje čime je prekinuta putna veza između Bosne i Istanbula. Na ove okolnosti bosanski valija je 1809. preduzeo vojne akcije te ivršio upad u smederevski sandžak, uspjesi osmanske vojske kod Niša natjerali su ustanike da se povuku u unutarnjost Srbije, te ovaj pokušaj odsjecanja Bosne od prijestonice nije polučio uspjehom.
Bosanski valija je 1809. pokušao sklopiti primirje sa Karađorđem, ali te namjere osujetila je Uzvišena Porta ukorom i naredbom da nastavi uznemiravati ustanike.

Na proljeće 1810. odlučio je bosanski valija preduzeti odlučnije akcije protiv ustanika, te je u to ime sazvao sve ajane i kapetane, ukazujući im na položaj i posljedice koje su prijetile zemlji, ako se ustaničkim provalama ne učini kraj.

Na ovaj poziv odazvali su se bosanski prvaci i obećali su valiji pružiti pomoć, „… jer biješe svakome dodijalo gledati i slušati: šta srpske ustaše rade od pograničnih muslomana“. Nakon izvršenih priprema na zemaljskom vijeću je odlučeno da Sulejman paša krene za Sjenicu, Sunullah-paša za Srebrenicu, a Ali-paša za Zvornik.
Bosanski valija je krenuo ka Loznici gdje je bila glavnina ustaničkih snaga. Prema pisanju Bašagića bosanska vojska je imala značajnih uspjeha tokom ovih vojnih akcija u okolini Loznice i Užica, ali pošto osmanska vojska zbog rata sa Rusima nije mogla od Niša pritisnuti ustaničke snage, oni se udružiše i spriječiše Ibrahim-pašin prodor prema Beogradu, a usljed zimskog vremena on bi prisiljen da se vrati u I naredna 1811. kao i prva polovina 1812. prošle su u borbama na granici Bosne i Srbije. Naime, Srbi ohrabreni uspjesima ruske vojske na Dunavu, pojačali su aktivnosti da upadnu u Bosnu, pobune kršćane, te da spoje ustanak sa

Crnom Gorom. Međutim, svi pokušaji prelaska u Bosnu bili su suzbijeni od bosanske vojske, gdje su vođene borbe sa ustanicima. Mir između Osmanskog carstva i Rusije sklopljen 28. maja 1812. u Bukureštu ostavio je srpske ustanike bez Ruske pomoći. Bukureštanski mir nije zadovoljio želje Srba, i stoga ga oni nisu prihvatili. Osolobođena ruskog pritiska Visoka Porta preduzima aktivnosti na konačnom rješenju srpskog ustanka. Veliki vezir Huršid-paša vrši ozbiljne pripreme za ugušenje ustanka 1812/13, a u tu svrhu za bosanskog valiju imenuje Alipašu DerendelijuAli-paša Derendelija. bio je vanredno odlučan čovjek, vrstan vođa i zapovjednik, a pod njegovim vođstvom bosanska vojska će postići značajne uspjehe protiv ustanika.
Ali-paša: Nakon dobijenog carskog fermana za učešće u gušenju ustanka, Ali-paša saziva vilajetsku skupćinu gdje od bosanskih prvaka zahtjeva da dignu na noge 80.000 momaka, te da za njih pribave hranu i opskrbe ih za šest mjeseci. Ali-paša je za relativno kratko vrijeme sabrao vojsku od oko 60.000 ljudi, te je krajem juna 1813. sa njom krenuo u Orlovo polje kod Zvornika gdje su se ulogorili. Ovom vojskom zapovjedalo je osam paša i svi bosanski kapetaniU julu .mjesecu 1813. Ali-paša sa vojskom prodrije u smederevski sandžak. Najprije je do sukoba došlo kod Badovinaca nešto sjevernije od Bijeljine gdje su ustanici bili utvrdili u jednom šancu i tu se branili. Prvi juriš Bošnjaka na ovaj šanac nije polučio uspjeha, tek naredni dan pođe im za rukom da zauzmu ovo utvrđenje. Nakon toga Ali-paša za kratko vrijeme zauze Lešnicu i Loznicu.
Poslije ovih uspjeha Ali-paša kreće prema Zasavici gdje su se ustanici predvođeni Milošem Obrenovićem bili utvrdili. Bitka na Zasavici je ujedno bila i najveća bitka Prvog srpskog ustanka. Zasavica je osvojena na juriš 17. 09. 1813. od strane Bošnjaka, a neposredno pred osvajanje M. Obrenović se sa nekolicinom vojnika povukao sa Zasavice. Nakon toga bosanska vojska zauzima Šabac, a 05. 10. 1813. ulazi u Beograd. Osvajanje Beograda dočekano je sa velikim oduševljenjem širom Carstva, a naročito u Travniku gdje se pucnjima iz topova slavilo oslobođenje Beograda.
Za zasluge i uspjehe u gušenju ustanka sultan je 03. 01. 1814. poslao jedan ferman u kojem hvali Bošnjake kao junake na glasu, koji su osvojili Beograd, a posebno za njihovo junaštvo u bitki kod Zasavice. Bosanskom valiji Ali-paši sultan je u znak priznanja za njegovo junaštvo poslao skupocjeni nož sa veoma ukrašenom drškom, kojega je do tada Sultan lično nosio za pojasom. secretsof.world