Iako se izraz ”mameluci” u arapskom jeziku koristi za robove općenito, on je u islamskoj historiji imao posebnu idiomatsku konotaciju, još od vremena poznatog abasijskog halife El-Me'muna, koji je vladao od 198. do 218. godine po Hidžri, i njegovog brata El-Mu'tesima, koji je vladao od 218. do 227. hidžretske godine. Tokom vladavine ove dvojice abasijskih halifa, doveden je ogroman broj robova koji su kupovani na pijacama robova, a koje su oni koristili kao posebne vojne formacije na koje su se oslanjali kako bi učvrstili svoju vlast i utjecaj. Tako su s vremenom robovi postali glavno – a ponekad i jedino – vojno oruđe u mnogim muslimanskim zemljama. Emiri i sultani iz dinastije Ejubija posebno su ovisili o robovima koje su posjedovali kako bi učvrstili svoju moć i koristili ih u svojim ratovima.

Ono što ovdje posebno želimo naglasiti jeste praksa koju je uveo sultan Salih Ejub u pogledu robova i njegov zadivljujući odnos prema njima. Naime, on je dovodio samo robove koji su bili mladi, tj. u ranom djetinjstvu, a većina ih je bila iz nemuslimanskih zemalja, iako se ponekad dešavalo da su neka muslimanska djeca koja nisu govorila arapski jezik zarobljena, tako da njihovo porijeklo i vjera nisu bili poznati, pa su ih tretirali kao robove.

A što se tiče odgoja, Salih Ejub – i vladari nakon njega – nisu se odnosili prema mamelucima kao prema robovima. Naprotiv, bili su im vrlo bliski, gotovo u rangu njihove djece. Veza između vlasnika i roba nikada nije bila veza gospodara i roba, nego veza učitelja i učenika, ili veza oca i sina, ili veza glave porodice i djece njegove porodice.

To je bila veza utemeljena na ljubavi, a ne na ugnjetavanju i iskorištavanju, tako da su ti dječaci, onoga koji ih je kupio zvali ”učitelj” (ustaz), a ne ”gospodar” (sejjid).

El-Makrizi (1364.-1442.) objašnjava nam kako je tekao odgoj jednog Mameluka koji je kupljen kao roblje dok je još bio u ranom djetinjstvu.

On veli: ”Prva faza u životu Mameluka je učenje arapskog jezika (čitanje i pisanje), a nakon toga se predaje nekome ko će ga podučavati Kur'anu, a zatim počinje učiti temeljne principe islamskog prava (fikh) i adab (u kontekstu ponašanja odnosi se na propisani islamski bonton: lijepo ponašanje, moral, pristojnost i sl.).

Veoma velika pažnja posvećivana je podučavanju malog Mameluka namazu i Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, zikrovima, tako da su njegovi odgajatelji i učitelji pomno pratili njegovo ponašanje, pa ako bi napravio grešku koja utječe na islamski moral, bio bi upozoren na to, a ako bi se takve greške ponavljale, bio bi sankcioniran.” (El-Makrizi, El-Meva'iz vel-i'tibar bi zikril-hutat vel-asar, III/346.)

Zbog ovog posebnog odgoja, djeca Mameluka su obično odrastala poštujući islam i islamske propise, a status islamske nauke i učenjaka ostao je vrlo visok među Mamelucima tokom cijelog njihovog života. Upravo to objašnjava veličanstvenu naučnu renesansu koja se dogodila u vrijeme Mameluka i kako su oni cijenili učenjake čak i ako se s njima ne slažu u mišljenju.

Stoga nije čudo što su se za vrijeme države Mameluka pojavili mnogi ugledni muslimanski učenjaci, kao što su: El-‘Izz ibn Abdus-Selam, imam En-Nevevi, Ibn Tejmijje, Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, Ibn Hadžer el-Askalani, Ibn Kesir, El-Makrizi, Ibn Kudame el-Makdisi i mnoštvo drugih vrsnih učenjaka koje je teško i nabrojati.

Zatim, kad Mameluk postane punoljetan, dolaze učitelji jahanja i instruktori borbe koji ga poučavaju vještinama rata, borbe, jahanja, streljaštva i mačevanja, sve dok ne dostigne vrlo visok nivo borbene vještine, fizičke snage i sposobnost podnošenja teškoća i iskušenja.

Naprimjer, mamelučki strijelac držao je po nekoliko strijela u svojoj ruci, možda do pet odjednom, uključujući strijelu postavljenu na vrhu luka, i još tri ili četiri strijele između dlana i zadnja tri prsta ruke kojima je držao luk, tako da tokom gađanja vojnik nije morao svaki put posezati za tobolcem za strelice.

Učitelj streljaštva postavljao je standard i kriterij gađanja i odapinjanja strelica koji je iznosio tri strelice u samo jednoj i pol sekundi, kao prosjek potreban za završetak mamelučke škole streljaštva u Kairu.

Mamelučke knjige (spisi) objašnjavaju nam zadivljujući koncept preciznosti gađanja koje je počinjalo sa jednog metra udaljenosti od mete, pa sve dok udaljenost mete ne dosegne sedamdeset pet metara.

Nakon toga, mladi Mameluk se obučava vođstvu i administraciji, pravljenju ratnih planova i rješavanju vojnih i drugih problema, tako da, kad odraste, postaje superioran na vojnom i administrativnom polju, uz snažan vjerski žar i pridržavanje islamskih propisa. Sve to je – bez sumnje – učinilo da Mameluk bude hrabar i postojan na bojnom polju.

Mamelučka država općenito i sve gore navedeno ukazuje na jednu od najvećih uloga odgajatelja, roditelja, muallima i daija, a to je maksimalna pažnja i posvećenost malom djetetu, jer je to dob u kojoj ga je najlakše odgajati, i jer kod djece tada nema izopačenih misli, niti iskvarenih uvjerenja. Osim toga, u tom periodu se najbolje može iskoristiti njegov žar, snaga i aktivnost, što ga kasnije kvalificira za obavljanje teških poslova i krupnih zadataka te njihovo temeljito izvršavanje.

Zato ne čudi to što su upravo Mameluci, nakon što su preuzeli vlast i osnovali mamelučki sultanat, zaustavili divlje monogolske horde koje su prethodno poharale muslimanski Istok i ubili milione muslimana. Tako su Mameluci pod vođstvom slavnog mamelučkog sultana i vojskovođe Sejfuddina Kutuza, u Bici Ajn Džalut, 658. godine po Hidžri, odnosno, 3. septembra, 1260. godine po miladu, nanijeli težak poraz Mongolima.

Zatim su ponovo porazili Mongole pod vođstvom mamelučkog sultana Zahira Bejbersa 675. godine po Hidžri, kao i u Bici kod Homsa, 680. hidžretske godine, kada je mongolska vojska brojala 150 hiljada boraca. To je upravo bila bitka u kojoj je slomljena kičma Mongolima. Mameluci su takođe u potpunosti otupili oštricu krstaša u Šamu, pod vođstvom Zahira Bejbersa, sultana Kalavuna i njegovog sina Halila bin Kalavuna.

Govoreći o metodama odgoja Mameluka u vrijeme Ejjubija, Semir el-Ferradž, veli: ”U svim tim stadijima odgoja, njihov gospodar ili učitelj, kako su ga Mameluci zvali, pažljivo je pratio sve ove korake, tako da je i sâm sultan Salih Ejjub dolazio da se uvjeri u kvalitet njihove hrane, pića i udobnosti mladih Mameluka, pa je često sjedio da jede s njima i bio je vrlo jednostavan u ophođenju, zbog čega su ga ti dječaci, a kasnije ratnici i činovnici, iznimno voljeli i poštovali.” (Semir el-Ferradž, Devletu-l-memalik, str. 32.)

I tako je u svakom vremenu i u svakom narodu. Ako se vođa miješa sa svojim narodom, ako saosjeća s njima, raduje se njihovoj radosti, tuguje zbog njihove tuge i njihove boli, tada ga oni – bez sumnje – vole i hvale, a nema sumnje – također – da mu vjeruju. Pa, ako im naredi da idu u džihad, oni se brzo odazivaju, a ako im dâ neki zadatak ili izda neku naredbu, oni se utrkuju da urade taj zadatak i da provedu njegovu naredbu, čak su spremni da žrtvuju svoje živote da bi to postigli.

Ali ako je vođa odvojen od svog naroda i živi svoj luksuzni život daleko od svog ”stada”, ako uživa u svim životnim zadovoljstvima dok njegov narod pati, jedva sastavljajući kraj s krajem, oni sigurno neće osjećati nikakvu pripadnost ni bliskost s njim. I ne samo to, već oni vremenom gube i osjećaj pripadnosti vlastitoj zemlji, tako da reforma i izgradnja zemlje u takvom stanju postaju nemoguća misija.  Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić  saff.ba