Turski historičari ovu bitku porede sa bitkom na Kosovu. Na Kosovu su 1389. sultani Murat I i Bajezit I s Osmanlijama otvorili jedno krilo kapije koja vodi u Podunavlje. Bosanski sandžakbeg Jakub-paša je s Bošnjacima otvorio na Krbavi drugo krilo te kapije, kroz koju su osmanske vojske kasnije bez otpora prolazile u srednju Evropu. Krbavskom bitkom Osmanlije su zaista slomile i hrvatski otpor na cijelom prostoru od Gvozda do Cetine. Lika i Krbava su od tada izložene stalnim osmanskim upadima i prodorima Bošnjaka, sve do njihovog konačnog osvojenja 1527. godine.  Kao vojskovođa, Bošnjak Jakub-paša izvještava sultana Bajezita II da je na bojištu palo devet hiljada, a zarobljeno jedanaest hiljada hrvatskih plemića i vojnika. To uglavnom potvrđuje i savremeni osmansko–turski hroničar Ašik-paše Zade.

Na drugoj strani, razne ugarske historije navode da je na Krbavskom polju poginulo i zarobljeno šest i po hiljada Hrvata i Mađara. Suprotno tome, svi savremeni hrvatski izvori govore o 13.000 poginulih i zarobljenih hrvatskih vojnika na Krbavskom polju. Upravo je tako ninski biskup Juraj Divnič pisao 27. IX 1493. papi Aleksandru VI Bordžiji (Borgia). Drugi savremenik, glagoljaški pop Martinac je zabilježio na kraju Novljanskog brevijara, da takve tuge u Hrvatskoj nije bilo "od vremena Tatara i Gota". Krbavska bitka, u kojoj je, prema hrvatskom ljetopiscu iz XV st. franjevcu Ivanu Tomašiću, "propalo čitavo plemstvo Hrvatske", s 13.000 izginulih, značila je težak udarac i "pravi rasap kraljevstva hrvatskoga".  U Krbavskoj bici stradalo je u prvom redu staro hrvatsko plemstvo, ono od "dvanaest plemena", iz vremena hrvatske državne samostalnosti, prije njenog ulaska u uniju s Ugarskom 1102. godine. Ti stari hrvatski vlastelinski rodovi upravo su nastanjivali područje između Gvozda i Cetine. Odatle je vrlo znakovito bitka na Krbavskom polju u ugovoru o primirju s Osmanlijama nazvana "hrvatskim porazom" (cladis croatica). To je u pravom smislu riječi bio poraz, mada Osmanlije sve do 1513. nisu upadale u hrvatske zemlje s čvrstom namjerom da ih stalno osvoje, nego uglavnom radi pljačke i odvođenja roblja. Jedan savremenik je zabilježio da je nakon Krbavske bitke "u cijeloj toj zemlji ostalo malo ljudi, da su svi pobijeni i pohvatani".

Jakub-paša je u ljeto 1493. s osam hiljada akindžija, mahom Bošnjaka, krenuo na pohod prema sjeverozapadu. Prolazeći kraj Jajca, izazvao je na borbu njegovog zapovjednika Ladislava Kanižaja. Kanižaj je provalio iz grada i poslije kraće čarke Jakub-paša je bez zadržavanja nastavio svoj pohod preko Une i Kupe. Tom je prilikom stigao sve do Celja, Ptuja i Donje Štajerske, plijeneći i harajući uz put.

Pri povratku, u augustu 1493, pustošio je i po sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Kod Zagreba je Jakub-paša udario na jug, preko Modruša prema Udbini. Kod prijevoja Sadbar put mu je bio zakrčen drvljem i kamenjem, a uz to opkoljen hrvatskim plemićkim bandijerima, pod komandom hrvatskog bana Emerika Derenčina. Uz njega su bili brat i sin, te trojica Frankopana: grofovi Nikola, Bernard i Ivan.

Frankopani su se u međuvremenu, pred osmanskom opasnošću, izmirili s banom, utoliko prije što nisu uspjeli ostvariti svoj osnovni cilj, osvojiti Senj. Tokom pregovora s njima opkoljeni Jakub-paša je ponudio otkupninu, kako bi slobodno prošao dalje prema Bosni. Ban Derenčin i Frankopani su u zamjenu za nesmetan prolaz tražili od Jakub-paše da se oslobode svi kršćanski zarobljenici i da im se preda sav plijen. Nesiguran pred osmanskom silom, Derenčin je oklijevao i htio je pristati na Jakub-pašinu ponudu. Bernard Frankopan mu je na to prigovorio da se povlači, kako bi spasio život  sinu  i bratu. Tako  nije došlo  ni  do pogodbe  o otkupnini  niti  do povlačenja hrvatske vojske. Dok su pregovarali, Jakub-paša je, isjekavši šumu, prokrčio put iz klanca. Nakon toga, Jakub-paša je optužio Derenčina da je, ne dozvolivši mu slobodan prolaz, povrijedio primirje.  U toj je situaciji ban Derenčin donio pogrešnu taktičku odluku da Jakub-paši nametne bitku na otvorenom polju. Obje su strane bile približno jednake po broju vojnika, ali su lahko pokretljive osmanske akindžije imale u sukobu na otvorenom polju veliku prednost nad teškom hrvatskom feudalnom  konjicom.

Razvivši se u manevar, leteća osmanska konjica je ujutro 9. septembra 1493. krenula u napad. Hrvatska im je vojska pošla u susret i spustila se u ravnicu ispod Udbine. Akindžije su lahko s tri strane opkolile hrvatske oklopnike, koji su odmah izgubili nekoliko zapovjednika. Tokom bitke hrvatska je vojska potpuno razbijena i potučena, a sva tri Derenčina su zarobljena. Od trojice Frankopana, jedan je poginuo u boju, drugi je zarobljen, a treći pobjegao. Sin i brat bana Derenčina su pogubljeni, a on je sam poslan u Carigrad. Izveden pred sultana Bajezita II, Derenčin nije promijenio svoje oholo i nadmeno držanje. Bajezit ga ipak nije pogubio, nego ga je pod stražom prognao na jedan otok, gdje je nakon tri mjeseca od teške klime ili otrova umro.

Bošnjak Jakub-paša je za ovu sjajnu pobjedu obdaren carskim mačem i konjem, te ubrzo položajem rumelijskog beglerbega. U slavu svoje pobjede sam Jakub-paša je spjevao veliku fahriju (hvalospjev) u kojoj se poredi sa sultanom Muratom I. Jakub-paša je pjesmu, kao ogledalo vlastitog "ponosa i krvavog značaja", poslao sultanu Bajezitu, kao neku vrstu izvještaja o bici na Krbavskom polju.

Taj stihovni izvještaj, odnosno poema inspirirana vlastitom pobjedom na Krbavskom polju, pokazuje da Jakub-paša nije bio samo vojskovođa nego i pjesnik. Bošnjak Hadum Jakub-paša je u književnosti poznat pod pjesničkim imenom Derviš. On spada među četiri–pet prvih Bošnjaka koji su se oglasili u književnosti na turskom i drugim orijentalnim jezicima.

Jakub-paša nije izbjegavao ni lični viteški dvoboj. Kako je neposredno nakon Krbavske bitke Jajce bilo izvrgnuto stalnim osmanskim napadima, to se ban Vlatković jednom prilikom pohvalio na budimskom dvoru da će Jakub-pašu živa uhvatiti i otpremiti kralju na dvor. Pošto je to Jakub-paša dočuo, pozove bana "na mejdan junački". Jakub-paša mu je u svom za takve prilike uvijek epskom stilu uputio stihovanu poslanicu: "Evo mene, hodi i ti amo, / na mejdanu da se ogledamo, / ko se hvali spremiću ga živa, / što s’ u rupu ko lisica skriva, / nek se horoz junačinom gradi, / pred sokolom on je jadnik mladi!"

Vlatković se, poučen Derenčinovom katastrofom u sudaru s akindžijama na otvorenom polju, nije odazvao na ovaj poziv pa je Jakub-paša opet samo prošao pored Jajca. stav.ba