Navršava se 26. marta 190 godina od Velikog bosanskog ustanka, ustanka bosanskih ajana, aga i begova na čelu s Huseinom-
kapetanom Gradaščevićem protiv reformi u Osmanskom Carstvu koje je provodio sultan Mahmud II. Reforme su obuhvaćale ukidanje janjičara, ukidanje Ajanluka i uvođenje redovne vojske (nizam) koju je kontrolirao Istanbul, dakle ostanak bez specijalnog statusa, bez privilegija koje su uživali za čuvanje granice te uvođenje poreza i za njih. Bio je to veliki ustanak za autonomiju Bosne na čelu s Husein-kapetanom Gradaščevićem. Te iste godine bosanska vojska, predvođena Gradaščevićem, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava tjerajući ga da skine novu “reformsku” odjeću i obuče tradicionalnu nošnju.
Bosanska vojska zatim s više od 25.000 vojnika nanosi značajan poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine u Sarajevu i službeno proglašava autonomiju Bosne. To je praktično značilo veliki pokušaj udaljavanja od Istanbula, iako je diplomatski poručeno sultanu da će on i dalje biti smatran vrhovnim vladarom Bosne. Sultan potom uspijeva unijeti razdor među muslimane Bosne pridobivši na svoju stranu hercegovačke ugledne muslimanske vođe Ali-agu Rizvanbegovića i Smail-agu Čengića. Šalje veliki vojni kontingent s više od 30.000 vojnika na Sarajevo, pa bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević povlači se i bježi u Austriju, no kasnije će ipak skončati u Turskoj. Pokret za autonomiju biva definitivno ugušen tek 1850. godine od Omer-paše Latasa, dok prije toga 1836. godine nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže ustanak kojeg krvavo guše vojne trupe iz Anadolije.
“Dok su historičari starije generacije druge ustanke proglašavali revolucionarnim, dotle su Gradaščevićev Pokret za autonomiju prikazivali reakcionarnim. A to je bio istinski pokret za autonomiju u kojem su svi učestvovali pod nazivom Bošnjaci. U redovima Gradaščevićeve vojske bilo je i nemuslimana, prije svega katolika, a bilo je nešto i pravoslavaca. Da je to bio pokret, potvrđuje činjenica što je na sastanku u Tuzli 1831. godine skoro svako ko je imalo držao do sebe i nešto značio u Bosni bio na tom sastanku, na kojem je Husein-kapetan Gradaščević izabran za vođu”, komentirao je ovaj važan historijski događaj u razgovoru za Stav profesor Enes Pelidija. Prvih dana januara 1831. došao je u Bosnu Portin povjerenik da pomogne Ali Namik-paši provesti reforme a o tome i velikom ustanku koji je uslijedio pisao je jedan od najvećih naučnika u historiji Bosne i Hercegovine, historičar Hamdija Kreševljaković, koji je još 1932. godine napisao možda i najbolji portret Husein-kapetana kojeg donosimo u skraćenoj verziji, bez detalja o okolnostima loje su dovele do sloma ustanka. Ovako Kreševljaković piše ko je bio Gradaščević.
KO JE BIO HUSEIN-KAPETAN: Kada se u Sarajevu saznalo, zašto je došao povjerenik iz Carigrada, došlo je do izgreda, u kojim je palo 25 vezirovih pristaša, a 60 ih pobježe iz grada. Herceg-Bosnom kolale su salije s pismima pojedinih prvaka i kapetana a osobito je bio živ saobraćaj između Sarajeva, Banja Luke, Dervente, Gradačca, Tešnja i Maglaja i napokon se sporazumješe, da se sastanu u Tuzli i dogovore o zajedničkom otporu. Zbor je trajao od 20. januara do 5. februara 1831. Zaključeno je oprijeti se svim silama zavođenju reforama i ustupanju podrinskih nahija Srbiji i tražiti nezavisnost Bosne. Za vođu pokreta izabraše mladog kapetana od Gradačca Huseina. Koliko je učesnika bilo na ovom zboru, ne zna se. Isto tako nije nam poznato, zašto je pao izbor na ovako mlada čovjeka i skorojevića, ako ne zato, što je Husein bio u naponu snage, vanredno bogat a i kod raje viđen, jer se i o raji u ovakom momentu moralo voditi računa, da se mogne uspješnije voditi borba protiv Porte i “đaur sultana”, na kog se bio digao i Mehmed-Alija u Egiptu i Mustafa-paša u Skadru.
U zapadnom djelu bosanske Posavine leži malo, vanredno lijepo naselje Gradačac ili Grad, poznato u povijesti Bosne 18. i prvih decenija 19. stoljeća. Svoje ime dobilo je po utvrdi, koja još i danas postoji u dobrom stanju prema ostalim našim utvrdama. Tvrđava je na jednom brežuljku, vrh kog se diže kula, s koje je prekrasan vidik na sve strane. U toj kuli rodio se naš Husein-kapetan oko 1802. Ovaj je grad bio u vlasti Huseinovih pređa od prvih godina 18. stoljeća, ako ne još i otprije. Prvi poznati član ove porodice i kapetan grada bio je Ćose Ahmed-kapetan, a živio je početkom 18. stoljeća. Poslije njega bili su kapetani: Mehmed I., Mehmed II., Osman, Murat i Husein. Osman-kapetan, sin Mehmeda II., sagradio je one tri kapije 1223. (poh.) i bez sumnje ono je njegov lik, što se još i danas vidi na kapiji kraj džamije, premda u Gradačcu govore, da je Huseinov. Umro je prije 1814.
Iza Osman kapetana ostala su četiri sina Murat, Husein, Osman-paša i Hadži Bećir-beg. Ova je porodica bila vrlo bogata i ugledna. Pripadao joj je cijeli onaj plodni kraj, što se prostire od Gradačca prema Gračanici, Modriču, Šamcu i Brčkom. Murat-kapetan ovjekovječio je svoje ime gradnjom dviju medresa (Gračanica i Gradačac) za koje je ostavio velik vakuf. Pogubio ga je paša Dželalija u Travniku 1821. s ostalim prvacima bosanskim. Pokopan je kod Ali-begove džamije. Po njegovoj smrti postao je Husein-kapetanom od Gradačca. Mladost je proveo u očevoj kući onako, kako su ju provodili sinovi drugih begova. Majka mu je bila Đurđijanka, veoma pametna i pobožna žena. Sina je odgojila u islamskom duhu tako, da je uvijek najtočnije vršio sve vjerske propise i u tome više puta prelazio u skrajnost. Arapsku kaligrafiju učio je pred Mulom Mestvicom (Divovićem) iz Sarajeva, koji je služio više godina kao pisar kod Murat-kapetana, što saznajemo iz Muline bilježnice. Što je još učio i pred kim, nije nam sad poznato. Rastao je u burnim vremenima. Slušao je pričanja o srpskom ustanku pod Crnim Đorđem od svojih zemljaka, koji su sudjelovali u borbi protiv ustaša; proživio je burne dane pod Ali-Dželaludin pašom i Abdurrahimom, uz kog je i on pristao.
Oženio se prije dvadesete godine, jer mu se sin Muhamed rodio 1822. Jedanaest godina bio je kapetan (1821.–1832.). Njegova je kapetanija bila najbolje upravljana i najsrećnija u cijeloj Bosni. Podloženu raju nije bez razloga kinjio i progonio. Baš u njegovoj kapetaniji, u Tolisi, podignuta je 1828. prva zgrada za katoličku pučku školu zauzimanjem fra Ilije Starčevića, sagrađena crkva za 1500 duša i prostran župni stan od 8 soba i to sve bez carskog berata. Starčević je uživao osobite simpatije i veliko povjerenje Husein-kapetana. Husein je podigao uz gradska vrata krasnu džamiju s velikim kubetom, koja spada među najljepše i najprostranije u Herceg-Bosni i blizu nje sahat kulu. Džamija je sagrađena 1242. (1826.) i zove se po njemu Huseinija. Za nju je privezao velik vakuf. Jednu džamiju iz temelja obnovio je njegov otac u Modriču. U današnjem selu Čardaku kojih 8 km od Gradačca prema sjeveru napravio je Husein otok (adu) iskopavši dosta dubok, kojih 100 m širok i nekoliko kilometara dug hendek, u koji je naveo vodu. Na ovom otoku sagradio je dvor, ljepši od onog u Gradačcu, a na jednom malom humku čardak, po kome je ovo selo dobilo ime.
Ovdje je imao golem pčelinjak, zvjerinjak i lovište. Tu mu bijaše najmilije boravište. Od svega ovoga danas se vide tragovi hendeka i temelji dvorca, koji je po Huseinovoj zapovijedi zapaljen 1832., kad se spremio na bijeg u Slavoniju. Na prostranom imanju bilo je više dvoraca, kula i čardaka, kojima se još danas zna za mjesto. Uz Huseinov otok diže se danas samostan “Doloroza”. I zaista je Husein imao pravo, kad je pišući kako je postao vođa i vezir na Bosni izgovarao se, da mu do tog nije bilo: “Meni je dosta bilo moga Gospodstva Kapetanluka. kojim sam se bolje vlado i živio nego i jedan od kapetana bosanskije kao jedan vezir.”
USPON I POBJEDA NA KOSOVU POLJU: Posebnim fermanom od ožujka 1829. data je zvornička kapetanja Ali-paši Fidahiću za njegove zasluge učinjene caru i veziru. Zvornički kapetan Mahmud, brat Ali-pašin nije htio ni čuti za ovaj ferman, jer se kapetanije nasljeđuju a ne daju ferrnanom te je odlučio braniti se oružjem. Uza nj su pristali i drugi kapetani, jer su se bojali, da se i njima slično ne desi. Godinu dana trajala je borba među braćom. Ni intervencija Namik-pašina nije pomogla Ali-paši. Nakon krvave borbe predao se Ali-paša na milost i nemilost bratu svome, a ovaj ga kao zarobljenika otpremi u Gradačac Huseinu, koji je s njim tako postupao da su njih dvojica postali najbolji prijatelji i dijelili sreću i nesreću sve dok Husein nije sklopio oči, a Ali paša i kasnije ostade protivnik cara i reforama.
S izborom Husein-kapetana nijesu bili zadovoljni neki prvaci, naročito iz Hercegovine s Ali-agom Rizvanbegovićem i Smail-agom Čengićem na čelu. Oba ostadoše zakleti protivnici Huseinovi sve do sloma ovoga pokreta. Uz njih pristade sva Hercegovina osim Ahmed-bega Resulbegovića. Tako je bila skoro sva Hercegovina protiv Gradaščevića a za reforme, a skoro cijela Bosna uza nj i protiv reforama. Tu su bili u glavnom lični razlozi po srijedi. Uz to je Bosna bila jače pogođena reformama nego Hercegovina. U Bosni je bilo više vojničkopolitičkog plemstva; u njoj je Sarajevo, glavno leglo jeničara; u njoj su sjedili veziri (Banja Luka i Travnik); uz to je Bosna veća i bogatija zemlja, pa po tome i glavnija od siromašnije Hercegovine i kao takva od uvijek je davala pravac politici.
Naskoro poslije sastanka u Tuzli krene Husein-kapetan sa svojim pristašama put vezirskog Travnika, da se najprije obračuna s Namik-pašom kao glavnim predstavnikom stambolskog sultana. Vezir se zatvori u travnički grad. Kapetani potpuno razbiše njegove i sultanove pristaše 26. marta 1831. Tri dana tukao je Husein-kapetan travnički grad iz topova i Namik-paši ne preosta drugo, no se predati, da tako spasi život. Pri predaji je izjavio da je napustio carsku stvar i da prelazi na stranu ustaša i svečano zadao riječ, da pristaje uz pokret. Ali to bijaše puko pretvaranje, a naivni Bošnjaci mu povjerovaše. Namik-paša obuče odijelo, kako su nosili prijašnji veziri i spali nizamsko. Bošnjaci su govorili, kako su vezira “poturčili”. Kapetani mu podnesoše gornje zahtjeve, kojima je on imao izraditi sankciju u Carigradu. Kako su Sulejmanpašići iz Skoplja bili pristaše vezira i reforama, poslata je jedna vojska i protiv njih. Boj se bio kod Turbeta gdje Sulejmanpašići (Mustaj-paša i Osman-beg) budu poraženi te se dadu u bijeg. Pobjednici sađu u Skoplje i popale im odžak, pa pođu za njima u potjeru.
Kad u Duvnu saznadu da su pobjegli u Ostrovicu i našli utočište, vrate se u Travnik. Vođe bosanskog pokreta stupe u užu vezu s Mustafa-pašom ili Škodra-pašom. Husein poče sada skupljati vojsku, da pođe Mustafi u pomoć. Škodra paša imao je 40.000 ljudi i držalo se općenito da će zauzeti Carigrađ. Bošnjaci su naoružali 25.000 ljudi te krenuše 13. aprila iz Travnika. Husein-kapetan imao je kod Busovače sačekati svu bosansku vojsku i odavle poći na Kosovo. Odziv nije bio onakav, kakav se očekivao. Ovo sporo kretanje Bošnjaka potakne velikog vezira Rešid pašu, da požuri napadaj na Škodra-pašu, da mu ne da vremena sjediniti se s Husein-kapetanom. Rešid-paša kao vrstan i iskusan vojskovođa predobivši neke poglavice u Škodra-pašinoj vojsci novcem, laskavim riječima i obećanjima razbije kod Prilepa protivničku vojsku, od koje prije i za vrijeme boja prijeđe dobar dio na njegovu stranu, a Mustafa-paša se povuče u Skadar. Međutim je i Namik-paša pobjegao iz Travnika u Dalmaciju, a odande u Stolac Ali-agi Rizvanbegoviću. Najposlije stiže bosanska vojska pod Husein-kapetanom na historijsko polje Kosovo. Srpski knez Miloš Obrenović nije ostao pasivan prema ovom pokretu. Još prije savjetovao je Bošnjake da se okane toga posla i u pismu im obećao, da će ih izmiriti sa sultanom, a uzgred im malo i prijetio.
Boj između Bošnjaka i turske vojske, koju je predvodio velik vezir Mehmed Rešid-paša, zametnuo se blizu mjesta Kačenika oko 18. jula 1831.; turska je vojska bila poražena, Rešid-paša pobjegao put Skoplja ostavivši topove i drugi razni ratni pribor. Zarobljen je i ćehaja solunskog muteselima Ahmed-paše. Turska je vojska brojila 21.000 momaka. U kakvoj je brzini napustio bojište veliki vezir, najbolje se vidi po tom, što je ostavio svoju prtljagu i arhiv. Iz spisa, što su zapljenjeni, saznao je Husein kapetan, da je s Bosne skinut Namik-paša, a na njegovo mjesto postavljen vidinski valija Ibrahim-paša. Nakon slabog otpora zauzeo je Ali-paša Fidahić grad Peć. Vijest o ovoj sjajnoj pobjedi stigla je u Travnik prije 12. avgusta (3 reb. evela 1247.) od Husein-kapetana tefterdaru i valijinu zamjeniku Ahmed Seid-begu Viliću i naloženo mu, da se upute Krajišnici pod kliškim muteselimom odmah put Gabele, a Sarajlije da pođu preko Nevesinja na Stolac, pa milom ili silom protjeraju iz zemlje Ali Namik-pašu. Spomenutoga dana izdao je Ahmed Seid kao zastupnik bosanskog vezira bujruldiju, u kojoj se ovo sve konstatira i Sarajlijama naređuje, da se odmah upute na Stolac.
Posavljaci i Fočaci krenuli su na Gacko, da se ogledaju sa Smailagom Ćengićem. Ali Namik-paša je prije umakao preko Dubrovnika u Tursku pomoću Ali-age Rizvanbegovića i tako su prve dvije vojske bile nepotrebne te se povratiše kućama, a Posavljake i Fočake potuče Smail-aga u Boračkoj nahiji. Sjajnu pobjedu na Kosovu nijesu Bošnjaci umjeli iskoristiti. Postignuti uspjeh propao je odmah poslije bitke na istom mjestu, gdje je i polučen, što se ne bi dogodilo, da je Husein bio onako sposoban diplomat kao vojskovođa. On je držao, da je stvar svršena i povratio se s vojskom u Bosnu, mjesto da goni i dalje velikog vezira, ili da pođe opsjednutom Skadru u pomoć i oslobodi saveznika, a onda zajedno da krenu put Carigrada. Da je ovo učinjeno, sigurno bi se ovaj pokret drugačije završio.
BAŠAGIĆ O GRADAŠČEVIĆU: Kreševljaković odmjereno, stavom naučnika ali ipak s neskrivenim simpatijama piše o Gradaščeviću. S druge strane, Safvet-beg Bašagić, vjerovatno i zbog rodbinskih veza s hercegovačkim protivnicima ustanka, ima negativan stav prema Gradaščeviću, što se da vidjeti iz njegovih radova. “Mi se ovdje nećemo upuštati u pitanje prosuđivanje njegove dvogodišnje vlade u Bosni, nego ćemo samo uzgred napomenuti, da je sam sebe upropastio, i to s razlogom: I. što se ovjenčan slavom na Kosovu dotle ponio kao da ju je sam zaslužio ignorirajući sve ostale velikaše, koji su mu dali moć u šake, II. što se kao pobjednik ponio prema pobijeđenim ajanima Taslidže i Prijepolja upravo okrutno, da su ostali protivnici izgubili svaku nadu za pomirenje i III. što je u pretjeranom fanatizmu prekoračivao granice pristojnosti prema sultanu i visokoj porti i tako otuđio od sebe sve pametne prvake, a okupio janičarske zanesenjake”, piše Bašagić o osobinama Gradaščevića i njegovoj buni. Mustafa Imamović također analizira Bašagićeve stavove. “Savremenici bilježe da je Husein-kapetan Gradaščević bio ‘čovik pametan i bogat’. Međutim, Safvet-beg Bašagić se ne slaže sa ovim i ističe: ‘Da nije bilo osobito pametan, to je nepobitna istina, jer je onda među bosanskim ajanom i erćanom bilo dosta mnogo pametnijih, iskusnijih i uglednijih begova. Dakle u čemu imamo tražiti uzroke da je na jednom ko iz rukavice izbio na površinu i postao predsjednik zemaljskog vijeća? Ni u čemu drugome nego u bogatstvu.”
Bašagić je pokušao pojasniti korijene Gradaščevićevog bogatstva ali je Kreševljaković te njegove navode ipak demantirao. “Još da spomenemo i ovo: dr. Bašagić je po vjerodostojnoj predaji zapisao, kako je nekakav Švabo preko Save umakao s aparatima za vjerno patvorenje austrijskih bankota i sklonuo se kod Husein-kapetana. Patvorene banke Husein je preko svojih ljudi na veoma oprezan način prijeko pretvarao u zlato. Kad je vidio, da mu je dosta, pogubio je Švabu i tako zabašurio izvor svoga bogatstva. Ova je predaja svakako nastala nakon sloma Huseinova pokreta. Značajno je, da se u onom kraju ne sjećaju toga ni stari ljudi. Prvi je u to posumnjao dr. Prelog”, piše Kreševljaković, zaključujući: “Dr. Jelenić pobijajući dra Preloga slaže se mišljenjem dra Bašagića i to potkrepljuje pismom fratra Starčevića caru Ferdinandu god. 1840. U tom pismu, sedam godina iza smrti Huseinove, iznosi Starčević, da je Husein, kad je ovo patvorenje otkriveno, pogubio i Austrijanca i kneza kod kog je u kući novac pravljen. No, ova bi tvrdnja bila vjerojatna, kad ne bi Starčević u istom pismu pisao, kako je baš na nj pala sumnja, da je stvar odao, i radi toga bio uhvaćen, odveden u Sarajevo i zatvoren. Posredovanjem kneza Reviczkog bio je od ubijstva pošteđen i za zlatan sat nakon 18 dana pušten na slobodu s opomenom: ‘Idi i više nemoj općiti s nevjernim Austrijancima, oni bo su neprestani nevjernici i neprijatelji spasonosne Muhamedove religije.’
Starčević je mogao biti zatvoren, zbog veza s austrijskim vlastima, a možda i zbog nečeg drugog, a da se što više dodvori ćesaru podmetnuo je stvar o patvorenju banknota. Kad bi u istinu postojalo patvorenje i na Starčevića pala sumnja, da je to odao Austrijancima, sudio bi mu Husein u Gradačcu i ne vjerujem, da bi ga živa pustio, a kamo li i dalje držao za prijatelja i pouzdanika u najtežim časovima života svoga. Onakom bogatašu, kao što je bio Husein-kapetan, nije bila ni potrebna onakva nečasna rabota. Da je patvorenje postojalo zar bi se Husein nakon katastrofe sklonio u državu, čiji je novac patvorio i kojoj je to bilo poznato. Ovo je u glavnom sve, što se za sada zna o Huseinu Gradaščeviću prije njegova izbora u Tuzli za vođu pokreta.” stav.ba