Malo se zna o njegovom životu, još manje o njegovoj smrti, ali iza sarajevskog pustolova Mustafe ostao je trag nadahnuća.
Koliko je nama poznato, samo su tri osobe s prostora bivše Jugoslavije imale čast da se sretnu s velikim Lavom Nikolajevičem Tolstojem u njegovom domu na porodičnom imanju u Jasnoj Poljani. A jedan je bio i naš čovjek, Bosanac i Bošnjak. Kada se, poslije više od 5 decenija putovanja po svijetu, 59-godišnji Mustafa Krilaš (1881- ?), rodom iz sela Gunjani nedaleko od Sarajeva, konačno 1940. g. vratio u domovinu BiH, bila je to senzacionalna vijest za sve ondašnje jugoslovenske dnevne novine. Tako je beogradska Politika od 02. 06. 1940. godine prva prenijela Mustafinu izjavu datu njenom sarajevskom dopisniku D. Pilji, a ljubljanski Slovenec od 27. 08. 1940. godine donosi noticu Bivši Tolstojev sluga koji govori 14 jezika, vratio se u Jugoslaviju. Tu stoji da je 59-godišnji Mustafa na putovanju proveo 56 godina, da je maternji jezik obnovio u Turskoj među bosanskim muhadžirima, a da se između ostalih govori kineski, japanski, indijski, starogrčki, arapski, turski i perzijski. Najopširniji izvještaj o povratku ovog nevjerovatnog putnika avanturiste dao je list Jugoslovenska pošta (30. 05. – 03. 06. 1940.), u kojem je budući veliki pjesnik Bosne M. Dizdar u novinarskoj reportaži prenio opširan razgovor s Mustafom.
ZAMEO GA ZAGREB: Najzanimljivije od svega toga jeste Mustafin boravak u Jasnoj Poljani (1898-1901, prema Politici) ili (1901-1905, prema Jugoslovenskoj pošti ) i sjećanja na Tolstoja. Abdulah Sidran, inspiriran izjavom koju je Mustafa dao beogradskoj Politici, napisao je jednu od svojih najljepših pjesama i tako sačuvao od zaborava ovaj nesvakidašnji detalj iz jednog fantastično bogatog i uzbudljivog života. Čudnovato je da se o njegovoj smrti ništa ne zna, gdje je i kada umro, a ni o tome gdje je bio za vrijeme Drugog svjetskog rata i da li ga je uopće preživio? Ljubljanski Slovenec u svojoj notici kaže da je tada, 27. 08. 1940. godine, boravio u Zagrebu i da tu, umoran od putovanja, namjerava ostati, jer mu Zagreb izuzetno odgovara.
Mustafa nije bio čovjek od pera, nije pisao, ali je sigurno dobro pamtio i dobro govorio. Uspoređujući Mustafinu izjavu datu Politici i Makovu reportažu s putopisom dr. Maksimovića, pažljiv će čitalac zapaziti kako se Tolstoj svakom sugovorniku obraćao na njegovom nivou. On nije Mustafu pitao šta čita već koliko novaca traži za svoj posao. Na rastanku mu on ne poklanja knjigu već mu daje živu riječ kao savjet, koju će ovaj, znao je to i Tolstoj, sigurno upamtiti i ponijeti sa sobom kroz život. Mustafa je tada imao dvadestak godina. Tolstoj je tada u njemu vidio jednog naivnog, ali čestitog i vrijednog mladića na početku životnog puta, i on ga očinski, iskreno savjetuje: „Mustafa, vrijedan si ti mladić… Čovjek ne smije da umre kao strvina. Sve što ima mora ostaviti ljudima. Pronalaske, znanje… Jeste, često iz ljudi pobjegne čovjek. Ali, on ipak mora da dođe, da se povrati natrag. Može svašta da se desi. Mlad si, vidjećeš. Ljudi te cijene po spoljašnjosti. Skidaju šešir ako si lijepo obučen. Novac postaje cilj. A novac je prljav. Zbog njega će se ljudi pokvariti. No, ipak jednom biće sve drukčije. Čovjek će zagrliti čovjeka.“
Mustafa tada nije ni znao ko je Tolstoj (isto mu se desilo i s Maksimom Gorkim, kojeg je također upoznao u Jasnoj Poljani). On ga naziva moj starac, poštenjačina i filozof. „A da je i znao njegovo ime“, piše M. Dizdar, „ne bi ipak ništa znao jer nije ništa čitao. Nije imao prilike. Nije učio iz knjiga. Život ga je učio.“ „Nekoliko godina poslije toga“, kazivao je Mustafa M. Dizdaru, „čitao sam novine, ne znam čije su bile. Na slici je bio moj starac. Znao sam od prije da je dobar poštenjačina i filozof, ali da je to baš on, o kome toliko pišu, baš taj veliki Lav Nikolajevič Tolstoj, tek tad sam vidio. I zaplakao, kao malo dijete.“
ISTINA ILI OPSJENA: Da Politika i Jugoslovenska pošta nisu zabilježile tu njegovu priču, sigurni smo da je niko ne bi mogao izmisliti, pa ni sam Krilaš. Ako je poneko ime i zaboravio ili pogrešno upamtio, nije čudno: preko trideset godina bilo je već prošlo od njegovog boravka u Jasnoj Poljani do njegove izjave koju daje novinarima. Nije isključivo da su i novinari ponešto pogrešno čuli i zapisali, ali su to sve sitnice i nevažne stvari spram same priče i jednog života kome se, vjerovali u to ili ne, moramo diviti. Samo krajnje sitničav i provincijski tijesan čovjek može sumnjati u nešto tako lijepo, vedro i živo… Makar da nas je i obmanuo ovom pustolovnom pričom o svom životu, učinio je to veoma lijepo, tako lijepo da tu pustolovinu ne bismo mijenjali ni za kakav suhoparni referat, pa taman on bio pročitan i u samoj Jasnoj Poljani. Pa i da je Krilaš bosanski Minhauzen, Sidranov pjesnički genij, njegov suptilni pjesnički nerv učinio je Mustafinu priču trajno i nepobitno istinitom. stav.ba